Ibn Tejmijjina uloga i doprinos u borbi protiv barbarskih Mongola

868

Kada su Mongoli 1258. godine okupirali Bagdad, uslijedilo je divljaštvo praćeno kulturocidom i svirepim masakrom. Bila je to prekretnica i datum kojim su “muslimanska kola” zvanično krenula nizbrdo. Tragedija od koje se muslimani nisu nikada oporavili. Historičari spominju da je ubijeno nekoliko stotina hiljada ljudi, a mnogi su kasnije umrli od raznih bolesti, koje su se proširile usljed hiljada nezbrinutih leševa. U rijeku Tigris bačeni su milioni knjiga, toliko da je knjigama napravljen most kojim se prelazila rijeka. U nepovrat je otišlo na hiljade unikatnih djela.

U narednih 50-ak godina Mongoli su šest puta pokušavali da osvoje Siriju, dva puta im je to u velikoj mjeri pošlo za rukom, jednom 1260. i drugi put 1299-1300. godine.

Prvi put ih je zaustavio memlučki sultuan Kutuz, a drugi put šejhul-islam Ibn Tejmijje, umjesto guvernera Damaska, koji je je sa još nekim Memlucima pribjegao na stranu Mongola i postao njihov saradnik. Ibn Tejmijje, koji je rođen pet godina nakon pada Bagdada i fasilei-hilafeta, za života je zapamtio tri invazije Mongola i uzeo je aktivno učešće u odbrani muslimana od rušilačkih hordi.

Prva invazija – decembar 1299-1300. (sredina 699. godine po Hidžri)

23. decembra 1299. godine, Mongoli su zajedno sa Il-Kan Gazanom, Sejfuddinom Kipčagijem (pribjeglim guvernerom Damaska), porobljenim memlučkim vojnicimai udruženim snagama armenskih i gruzijskih kršćana osvojili veliki dio Biladu-Šama (Sirije) i nanijeli težak poraz muslimanima u Bitki kod Vadi Hazindara. Memlučka vojska je bila u rasulu, a veliki broj zarobljenika prodat je kao roblje Frankima na Kipru.

26. decembra 1299. godine, šafijska i malikijska ulema bježi iz Damaska pred invazijom Mongola, egzodus je potrajao nekoliko dana. Dok su vjerski službenici i pobožnjaci napuštali Damask tražećiutočište u Egiptu. Nemiri su bili posvuda. Buntovni zarobljenici, koji su pobjegli iz zatvora, počeli su pljačkati grad prije dolaska Mongola. Ibn Tejmijje je dao sve od sebe da uspostavi red u gradu; zajedno sa preostalom ulemom upoznao je vođu Mongola, Il-Kan Gazana. Tako silovito i nepokolebljivo je zastupao stanovnike Damaska pred Gazanom, da je osigurao puštanje mnogih zarobljenika i uspio da dobije garanciju o sigurnosti civila.

2. januara 1300. godine, Gazan je došao u Umejjadsku džamiju, gdje je pristunima pročitan dekret u kojem su Memluci predstavljeni kao šljam, a Gazan u svjetlu zaštitnika dina.

6. januara 1300., Gazan je na hutbi guvernerom Damaska imenovao Sejfuddina Kipčaga, koji je prethodno prebjegao na njegovu stranu.

U međuvremenu su Armeni i Gruzijci pustošili Damask, pljačkali i porobljavali muslimane, na što Ibn Tejmijje nije mogao ostati ravnodušan. Otišao je vođi Mongola – Gazanu i zatražio da spriječi nasilje i oslobodi zarobljene muslimane. Na što je Gazan pristao, ali nije namjeravao da oslobodi i kršćane i Jevreje. Ibn Tejmijje je žustro reagovao: “Moraš da oslobodiš sve Jevreje i kršćane koji se smatraju štićenicima (zimmijama) islamskog hilafeta i ne prihvatam da ostane nijedan zarobljenik, bio on musliman ili zimmija.” Na Ibn Tejmijjin ultimatum, Gazan je na kraju pristao

5. februara 1300. godine, Gazan je napustio Damask obećavši da će se vratiti na jesen, provinciju je ostavio na upravu guverneru i jedinici mongolskih vojnika. Ardžavaš, vojskovođa muslimana, koji je sa memlučkom vojskom sve vrijeme pružao otpor namjeravao je da osvoji utvrdu Damaska. Ibn Tejmijje, kako bi spriječio dalje nerede i krvorproliće posredovao je između kolaboracioniasta i Ardžavaša.

Mart-april 1300., počele su da se šire glasine kako Memluci dolaze iz Egipta. Mongoli napuštaju Damas, a kolaboracionista Kipčag vraća se na stranu Memluka. Ardžavaš se priprema za konačno oslobađanje Damaska.

8. aprila 1300., u Umejjadskoj džamiji je održana hutba u kojoj je iskazana lojalnost sultanu Nasiru Muhammedu, a Ibn Tejmijje diže svoj glas protiv nemorala koji se proširio u vrijeme kolaboracionističke vladavine Kipčaga.

30. aprila 1300., memlučka vojska ulazi u Damask, mongolski kolaboracionisti su kažnjeni.

Juli-august 1300., Al-Efrem sa svojom vojskom praćen Ibn Tejmijjom kreće u borbu protiv preostalih krašćanskih i mongolskih kolaboracionista, šiija u Kasrevanu.

Druga invazija – oktobar 1300. i januar 1301. (prva polovica 700. po Hidžri)

Sredinom oktobra i novembra 1300. godine, Mongoli se pripremaju za novi pohod na Siriju. U Damasku je zavladao očaj. U Umejjadskoj džamiji Ibn Tejmijje je pozivao u džihad. Križarska vojska krenula je iz Kipra da pritekne u pomoć Mongolima.

Januara 1301. godine, Mongoli, Armeni i križari opsjedaju Halep.

12. januara 1301., Ibn Tejmijje susreće Al-Efrema kako bi ga potaknuo na borbu i pobjedu. Al-Efrem šalje Ibn Taymijju u Kairo da uvjeri sultana da pošalje pojačanje. Kada je vidio da sultan oklijeva da se suoči s Mongolima, upozorio ga je riječima: „ Ako želite izbjeći dolazak kako bi zaštitili Siriju, odabrat ćemo drugog sultana koji će odbraniti i zaštiti zemlju za vrijeme rata baš onako kako uživa u njenim resursima za vrijeme mira.“ Dalje nastavljajući: „Iako niste vladar Sirije, a njeni stanovnici su od vas tražili da im pomognete, morate ih spasiti. Vidjevši da ste vi njihov vladar i oni vaši podanici, nemate izgovora, vi ste odgovorni za njih.“ Sultan je bio toliko impresionisan riječima Ibn Tejmijje da je bio spreman suočiti se sa Mongolima. Međutim, Mongoli su se suzdržali od napada te godine, ali su se vratili sljedeće, u većoj snazi.

22. januara 1301., iz nepoznatih razloga (oštra zima?), Gazan odlučuje da se vrati kući. Armen i križari također, odvodeći sa sobom i zarobljenike. Križari se vraćaju na Kipar s brodovima punim muslimanskih zarobljenika, za koje su namjeravali tražiti otkupninu ili prodati na tržnici kiparskih robova.

Jula 1301. godine, Mongoli šalju izaslanike u Egipat kako bi sklopili mir sa Memlucima.

Treća invazija – februar-mart 1303.  (sredina 702. godine po Hidžri)

Juli-august 1302. godine, sirijska memlučka vosjka napala je i pobijedila Malu Armeniju.

Septembar 1302., Memluci su porazili i posljednje križare iz Ruvada, nakon čega je uslijedio križarski napad sa Kipra na obale Levanta. Križari su redovito vršili upade na obale kako bi porobljavali muslimane, a zatim za njih tražili otkupninu. Također, Gazan traži pomoć sa zapada (npr. Konkretno od pape u Rimu).

Februara 1303., u Damasku je ponovo zavladala panika zbog glasina o novoj mongolskoj invaziji.

7. aprila 1303. godine, dolazi pojačanje iz Egipta. Mongoli napreduju prema jugu približavajući se Damasku. Ibn Tejmijje potiče Mamlučku stranu i uvjerava ih da je dozvoljeno i nužno boriti se protiv Mongola, iako su bili muslimani. (Bitna napomena je, da su bili muslimani, ali, pitanje je koliko je horda putujućih divljaka bila doista muslimanska, i na kojem nivou je bila njihova “transformacija” u proteklih nekoliko decenija, obzirom da su bili horda divljaka koja nije imala nikakvo pismo, niti neka druga civilizacijska obilježja.)

20. aprila 1303. (3 .ramazan 702. po Hidžri), Memluci su teško porazili Mongole u Šakhabu (blizu Damaska). Ibn Tejmijje je ostao upamćene po fetvi koju je izdao memlučki vojnicima, dopustivši im da ne poste tog dana.

Tri Ibn Tejmijjine fetve protiv Mongola i kolaboracionista

Zapadnjački učenjaci i istrtaživači lika i djela Ibn Tejmijje, na osnovu dostupnih rukopisa podrobno su istražili, kako njegov životopis, tako i tri fetve koje je izdao u borbi protiv mongolske okupacije Biladu-Šama.

Denise Aigle navodi tri problema sa kojim su se suočili tadašnji muslimani i tri fetve koje je izdao Ibn Tejmijje, a kojima opravdava borbu protiv mongolske invazije (okupacije) iako su tvrdili da su muslimani.

Prva fetva, u kojoj je Memluke okarakterisao kao haridžije datira iz perioda mongolske okupacije Damaska, januara-februara 1300. ili godinu kasnije.

Druga fetva, polemika o vjerolomstvu mongolskih Ilhanida i raznih šiitskih frakcija, prema Thomasu Raffu datira iz proljeća 1303. godine, dok je Denise Aigle smiješta u 1312-1313. godinu, jer se u fetvi nalaze aluzije na ilhanidskog vođu Uldžajtu, koji se preobratio na šiizam i vjerovatno je napisana, kako bi podigla svijest muslimana o mogućoj mongolskoj prijetnji.

Mongoli = Haridžije koje su napustile konsenzus muslimana.

Mongolski kolaboracionista Kipčag = otpadnik (murted) poput ljudi u vrijeme Ebu Bakra koji su odbili da daju zekat.

Memlučki zatvorenici koji su prisiljeni boriti se za Mongole = muslimanski zatvorenici Mekkelija, na dan Bitke na Bedru 624. godine.

Napomene radi, ljudi su u vrijeme Ebu Bekra odbili da daju zekat, a tvrdili su da su muslimani. Unatoč tome, Ebu Bekr je poveo rat protiv njih, smatrajući taj postupak vjerolomstvom. Dok se npr. u Bitki kod Deve i Bitki na Sifinu vodila borba između muslimana, ni tada, niti danas, niko od muslimana se ne usuđuje da neku od tih strana optuži za vjerolomstvo, jer je riječ o različitom razonovanju tadašnje društveno-političke situacije. Tako da, optuživati Ibn Tejmijju da je začetnik tekfir ideologije i da je poveo muslimane putem radikalnih i puritanskih poimanja vjere je odveć ozbiljan problem i očit pokazatelj nepoznavanja historije islamske kulture i civilizacije, koja vrvi od političkih previranja, tekfir ideologije, od vremena hulefai-rašidina, “Umejjadskog masakra”, pa do današnjih dana, ili pak, na primjer autohtonog bošnjačkog svirepog haridžijskog ubistva mostarskog muftije Mustafe Sidki ef Karabega.

Treća fetva,  Ibn Tejmijje tvrdi da su Mongoli ekvivalent haridžijama i onima koji su zadržali zekat od Ebu Bakra, tako je borba protiv njih nužna. Također, u njoj definira status Memluka koji se bore na mongolskoj strani. Datum izdavanja ove fetve također nije tačno utvrđen, pretpostavlja sa da je izdata 1299. godine kada se odigrala Bitka kod Vadi Hazindara.

Optuživati Ibn Tejmijju, usred višedecenijske najezde Mongola, pljačke, paleži i porobljavanja muslimanskih društava i spočitavati mu “začetništvo radikalne ideologije” je običan nonsens, naročito nakon kratkog uvida u društveno-politička zbivanja iz tog perioda. Posmatrati pravne decizije stare nekoliko stoljeća i nasumično ih preslikavati na naše društveno-političko okruženje, trgajući ih iz vremenskog konteksta, nepravda je i izvrtanje intelektualnog stvaralaštva nekog učenjaka, krivotvorenje vjere, jer, fetve same po sebi nisu obavezne, mogu, ali i ne moraju biti ispravne ili punovažne u nekom vremenskom razdoblju ili okolnostima, međutim, nije prvi put da se šejhul-islam Ibn Tejmijje susreće sa takvim, ne kritikama, već podlostima i falsifikatima, svojih oponenata.

 

Piše: Resul S. Mehmedović

PODIJELI