Hasan Kaimija (u.1680), tribun sarajevskih siromašnih masa

174

Hasan Kaimija, pjesnik, tribun sarajevskih siromašnih masa. Od ranije je privlačio pažnju orijentalista i historičara pa su o njemu pisali Hammer, Bašagić, Handžić, Šabanović, Hadžijahić i drugi iznoseći dijametralno suprotne sudove.

Rođenje u prvoj polovici XVII stoljeća u Sarajevu, gdje je stekao osnovno obrazovanje, a potom odlazi u Sofiju, gdje je, željan viših duhovnih spoznaja, pred šejhom Muslihuddinom iz Užica stekao potpunije obrazovanje i pristupio halvetijskom derviškom redu u kome je dobio titulu halife (nasljednika šejha). Po povratku u Sarajevo postao je šejh Silahdar Mustafa-pašine tekije, poznate u narodu kao Sinanova tekija, koja je pripadala, barem u posljednjih dvjesta godina, kaderijskom derviškom redu. I za Kaimiju postoje podaci da je bio kaderija, a to se njegovo pripadništvo kaderijskom redu očituje i u njegovim pjesmama, ali se zasad ne zna tačno kad mu je pristupio.

Zbog zastupanja masa koje su sušne, 1683. godine tražile da se razdijeli bogataško žito. Kaimija je došao u sukob sa sarajevskim vlastima i ulemom, koji su zbog toga, a i zbog njegovih proročanskih pjesama, kojima je kao poznavalac “džifra” – proricanja događaja, predskazivao razne istorijske događaje, uspjeli da bude protjeran iz Sarajeva. Kaimija se nastanjuje u Zvorniku, gdje provodi ostatak života i umire 1691/92. godine. Sahranjenje u zasebnom turbetu na Kuli u Zvorniku uz koju je docnije dozidana i tekija.

Svoja Nadahnuća (Varidat) koja predstavljaju većinom spomenute proročanske pjesme, spjevao je u formi kasida koje su kasnije prepisivane tako mnogo da ih i danas imamo sačuvane u velikom broju primjeraka.

Ostvarenje nekih njegovih predviđanja historijskih tokova doprinijeli su njegovoj enormnoj popularnosti u XVIII i XIX vijeku. Bašagić kaže da je žalosno da se ovo Kaimijino djelo nalazi sačuvano u Bosni u većem broju primjeraka nego djela svih skupa pisaca i pjesnika iz naših krajeva. Ovo je djelomično tačno jer pred sobom imamo prepisane primjerke Varidata čak iz druge
polovice XIX stoljeća, a prepisivani su u Sarajevu, Banjoj Luci, Trebinju i drugim mjestima. Kašmijinu poeziju tumačili su iole obrazovaniji derviši. U Travniku je, na primjer, u jednoj kafani još do dvadesetih godina ovog stoljeća jedan obućar čitao i prevodio Kaimijine stihove okupljenoj publici. Kako se vidi, Kaimija je bio pjesnik po svojoj poeziji na turskom, a pjevao je i na maternjem jeziku pa su mu Čorović ii Kemura uvrstili neke alhamiado pjesme u svoje djelo o poeziji bosanskih muslimana na bosanskom jeziku.

Pjevao je i o savremenim događajima; na primjer, opjevao je sklapanje mira između sultana i Zrinskog. Veliku popularnost su doživjele njegove pjesme o kandijskom ratu od kojih je jedna spjevana i na našem jeziku. Za razliku od većine divanskih pjesnika koji su pjevali kitnjastim stilom i brušenim jezikom, dokazujući da vladaju arapskom i perzijskom leksikom i estetskim mjerilima divanske literature, Kaimijin jezik je prost, razumljiv, a ponegdje čak i pučki. Dešava se da u stihu, ne našavši i odgovarajući izraz na turskom jeziku, koji mu je potreban radi metra ili rime, upotrijebi našu riječ.

Za neke strofe pjesme kojom propagira odbacivanje duhana nismo sigurni ima li više turskih ili naših riječi:

Bujrumuštur gospodar
Ustente se tutuna
Kim iterse Božji dar
Nek se odvada tutuna.

Zločesta je rabota
Pušit ga je sramota
Jer je vrlo grehota
Ostante se tutuna.

Frenkler bunu satarlar
Suduk ičre tutarlar
Bak ne zekih jutarlar
Ostante se tutuna!

Ovo su prva, treća i četrnaesta strofa ove pjesme od sedamnaest strofa koja spada u alhamiado literaturu, a u nekoliko pjesama na turskom jeziku nalazimo naše riječi. Tako ujednom stihu pjesme u medžmui Orijentalnog instituta stoji: Raya oldu žalostan (raja postade žalosna). U drugom primjerku, koji se nalazi Istorijskom arhivu Sarajeva, sve bosanske riječi ispisane su crvenom tintom da bi bile uočljive. Ovo ga čini speciličnim u odnosu na druge pjesnike koji su kao izražajno sredstvo izabrali turski jezik.

Mada je glavno Kaimijino djelo Divan, pjesnik po svojoj koncepciji i po našem viđenju divanske literature više spada u žanr Teke šiiri (tekijska poezija) jer su mu pjesme tesavufske ode Bogu i kadirijskom osnivaču Abdulkadiru Gilaniju, nego u čisto divansku poeziju koja je gotovo bez izuzetka metaforična i višeznačna i gdje se u prvom sloju čini da se pjesnik obraća voljenoj osobi. Ovo možemo potkrijepiti podatkom da su mu pjesme prepisane u velikom broju u derviške bilježnice-džonkove zajedno sa pjesmama drugih derviških pjesnika Ilhamije, Sirrije i drugih pa se i danas pjevaju na derviškim skupovima.

Ni Bašagić ni Šabanović ne cijene Kaimiju kao pjesnika. I kao što Bašagić kaže da je žalosno da se njegova rukopisna djela nalaze u tolikim primjercima kao da su štampana i da ih ima više od svih drugih rukopisa naših ljudi koji su pisali na orijentalnim jezicima, tako Šabanović ističe daje žalosna činjenica da je najpopularnija ličnost u evropskom dijelu Osmanskog carstva na kraju XVII stoljeća bio naš Hasan Kaimija. Bez sumnje se u umjetničkom dometu njegove pjesme ne mogu mjeriti sa Bajezidagićevim, Lamekanijinim, Nerkesijinim i Sabitovim, ali nijedan od njih zbog svoga visokoga stila i metaforičnosti izraza nije bio dostupan i
razumljiv širokim masama kao Hasan Kaimija.

Divan Hasana Kaimije je nadahnut tesavufom. U uvodnoj kasidi Divana pjesnik hvali svoga učitelja koji ga je uputio u tajne misticizma. Kaže za njega da “pravi distinkciju u šerijatu, da razlučuje suštinsku istinu”, zatim, po Kaimiji “čovjeka ne treba gledati po spoljašnjosti, ona je nevažna i ko se na nju oslanja, gori na sedam ognjeva”… “Prolazan čovjek vidi svoju suštinu u Istini (Bogu) i tada je on faktor u Apsolutnomu”… “oni koji jedanput dođu na ovaj svijet, s apsolutnom lstinom postaju stvarni (istinski); bez utapanja u apsolutum oni
su nestvarni.”

Slava Bogu! U ovim časovima On nam je pomogao
Da našeg učitelja na sretnom trgu susrelnemo.

Svojim znanjem i riječju on nam je objelodanio istinu
Misli i razum imama, vaiza, šejha, dosegli nisu nju.

U šeriatu zna da razluči, istinu zna da dokuči
U mističkim spoznajama i tarikata, u zikru on će nestati.

Ljubav ga je obuzela i on Njega vječno traži, crni soluf stalno
On grli vječno što voli, u srcu, sa strašću izabrano biće nosi

Vidljiv put, s prijatnim stanicama, od Njega Njemu vodi
Ni sprijeda ni strga, ni desno ni lijevo, ni dolje ni gore gospoda nema

Jer za one što istinu vole, i pojavnost stvari postoji, i ona ih mori
A svi su griješni, i njegove nemaju moći… (prev. J.Šamić)

Kaimijinoj popularnosti, pored velikog broja primjeraka njegovih djela. govore brojne legende i predaje koje su o njemu ispletene. Tako se govori daje on, pošto je svoju kuću u Sarajevu pretvorio u tekiju, podigao i most na Miljacki koji je po njemu, zato što je šejh, prozvan Šejhanija, a kasnije gaje narod prozvao šejtanija. Kaimiji se pripisivala i svetost pa je njegova tekija u Sarajevu, uz koju je sahranjena njegova žena bila mjesto hodočašća isto kao i njegova tekija i turbe u Zvorniku. Dokaz da je smatran “svetom osobom” je i spominjanje njegova imena u molitvi.

Jasno je da su mu poštovanje pribavile uglavnom njegove proročanske pjesme, naročito one o tursko-mletačkim ratovima. Inače je u proricanju budućih događaja pod snažnim utjecajem turskog pjesnika Dževrija (Cevri).

Zadivljuje, medutim, činjenica koja pokazuje koliku su počast Kaimiji ukazivali naši pjesnici osmanskog perioda. Još njegov savremenik, Sarajlija Mula Muhtarija, posvetio mu je nekoliko pjesama, a pisao je i nazire (paralele) na njegove pjesme. I nešto mlađi Gaibija, također sklon proročanskim pjesmama i pismima pod Kaimijinim je utjecajem. Kasnije je pjesnik Begzadić spomenuo Kaimijino turbe kao zvorničku znamenitost u svojoj pjesmi koja opjevava opsadu Zvornika od strane Austrijanaca (1717).

Prepisujući Varidal, Hasana Kaimije, godine 1761., pjesnik i kaligraf Mehmed Mejlija, posvetio mu je jednu pjesmu. Najzad, boraveći u Zvorniku u svojstvu mufetiša (kontrolora) godine 1827. pjesnik i muftija sarajevski Muhamed Šakir Muidović posvetio je jednu pjesmu na perzijskom jeziku Kaimiji iskazujući mu tako svoje poštovanje i kao pjesniku i kao derviškom vođim.

Ovo pokazuje da se Kaimijina slava protezala do kraja XIX stoljeća do kada se, i nakon pojave štampe kod nas, njegove pjesme prepisuju i recitiraju.

Odlomak iz djela: Fehim Nametak, Pregled književnog stvaranja bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom jeziku, El-Kalem, Sarajevo, 1989., str. 119-124.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI