Srednjovjekovna bosanska država u vrijeme kralja Stjepana Tvrtka 1353-1391.

238

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka cesto je zbrkana i dovodi covjeka u nedoumicu. Ipak, isticu se trojica mocnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanic (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Sinovcu koji je naslijedio Kotromanića, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva čekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je cak prisiljen potraziti utočiste na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemića ustoličila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali vec 1367. godine – očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi – Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.”(18) Otada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga jer je zaokupljen događajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.

Veliko srpsko carstvo raspalo se bilo vrlo brzo nakon smrti svoga tvorca Stevana Dušana 1355. godine. Jedan od srpskih plemića koji su nastojali prigrabiti što više teritorija od ostataka carevine bijaše Lazar Hrebljanović, koji je vodio zamršenu borbu za vlast s ostalim plemićima u jugozapadnoj Srbiji, u Humu (Hercegovini) i Zeti (Crnoj Gori).

Tvrtko je pružio Lazaru potrebnu pomoć, pa je bio nagrađen pri kasnijoj razdiobi plijena širokim pojasom teritorija južno i jugoistočno od Bosne: dijelovima Huma, Zete i juzne Dalmacije (uključujući i dio morske obale između Dubrovnika i Boke Kotorske) i onim što je poslije postalo Novopazarski sandžak.

U ovom posljednjem dijelu nalazio se i manastir Mileševa u kojem su se čuvali posmrtni ostaci Svetoga Save, jednog od najvažnijih svetaca u povijesti Srpske pravoslavne crkve. Godine 1377. Tvrtko je proslavio svoj uspjeh tako što se u Mileševi okrunio za kralja – ne samo Bosne nego i “Srblji-ma”.* Međutim, ovaj je posljednji detalj bio samo znak prilično pompozne dinastičke samohvale, u skladu s impozantnim dvorom u bizantskom stilu što ga je ustrojio u svojoj kraljevskoj tvrdi na Bobovcu. Tvrtko je doista bio potomak utemeljitelja srpske dinastije Nemanjića, ali nikad nije ozbiljno pokušao zavladati Srbijom.(19)

* Ovdje iznosim tradicionalnu teoriju prema kojoj je Tvrtko okrunjen u Mileševi. Medjutim, nedavna su istraživanja pokazala da se on nije okrunio u Mileševi, nego u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Vidi Andjelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska, i Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Dodatak l.

Njegove političke i teritorijalne ambicije ležale su na drugoj strani. Najprije je pokušao razviti novu trgovačku luku na sjevernoj strani Boke kotorske: nazvao ju je Novi (današnji HercegNovi, prije poznat i pod imenom Castelnuovo). Međutim, to je naljutilo dubrovačke trgovce, a Bosna je odveć ovisila o Dubrovčanima u gospodarskom smislu da bi bilo mudro prkositi im, pa se prešutno odustalo od nauma da se trgovački putovi skrenu s Dubrovnika na Novi. Dotle je, nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine, izbio građanski rat u Hrvatskoj, pa je tu mogao doći do bogatijeg plijena. Udruživši se s jednom od najmoćnijih hrvatskih porodica u sukobu, Tvrtko je poslao svoje postrojbe u Dalmaciju i zauzeo svu morsku obalu (pa i nekoliko otoka), osim Dubrovnika, koji je očuvao svoju nezavisnost, i Zadra, koji je bio pod mletačkom vlašću. Mleci su imali velike ambicije u toj regiji pa će nakon Tvrtkove smrti osvojiti veći dio dalmatinske obale. Međutim, trenutačno je Tvrtko bio na čelu znatno proširenog Bosanskog Kraljevstva koje je prigrabilo i neke dijelove sjeverne Hrvatske i Slavonije: u posljednju godinu–dvije prije smrti 1391. godine nazivao je sam sebe i “kraljem Hrvatske i Dalmacije”.(20) U osamdesetim i na početku devedesetih godina 14. stoljeća dolazimo do još jedne velike prekretnice u povijesti zapadnog Balkana. Od pedesetih godina otomanska turska vojska kretala se na zapad kroz Trakiju i Bugarsku, a 1371. godine suprotstavile su im se u Bugarskoj snažne srpske oružane snage i doživjele težak poraz. U osamdesetim godinama Turci su počeli upadati u samu Srbiju, a 1388. godine velika skupina turskih pljačkaša upala je u Hum (Hercegovinu), koji je bio pod bosanskom vlašću, ali ih je tu dočekao i do nogu potukao lokalni plemić Vlatko Vuković. Godine 1389. Tvrtkov stari saveznik Lazar (koji je skromno nosio titulu “kneza” dok se Tvrtko kitio kraljevskom krunom) nije htio prihvatiti tursko vrhovništvo nego je pozvao susjede i saveznike u pomoć. Kralj Tvrtko mu je poslao jake bosanske snage pod vodstvom Vlatka Vu-kovića, koje su se borile rame uz rame s vojskom kneza Lazara na Kosovu polju u lipnju 1389. Iako su srpski mitovi i narodna pjesma prikazali tu bitku kao kataklizmićki poraz u kojem je na bojnom polju izginuo cvijet balkanskih vitezova, nakon čega su Turci pregazili ostatak Srbije, istina nije baš tako dramatična. Obje strane pretrpjele su velike gubitke, a knez Lazar je zarobljen i smaknut, ali su se ostaci i jedne i druge vojske nakon bitke povukli i neko vrijeme srpske i bosanske postrojbe vjerovale su da su izvojevale pobjedu. Nije sama ta bitka prouzrokovala pad Srbije, nego činjenica da su Srbi morali prikupiti sve svoje snage da izvuku skup i privremen neriješen ishod, a Turci su se nakon toga vraćali iz godine u godinu sa sve većim snagama.(21) Do 1392. godine sve srpske pravoslavne zemlje, osim Huma koji je bio pod bosanskom vlašću, priznale su osmanlijsko vrhovništvo.

Nakon Tvrtkove smrti 1391. godine u Bosni je nastalo dugo razdoblje bezvlašća i političke zbrke. Izvješće o Bosni koje je u to doba napisao francuski hodočasnik Gilles Le Bouvier na temelju kazivanja drugih putnika pruža zaista žalosnu sliku: “Prehranjuju se isključivo divljači, ribom iz rijeka, smokvama i medom, čega imaju u izobilju, kreću se u bandama iz šume u šumu i pljačkaju ljude koji putuju iz jedne zemlje u drugu.”(22) Bosanska država nije se raspala nakon Tvrtkove smrti kao što se bila raspala nakon smrti Stjepana Kotromanića, ali su se plemići s jakim regiortalnim uporištima ponovo osilili i vladari Bosne bili su izručeni na milost i nemilost promjenljivim savezništvima i suparništvima među glavnim plemićkim porodicama. Ugarski kralj također se ponovo zainteresirao za zbivanja u Bosni, iako je težak poraz koji su ugarskoj vojsci nanijeli Turci 1396. godine ograničio na nekoliko godina sposobnost Ugarske da vojno intervenira u Bosni. Međutim, 1404. godine, kad su plemići protjerali iz Bosne kralja Ostoju i zamijenili ga nezakonitim sinom kralja Tvrtka (Tvrtkom II.), Ostoja se vratio u Bosnu s ugarskom vojskom i ponovo osvojio dio zemlje. U idućih desetak godina on je, uz ugarsku potporu, ponovo zadobio vlast u Bosni i pripomogao da se poprave odnosi između Ugarske i najmoćnijeg bosanskog plemića Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Tada, 1414. godine, pojavio se novi čimbenik koji je poremetio ravnotežu sila, i vojnu i političku: Turci su proglasili izgnanog Tvrtka II. za zakonitog kralja Bosne i poslali oružane snage da pljačkaju po Bosni. Kad su sljedeće godine u Bosnu nahrupile mnogo jače turske postrojbe, nastao je nov raspored snaga: na jednoj strani bili su kralj Ostoja i ugarska vojska, a na drugoj Turci i bosanski plemić Hrvoje. Ugarska je vojska doživjela težak poraz u srednjoj Bosni, i premda je Ostoja sklopio nekakvu nagodbu s Turcima da će on, a ne Tvrtko II., biti potvrđen za bosanskog kralja, bilo je jasno da će ubuduće utjecaj Otomanskog Carstva u Bosni biti ravan utjecaju Ugarske.(23) Imajući na umu konačno tursko osvajanje Bosne, neki su današnji povjesničari, osobito srpski, instinktivno zauzeli neprijateljski stav prema bosanskim vladarima i plemićima koji su na taj način surađivali s Turcima. Ali njihovi potezi u to doba nisu se ni po čemu razlikovali od poteza prijašnjih sudionika u toj bosanskoj političkoj igri, koji su se obraćali Ugarskoj za pomoć; glavna je razlika zacijelo u njihovim glavama bila u tome što im se činilo da Turci predstavljaju dalju i možda prolaznu opasnost, te da im po svoj prilici neće nametati neku svoju neposrednu vladavinu. Ostoja se održao na vlasti još nekoliko godina i zapravo je proširio teritorij kojim je vladao. Ali nakon njegove smrti 1418. godine njegov se sin suočio s istim problemima – suparništvom plemićkih porodica i turskim upletanjem. Na kraju je 1420. godine protjeran, a ovaj put je turska potpora pomogla Tvrtku da se još jednom ustoliči kao bosanski kralj. Na početku dvadesetih godina 15. stoljeća Bosna je uživala još nekoliko godina mira, ali onda je Tvrtko II opet promijenio saveznika i obratio se Ugarskoj za pomoć protiv Turaka, a upustio se i u teritorijalni rat sa srpskim snagama za bogato rudarsko područje oko Srebrenice u istočnoj Bosni.

Na početku tridesetih godina njegovi glavni suparnici u samoj Bosni, plemić Sandalj i sin kralja Ostoje Radivoj, primali su pomoć i potporu i od srpskih plemića i od Turaka, pa su zauzeli dobar dio Bosne. Između 1433. i 1435. godine ugarska i turska vojska osvojile su i preotele jedna drugoj dijelove južne i srednje Bosne uključujući i Vrhbosnu (oko današnjeg Sarajeva). Turske su snage, uz pomoć Sandaljeva nećaka Stjepana Vukčića Kosače i moćnog gospodara Huma, odbacile Madare. U to vrijeme Turcima je više bilo stalo do pljačke nego do izravnog pripajanja teritorija. Većina povjesničara pretpostavlja da je Vrhbosna, sa svojom važnom tvrđavom Hodidjedom, ne samo pala u turske ruke nego da je i ostala pod njihovom neposrednom vlašću 1435. ili 1436. godine, iako ima svjedočanstava koja govore u prilog tezi da se to nije dogodilo prije 1448. godine.(24) Tvrtko II. zadržao se na vlasti u Bosni sve do svoje smrti 1443. godine. Posljednje godine njegove vladavine obilježene su daljnjim turskim upadima (uključujući i zauzimanje Srebrenice 1440. godine) i neprestanim usponom Stjepana Vukčića, gospodara Huma. Vukčić je u prvi mah odbio priznati Tvrtkova nasljednika Stjepana Tomaša pa se nekoliko godina vodio građanski rat. Godine 1446. sklopili su primirje, ali je Vukčić i dalje potpomagao srpskog vladara Đurada Brankovića, koji je, kao polunezavisni turski vazal, još ratovao s bosanskim kraljem oko oblasti Srebrenice u istočnoj Bosni. Vukčić se, da bi istaknuo svoju nezavisnost, okitio 1448. godine novom titulom: “Herceg od Huma i Primorja”. Poslije je titulu izmijenio u “Herceg od Svetog Save”, prema svecu pokopanom u Mileševi, na njegovu teritoriju. Riječ “herceg” nastala je od njemačke riječi Herzog (vojvoda), a od te titule potječe i ime “Hercegovina”.(25)

Stjepan Vukčić uživao je još nekoliko godina moći i blagostanja, ali se na početku pedesetih zapleo ne samo u rat s Dubrovnikom nego i u građanski rat sa svojim najstarijim sinom. Ovaj obiteljski spor razbuktao se ponovo 1462. godine, kad mu je sin zatražio pomoć od Turaka i potaknuo Turke da uz Bosnu uključe i Hercegovinu u svoje planove za masovni napad 1463. godine. Posljednje godine kršćanske Bosne protekle su neminovno u sjeni turske grožnje. Obuzet očajničkom željom da osigura pomoć izvana, kralj Stjepan Tomaš obratio se papi u pedesetim godinama 15. stoljeća. Rim se posljednjih godina sve više zanimao za Bosnu, pogotovo pošto su franjevci ondje razvili živu djelatnost u tridesetim godinama pod vodstvom revnog bosanskog vikara Jakova Markijskog. Ali papinska je vlast isto tako bila opsjednuta pitanjem hereze u Bosni, pa je u četrdesetim godinama uputila bujicu spisa u kojima je optuživala Crkvu bosansku za cio niz pogubnih doktrinarnih zabluda, medu njima i za manihe-izam. U pedesetim godinama franjevci su obnovili kampanju protiv krivovjernika: u izvještaju papinskog legata u Bosni iz 1451. godine kaže se da se “u mjestima u kojima prebivaju heretici, čim se fratri pojave, heretici tope kao vosak na vatri”.(26) Tada je, 1459. godine, kralj Stjepan Tomaš pristao da prijeđe na izravne progone krivovjernika. Sazvao je svećenstvo šizmatične Crkve bosanske i ponudio im da biraju: ili da se preobrate na katoličanstvo ili da napuste Bosnu. Prema jednom kasnijem papinskom dokumentu, dvije tisuće njih odlučilo je da se preobrate, a samo su se četrdesetorica sklonila u Hercegovinu.(27) Tako je sam bosanski kralj slomio kičmu Crkvi bosanskoj, svega četiri godine prije propasti Bosanskog Kraljevstva. Kad je Stjepan Tomaš 1461. godine umro pa ga je naslijedio sin Stjepan Tomašević, na pomolu očito bijaše propast Bosne. Tomašević je 1461. godine u poslanici papi predvidio tursku najezdu velikih razmjera i zamolio ga za pomoć. Na početku 1463. godine obratio se opet Mlecima upozoravajući ih da Turci smjeraju tog ljeta zauzeti svu Bosnu i Hercegovinu, a da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmacij(28) Ali pomoći niotkuda.

Velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljeće 1463. u Adriano-polu (Edirnu). i krenula na Bosnu. Prva bosanska tvrđava koja je pala (20. svibnja) bijaše stari kraljevski tvrdi grad Bobovac. Kralj Stjepan Tomašević izbjegao je na sjever, u Jajce, i sklonio se u obližnju tvrđavu Ključ. Opkoljen Turcima, predao se, uz tursko obećanje da će mu poštedjeli život. Poslije su nastale kojekakve zamršene priče o tome kako je izdan i zatim smaknut. Ali slučajno imamo iskaz svjedoka o tome u uspomenama turskog janjičara srpskog porijekla, od čijeg se stvarnosnog opisa ledi krv u žilama: “Kad su kraljeve sluge koje su bile u tvrđavi vidjele da im je gospodar zarobljen, predale su se. Sultan je zauzeo tvrđavu i zapovjedio da se kralj i njegovi sudnizi pogube. I zatim je zauzeo svu njegovu zemlju.”(29) Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je sredinom srednjeg vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ je njenu bogatstvu bio u riidarstvii: u Kreševu i Fojnici kopali su se bakar i srebro, u Olovu olovo, u Zvorniku zlato, srebro i olovo, a nadasve u Srebrenici srebro. Možda je još u srednjem vijeku bio aktivan i rimski zlatni rudnik u selu Krupa (sjeveroistočno od Gornjeg Vakufa). Potkraj 13. i na početku 14. stoljeća stigli su u Bosnu prvi njemački rudari iz Ugarske i Transilvanije poznati pod imenom Sasi i počeli eksploatirati njeno rudno bogatstvo.(30) Još je više Šaša pristiglo u 14. stoljeću jer su Stjepan Kotromanić i kralj Tvrtko poticali razvoj rudarstva.

Rudnici su bili u privatnom vlasništvu vlasništvu mjesnih zemljoposjednika, a vodili su ih Sasi kojima je zakon dopuštao da sijeku šume i podižu rudarska naselja gdje god ima kakve rude. Neki su od tih Šaša postali i uglednici: jedan od njih čije se ime često spominje u službenim spisima, Hans Sasinović (dakle, Sasov sin), dobio je u “trajan” zakup veliki komad zemljišta i putovao je višeput u Dubrovnik kao predstavnik kralja Tvrtka.(31) Već 1339. godine izvozilo se zlato iz Bosne. Olovo se otpremalo u Mletke i na Siciliju; zacijelo na krovovima mnogih najljepših srednjovjekovnih i renesansnih crkava u Italiji ima i bosanskog olova. Na nekim mjestima kopao se i bakar, ali je najvažniji izvor bogatstva bilo srebro, a Srebrenica je (čije je latinsko ime glasilo “Argentaria”) postala najveći rudarski i trgovački grad u cijeloj toj regiji zapadno od Srbije. Kad se prvi put spominje u ljetopisima 1376. godine, Srebrenica je bila već važno trgovačko središte s uglednom dubrovačkom kolonijom. Dubrovčani su imali poseban monopol na trgovanje srebrom u Bosni, a i sav prekomorski izvoz kovina išao je preko Dubrovnika. Za uzvrat su Dubrovčani uvozili u Bosnu gotove prerađevine kao što je bio kvalitetni tekstil, a kako su 1422. godine Bosna i Srbija zajedno proizvodile više od jedne petine ukupne produkcije srebra u Europi, bilo je mnogo bogatih Bosanaca koji su mogli sebi priuštiti takve tkanine.(32) Dubrovačke kolonije nisu samo dominirale (sa Sasima) u spomenutim rudarskim mjestima nego i u takvim važnim trgovačkim središtima kao što je bila Foča. Dubrovačka je kolonija postojala i u Visokom, političkoj prijestolnici banovine Bosne za većeg dijela srednjega vijeka. Ti važni gradovi, sa svojim katoličkim zajednicama Šaša, Dubrovčana i drugih Dalmatinaca, prirodno su privlačili franjevce kad su počeli osnivati samostane u Bosni: tako su ti gradovi zadobili izrazito katolički značaj. Medu ostalim srednjovjekovnim gradovima na trgovačkim putovima u Bosni isticali su se još Jajce, Travnik, Goražde i Livno. Uz ta glavna središta bilo je i mnogo manjih utvrđenih mjesta (otprilike 350 u cijeloj srednjovjekovnoj Bosni).(33) Među njima je bila i Vrhbosna, koja se potkraj srednjeg vijeka sastojala isključivo od tvrđave i sela, a koju su Turci ubrzo poslije 1448. godine razvili u grad Sarajevo. Na selu su većinu pučanstva sačinjavali kmetovi, koji su obavljali vojne i ratarske poslove za svoje gospodare i plaćali desetinu (bar teoretski) kralju.(34) Bilo je tu vazda i robova, uglavnom ratnih zarobljenika, od kojih su se neki kupovali ili prodavali na velikoj tržnici robija u Dubrovniku; ondje su se prodavali i mnogi Bosanci kao robovi koji su se zatim izvozili u Mletke, Firencu, Genovu, na Siciliju, u južnu Francusku i Kataloniju.(35) U višim bosanskim planinama bilo je čobana od kojih su neki bili Vlasi (vidi 6. poglavlje). Čobane je bilo teže uključiti u feudalni poredak. U bosanskom je društvu postojala bitna razlika između puka i plemstva, ali je bilo i razlika između viših i nižih plemića, iako tamošnji plemići nisu bili propisno svrstani u zapadnoeuropski poredak nasljednog ranga. Stvarna je moć, naravno, ovisila o količini zemlje, ali je rang više ovisio o službi: oni koji su obavljali najvažnije državne službe zvali su se velmože, a niži dužnosnici nosili su titulu kneza. Ondje gdje se još očuvala stara slavenska titula za pokrajinskog poglavara, župan, taje čast bila negdje između te dvije razine.(36) Viši su plemići, kao što smo vidjeli, imali veliku političku moć, mogli su postavljati i svrgavati banove i kraljeve. Negdje potkraj srednjega vijeka, između devedesetih godina 14. i dvadesetih godina 15. stoljeća, okupljali su se na manje-više službena državna “vijeća” da raspravljaju o tome tko će naslijediti vladara, i o drugim važnim poslovima unutarnje i vanjske politike.(37)

Neki su od najviših plemića živjeli na dvorovima koji su se mogli mjeriti s dvorom samog kralja, a dolazili su im u goste, često o velikom trošku, iz Dubrovnika i još daljih mjesta, frulaši, svirači lutnje, trubači, žongleri, “pajaci” i drugi zabavljači.(38)

Kraljevski dvorovi imali su i dobro organizovane drzavne kancelarije, u kojima su često, poslije četrdesetih godina 14. stoljeća, radili franjevci. Spisi su se pisali na slavenskom ili latinskom jeziku, a iz ćirilice se razvila i specifična bosanska vrsta pisma zvana “bosančica“.(39)

U Bosnu su dolazili raditi i umjetnici i obrtnici iz Dubrovnika i Mletaka. Na žalost, malo je njihovih djela sacuvano, ali se vjesto klesarenje moze razabrati na fragmentima skulpture s dvora kralja Tvrtka na Bobovcu, kao i na kapitelu stupa ukrasenog bosanskim kraljevskim simbolom, ljiljanovim cvijetom.(40)

Dakako da Bosna nije bila vazno središte Evropske kulture u srednjem vijeku, ali ne bi trebalo preuveličavati ni njenu provincijalnost. Plemićke i vladarske porodice bile su orođene sa širim svijetom srednjoevropskoga plemstva: na bosanskim srednjovjekovnim dvorovima bilo je princeza iz Ugarske, Pruske, Bugarske, Poljske, Srbije, Italije i Grčke.(41)

Bilješke:

19 Ibid., str. 384-386; Klaic, Geschichte Bosniens, str. 201-203; Cirkovic, Istorija bosanske drzave, str. 135-140.
20 Fine, Late Medieval Balkana, str. 394-398; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 113-118.
21 Fine, Late Medieval Balkana, str. 408-41 1; Emmcrt, “The Battle of Kosovo”. Jezgrovit pregled kosovske tradicije u usmenoj narodnoj poeziji (srpskoj, hrvatskoj, bosnjackoj i albanskoj) vidi Lord, “The Battle of Kosovo”.
22 Le Bouvier, Le Livre de la description, str. 22.
23 Fine, Late Medieval Balkana, str. 453-169; Fine, Bosnian Church, str. 210-241
24 O tradicionalnom stajalistu vidi Skaric, Sarajevo i njegovu okolina, str. 35-36 (gdje se takoder tvrdi da su Vrhbosna i Hodidjed najprije ustupljeni Turcima prema sporazumu 1428. godine, a da su ih onda Turci izgubili i iznova osvojili 1435). O revidiranom stajalistu vidi Sabanovic, “Pitanje turske vlasti”. Sabanovic opisuje razvoj ovoga podrucja u “Bosanskom krajistu”.
25 Thallóezy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 146-159; Fine, Late Medieval Balkana, str. 577-578.
26 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 211.
27 Fine, Bosnian Church, str. 332-333. Raniji historicari (npr. Miller, Essays on the Latin Orient, str. 485) pogresno su protumacili ovaj podatak navodeci broj od 40.000 izbjeglica umjesto 40.
28 Fine, Late Medieval Balkana, str. 583-584 (papi); Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 252 (Mlecima).
29 Lachmann, ur., Memoiren eines Janitscharen, str. 139-140. Kraljeva udovica, kraljica Katarina, uspjela je pobjeci u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se jos moze vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu: vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str. 110-120; i J. Turcinovic, ur., Povijesno-teoloski simpozij.
30 Jirecek drzi da su oni stigli u 13. stoljecu (Die Handelsstrassen. str. 43). Saski rudari svakako su dosli u Srbiju do druge polovice 13. stoljeca: vidi Takacs, “Sächsische Bergleute im mittelalterlichen Serbien”‘, str. 34. Ali u najiscrpnijoj savremenoj studiji o rudarstvu u srednjovjekovnoj Bosni navedena su kao najranija dokumentovana svjedocanstva tek u 1312. godine (o rudniku u Tresnjici) i 1319. godine (u Lipniku): Dinic, Za istoriju rudarstva, str. 46.
31 Dinic, Zu istoriju rudarstva, str. 7-8.
32 O svim prethodnim pojedinostima vidi Jirecek, Die Handelsstrassen, str. 41-49; Fine, Late Medieval Balkana, str. 282-284.
33 Benac i Covic, Kulturna istoirija Bosne, str. 411.
34 Rijec kmet potekla je iz latinskoga comitatus, sto znaci posjedi (eventualno samostanski) na kojima su kmetovi prvobitno radili. U Srbiji se razvilo drukcije znacenje: poglavar sela.
35 Verlinden, “Patarins réduits en esclavage”.
36 O svim tim klasama i rangovima vidi Truhelka, “Das mittelalterliche Staatswesen”, str. 90-105.
37 Znacenje tog vijeca isticu Cirkovic (Istorija srednjovjekovne drzave, str. 224-225) i Andjelic (“Barones Regi i drzavno vijece”), a osporava ga Fine (Late Medieval Balkans, str. 453-454).
38 Truhelka, “Das mittelalterliche Staatswesen”, str. 110. Truhelka isto tako biljezi prisutnost “istrionesa” na dvoru Tvrtka II. 1440. godine, i pita se sta li ta rijec znaci; zacijelo je tu rijec o “histriones” ili pozorisnim glumcima.
39 Andjelic, “Periodi u kulturnoj historiji”, str. 209. Narav “bosancice” bila je predmet slozene naucne debate; vidi Truhelkinu klasicnu studiju “Die Bosancica” i nedavnu Lehfeldtovu raspravu Das serbokroatische Aljamiado-Schrifttum, str. 43-45. Tandaric podastire neke dokaze da se u ranom srednjem vijeku u Bosni upotrebljavala i glagoljica (rana alternativa cirilice na zapadu Balkana), “Glagoljska pismenost”, str. 43; ali svjedocanstva koja on navodi o njenoj upoupotrebi u Bosni u 15. stoljecu potjecu iz podrucja koja su tada pripadala Hrvatskoj-Ugarskoj.
40 Benac i Covic, Kulturna istorija Bosne, str. 422-431.
41 Corovic, Historija Bosne, str. 9.

PODIJELI