Zašto je arapski istraživač Ibn Battuta najveći istraživač svih vremena

901
Ibn Battuta

Titula “najpoznatiji istraživač u historiji”, obično ide uz Marka Pola, velikog venecijanskog putopisca koji je posjetio Kinu u 13. stoljeću. Međutim, ako bismo gledali po razdaljini koju je prešao Marko Polo, on je onda daleko iza muslimanskog istraživača Ibn Battute.

Ibn Battuta je malo poznat izvan arapsko-muslimanskog svijeta, međutim, polovinu svog života proveo je putujući po istočnoj hemisferi. Plovio je brodovima, putovao karavanama, pješke, posjetio je preko četrdeset današnjih zemalja, izlagao se velikim opasnostima, kako bi zadovoljio svoju istraživačku draž. Kada se nakon 29 godina putovanja vratio kući, opisao je svoja putovanja u putopisu pod nazivom Rihla.

Rođen je u Tandžeru, današnji Maroko, odrastao je u porodici islamskih pravnika, godine 1325., u svojoj 21. godini napustio je svoje rodno mjesto i zaputio se ka Bliskom istoku. Namjeravao je prvo da obavi hadždž, a zatim da usput proučava islamske nauke, prvenstveno pravo. Svoje putovanje započeo je jašući magarca, sam samcat, zatim se pridružio karavani hodočasnika. Put je bio težak, pun razbojnika, nedugo zatim dobio je groznicu, zbog koje je morao sebe vezivati za sedlo, kako ne bi pao sa jahalice. Unatoč svim poteškoćama, uspio je u međuvremenu da se oženi, bila je to prva od nekih desetak žena koje je za života oženio.

U Egiptu je Ibn Battuta studirao šerijatsko pravo, posjetio je Aleksandriju i Kairo, za koji je rekao “da mu nema ravnog po ljepoti i sjaju”, potom je krenuo put Mekke, gdje je obavio hadždž. Nakon hadždža, nastavio je da luta po islamskom svijetu (darul-islamu). Prije toga, usnio je san u kojem je sanjao da ga je uzela velika ptica i na krilima odnijela na istok, što mu je tada jedan učenjak protumačio da će proputovati tadašnjim cijelim svijetom, a Ibn Battuta je krenuo za ostvarenjem tog sna.

Sljedećih nekoliko godina Ibn Battuta je neprestano putovao. Pridružio se karavani i obišao Perziju i Irak, a kasnije se usredotočio prema sjeveru i posjetio današnji Azerbajdžan. Nakon boravka u Mekki, kretao se preko Jemena i otputovao do mora, gdje je brodom posjetio ono što se danas zove Afrički Rog. Odatle je posjetio somalski grad Mogadišu, prije nego se spustio ispod ekvatora i istraživao obale Kenije i Tanzanije.

Nakon napuštanja Afrike, Ibn Battutu je iznenadio plan o putovanju u Indiju, gdje se nadao da će osigurati unosan posao kao “kadija” ili islamski sudac. Slijedio je vijugavi put prema istoku, presijecajući Egipat i Siriju prije plovidbe za Tursku. Kao što je uvijek radio u zemljama pod upravom muslimana, oslanjao se na njegov status islamskog učenjaka kako bi zadobio gostoprimstvo domaćih. Na mnogim mjestima na svojim putovanjima bio je obasjan darovima lijepe odjeće, konja, pa čak i konkubina i robova.

Iz Turske, Ibn Battuta je prešao Crno more i ušao u područje Zlatnih hordi khana poznatog kao Uzbeg. Bio je dočekan na Uzbegovom dvoru, a kasnije je u pratnji jedne od Khanovih supruga došao u Konstantinopolis. Ibn Battuta je ostao u bizantskom gradu mjesec dana, posjetio je Aja Sofiju i čak imao kratak prijem kod cara. Nikada ranije nije boravio u tako velikom nemuslimanskom gradu, bio je zapanjen “gotovo bezbrojnim” kršćanskim crkava unutar zidina grada.

Ibn Battuta je nakon toga putovao istočno preko euroazijskih stepa, a preko Afganistana i planine Hindukuš ušao je u Indiju. Dolaskom u grad Delhi u 1334. godine, dobio je posao kadije pod vlašću Muhammeda Tughluqa, moćnog islamskog sultana. Ibn Battuta je nekoliko godina proveo u napornom poslu, čak se i oženio i dobio djecu, ali je na kraju postao nepovjerljiv prema sultanu, koji je bio poznat po sakaćenu i ubijanju svojih neprijatelja – ponekad bacajući ih slonovima s mačevima pričvršćenim na njihove kljove. Prilika za bijeg konačno se ukazala 1341. godine, kada je sultan odabrao Ibn Battutu kao svog izaslanika na mongolski dvor u Kini. Još žedan za avanturom, Marokanac je krenuo na čelu velike karavane prepune darova i robova.

Putovanje prema Orijentu na kraju se ispostavilo kao horor poglavlje Ibn Battutine odiseje. Hinduski pobunjenici su napali karavanu tokom putovanja ka indijskoj obali, a Ibn Battuta je otet i opljačkan. Uspio je doći do luke Kalkuti, ali uoči plovidbe, uslijed oluje brodovi su uništeni i potonuli, pri čemu je poginulo mnoštvo ljudi.

Ibn Battuta je ponovo ostao bez ičeg. Bio je odlučan da se vrati u Delhi i suoči sa sultanom, međutim, izabrao je da krene more ka jugu na otočni arhipelag Maldive. Ostao je na idiličnim otocima narednu godinu, uživajući u kokosu, ženeći nekoliko žena, a u međuvremenu je ponovno bio u službi kao islamski sudac. Ibn Battuta bi možda i duže ostao na Maldivima, ali nakon nesuglasica sa vladarom, ponovo se odlučio na putovanje u Kinu. Nakon što se zaustavio na Šri Lanki, plovio je trgovačkim brodovima kroz jugoistočnu Aziju. Godine 1345., četiri godine nakon što je napustio Indiju, stigao je do žurne kineske luke Kuanžou.

Karta Ibn Battutinih putovanja svijetom.

Ibn Battuta je opisao mongolsku Kinu kao “najsigurniju i najbolju zemlju za putnika” i pohvalio je njene prirodne ljepote, ali je također za njene stanovnike rekao da su “pagani” i “nevjernici”. Uznemireni onim što je vidio, pobožni putnik se držao blizu muslimanskih zajednica u zemlji, ponudivši nejasne opise metropole Kuanžou, koju je nazvao “najvećim gradom kojeg sam vidio na licu zemlje.” Historičari još uvijek raspravljaju o tome koliko je daleko prošao, ali je tvrdio da je prošao do sjevera, sve do Pekinga i preko poznatog Velikog Kanala.

Kina je obilježila početak kraja Ibn Battutinog putovanja. Nakon što je stigao do ruba tada poznatog svijeta, konačno se okrenuo i krenuo kući u Maroko, a stigao je nazad u Tandžer 1349. godine. Ibn Battutini roditelji već su bili umrli, tako da je tu ostao kratak period, prije nego što je krenuo u Španiju. Potom je krenuo na višegodišnji izlet preko Sahare u carstvo Mali, gdje je posjetio Timbuktu.

Nikada nije bilježio događaje tokom svojih avantura, ali kada se 1354. godine vratio u Maroko, sultan zemlje naredio mu je da napravi putopis. Proveo je iduću godinu diktirajući svoje avanture pisaru po imenu Ibn Džuzejj. Rezultat je bila usmena historija nazvana Rihla (ili u prevodu “putovanja”). Iako njegov putopis nije nešto naročito popularan danas, Rihla ipak slovi za jedno od najživopisnijih i najopširnijih izvješća svijeta iz 14. stoljeća.

Nakon završetka Rihle , Ibn Battuta je nestao sa historijske scene. Vjeruje se da je radio kao sudac u Maroku i umro negdje oko 1368. godine, ali o njemu se nakon povratka u Maroko vrlo malo zna. Izgleda da se nakon života koji je proveo na putu, velika lutalica napokon skrasila i ostala na jednom mjestu.

Izvor: History.com
Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović

PODIJELI