Dr Ahmed Smajlović – Hidžra

455

Hidžra predstavlja početak novog perioda u razvoju islama i njegovih naroda. Predhidžretski period trajao je trinaest, a hidžretski deset godina. Hidžra nije bila samo prelaz tijela, ni promjena mjesta, ni zamjena stanja, već iz korijena čupanje idolopoklonstva. Ona znači novu potvrdu vjerovanja u Boga, dž.š., i to iz iskrenosti i uvjerenja. To je napuštatanje jednog načina života, a prihvatanje drugog, dragocjenijeg čovjeku, vrednijeg njemu i značajnijeg za njega. Govoriti o hidžri znači govoriti o jednom najdražem događaju u historiji islamskih naroda uopće. Kur’an o ovom događaju govori određeno i u smislu konačnog prilaza Allahu, dž.š., i Muhamedu, a.s., odnosno prilazu istini, priznanju, pravdi, ljubavi, znanju, uvjerenju i sl. Ona traži odlučnost i požrtvovanje. Onakve kakve su imali Muhamed, a.s., i ostali Allahovi poslanici koji su dokazali  šta znači voljeti i živjeti za istinu i pripadati njoj. Tako Kuran ukazuje: ”Budi strpljiv kao što su to bill odlučni i nepokolebljivi poslanici“. (Ahkaf 35.)

Ostvarenje ideala koje je propovijedao Muhamed, a.s., traži nepokolebijivu privrženost i samoprijegor. To nam posebno potvrđuje hidžra. Od početka islama do hidžre Muhameda, a.s., može se reći da je bilo nekoliko hidžri:

Prva hidžra muslimana Abesiniju, druga njihova hidžra također u Abesiniju, treća hidžra bila je odlazak Muhameda, a.s., iz Meke u Taif, četvrta hidžra je odlazak ashaba Muhameda, a.s., iz Meke u Medinu a peta hidžra bila je kada je sam Muhamed, a.s., otišao iz Meke u Medinu.

Prve dvije hidžre bile su odlazak muslimana u kršćansku zemlju i potvrdile su nekoliko osnovnih činjenica:

  • spremnost muslimana da rade na području oživotvorenja vjerovanja na svakom mjestu;
  • spremnost muslimana da brane i čuvaju islam pod bilo koju cijenu, a dovoljno je spomenuti ovdje primjer Dža’fer b. Ebu Taliba koji je to učinio pred arapskim idolopoklonicima i abesinskim velikodostojnicima, kao i njegovo prezentiranje islama pred pripadnicima drugih vjera i shvatanja;
  • potvrdu duha Ijubavi između svih naroda, što čini jednu od osnovnih odlika islama i njegovog učenja:
  • težnju za ostvarenjem ravnopravnosti među ljudima u svijetu.

Muhamedova, a.s., pronicijivost i mudrost uputili su muslimane na ove prve dvije hidžre u Abesiniju kod Nedžašije, kojeg je Muhamed, a.s., još za njegova života neobično cijenio i posebno počastio poslije smrti, klanjajući mu salatu-l-gaib (dženazu u odsustvu), zajedno sa ashabima, iako je bio, kao što nam je poznato, kršćanin; To je ujedno i prvi namaz ove vrste u islamu što predstavlja posebno priznanje i čast. Treća hidžra predstavlja oličenje samoprijegora samog Muhameda, a.s., u izvršavanju svoje zadaće u svijetu. Ovom prilikom, nakon njegovog progona iz Taifa, on potvrđuje svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, čak i prema onim koji si ga progonili, gađali kamenjem i okrvavili. On se i za njih, kao za sve ostale, obraća Allahu, dž.š., moleći Ga da ih uputi, jer or ne znaju veličinu, značaj i svrhu njegove misije. Ako se tome doda da je ova hidžra bila u godini žalosti Muhameda, a.s., godini smrti amidže mu Ebu Taliba i žene mu Hatidže, onda se može sagledati veličina njegove Ijubavi prema čovjeku i shvatiti njegova težnja za njegovim spasom. Dakle, Muhamed, a.s., je u jednoj godini stekao dva velika iskustva koja su se sastojala u smrti dviju najdražih osoba, zatim hidžra i neuspjeh u Taifu. Međutim, Muhamed, a.s., je prevazišao sve to i iz tih iskustava izišao daleko jači, snažniji i odlučniji. Četvrta hidžra bila je hidžra ashaba iz Meke u Medinu kojoj su prethodila tri susreta na Akabi. Prilikom prvog susreta šest osoba je prešlo na islam, prilikom drugog prešlo je dvanaest osoba iz Hazredža, a dvije iz Evsa, a prilikom trećeg susreta bilo je prisutno sedamdeset muškaraca i dvije žene, ispred kojih je govorio Es’ad b. Zerara potvrđujući Muhameda, a.s.,  garantujući mu da će u Medini braniti njega, drugove mu i islam kao svoju rođenu djecu, žene i imetke. Tada je Muhamed, a.s., dozvolio ashabima da idu iako je odmah poslao Mus’ab b. Umejra, r.a., koji je bio njegov izaslanik u Medinu kao učitelj, misionar i karia. Šta možemo iz svega ovoga zaključiti? Jedno: a to je da je najprije bilo potrebno obezbijediti prelazak vjerovanja i njegovu zaštitu u novoj kolijevci, u Medini, pa tek onda se odlučiti na svoj prelazak u novu sredinu.

Sve pomenute hidžre prethodile su glavnoj, najvećoj i petoj, koja je bila hidžra samog Muhammeda, a.s., a predstavlja početak islamske ere i historije, čiji je datum uveo Omer b. Hattab sedamnaeste godine po Hidžri. Uvođenjem hidžretskog kalendara upotpunjeni su svi faktori samostalne ličnosti islamskih naroda.

Upotreba ovog kalendara ne predstavlja samo dana, mjeseci i godina po hidžretu, već neprekidno oživljavanje faktora koji su pokrenuli historiju muslimanima čineći od njih narod, državu i društvo. Isti je slučaj sa radom na islamskom polju, dajući mu svjetsku ulogu u razvoju čovječanstva. Interesantno je primijetiti da je Omer b. Hattab, kada je određivao početak islamske historije, uzeo hidžru Muhammeda, a.s., za početak, a ne njegovo rođenje, što znači da nije uzeo ništa lično makar to bilo i Muhamedovo, a.s., već je uzeo predmetnu historiju razvoja islama, prekretnicu rada na istini i za istinu, rada na Allahovoj uputi svim ljudima.

Hidžra Muhameda, a.s., predstavlja onaj korak koji je samom njemu nagovijestio pomoć islamu. Došlo je do izgradnje Mesdžidi Kubba, kao prve džamije u historiji muslimana. O ovoj izgradnji sam Kur’an kaže: ”Džamija čiji su temelji od prvog dana postavljeni iz bogobojaznosti više zaslužuje da u njoj obavljaš namaz. U njoj su Ijudi koji vole da se očiste, a Allah, dž.š., voli one koji se čiste“. (Tevbe 108.)

Hidžra je donijela velike događaje i dala velike rezultate i to:

  • razvila je bratstvo, Ijubav i jedinstvo između zaraćenih strana Evs(a) i Hazredž – To je rezultat koji je sam Muhamed, a.s., neobično cijenio i radio na njegovom povezivanju, učvršćivanju i razvijanju;
  • rađanje nove snage: islama koji je sa svim hidžrama, a sa svojom posebno, Muhammed, a.s., prokrčio puteve ka daljem islamskom razvoju, koji je zauzeo svoje mjesto u životu Ijudi.
  • stvaranje istinske jednakosti među Ijudima, jer je nakon kratkog vremena propisana i obaveza zekjata koji je posebno utjecao na razvijanje bratstva, Ijubavi i jednakosti među ljudima;
  • ona je donijela angažovaniji rad na islamskom planu zauvijek će ostati učiteljica svakom iskrenom muslimanu u naporima na putu islama i svakom dobrom i korisnom djelu;
  • došlo je do velikog priliva u islam čime su muslimani postali mnogobrojniji, snažniji, jači, organizovaniji i homogeniji u svakom pogledu;
  • rad na islamskom polju postao je masovan, jer se uključio čitav narod koji je prerastao u organizovanu zajednicu;
  • potvrdila je mogućnost odbrane islamske ličnosti i svakog onog ko je iskreno radio i želio sretan život kako za sebe, tako i za svakog drugog;
  • predstavljala je novu nadu i pogled u budućnost pripadnika islama i svakog dobronamjernog čovjeka.

Pored svega izloženog ona predstavlja prelaz sa jednog načina rada na drugi, jer su se muslimani sa hidžrom odlikovali snagom, voljom odlučnošću i pravom, a posebno ovim posljednjim, s obzirom da prije hidžre nisu imali određene pravne norme koje su nužne za pravilan razvoj jednog društva i zajednice.

Zbog svega navedenog može se reći da je hidžrom Muhammed, a.s.,  otvorena sasvim nova stranica za muslimane, jer da nije bilo hidžre, moglo bi se pretpostavljati, da bi teško bilo doći do tako korijenitih promjena koje je Islam izveo na međunarodnom planu u svim domenima Ijudskog života i razvoja. Osim toga teško bi bilo zamisliti ostvarenje svih onih velikih ideala koje je donijela hidžra sa sobom. Ona je donijela potvrdu bratstva među Ijudima koje treba da predstavlja najveću zalogu islamskog rada kao što je potvrdila i nužnost jedinstva redova svih pripadnika islama i njihove neograničene saradnje sa svim Ijudima, bez obzira na njihovu boju kože, misli i shvatanja, polazeći od pretpostavke da svi Ijudi treba da rade dobro, a da se čuvaju zla.

Meka poslije hidžre Muhameda, a.s., ostaje u sukobu između istine i neistine, koju je bila počela nagrizati razjedinjenost, pocijepanost i podijeljenost, nasuprot Medini koja je postala centar u kojem je:

  • Muhammed, a.s., ostvario jedinstvo muslimana koje ih je prevelo u organizovano društvo i državu, koji počivaju na solidarnosti, ljubavi i saradnji;
  • Muhammed, a.s., je odredio pravo svakog pojedinca od kojeg se svakog ponaosob sastojala isiamska država, zatim izjednačio položaj muslimana i nemuslimana, potvrđujući slobodu vjerovanja i ubjeđenja ze sve ljude u granicama općeg interesa na principu da, nema prisile u vjeri kako to jasno Kur’an kaže.

Sve navedeno omogućilo je pripremanje i očuvanje islama od svih napada i pokušaja njegovog izvitoperivanja u bilo kom pogledu. Svaki rad u ovom pogledu predstavija rad na islamskom polju i čini hidžru shvaćenu u pravom smislu. Pokušajmo koliko možemo i sami da nešto uradimo na islamskom planu, potvrđujući na taj način oživotvorenje islamske misli u svom radu i sebi, i u svom životu.

Piše: Dr Ahmed Smajlović

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI