Arapi u povijesti: Perzijske pobune protiv halifa

591

Ogorčenje podjarmljenog stanovništva izrazilo se u mnogobrojnim religioznim pokretima u raznim dijelovima Perzije, a podupirali su ih pretežno seljaci. Ti su pokreti bili donekle nacionalni utoliko, što su režim, kojem su se protivili, smatrali i dalje arapskim, te što je podloga njihove ideologije bila iranska. Ali njihovo učenje nije bilo mazdaističko. Pravovjerni sljedbenici stare državne religije u Iranu, pripadnici vladajuće aristokratske kaste, bili su se već prije dužeg vremena poistovetili s režimom, pa su tek za vladanja Ma’munova perzijski knezovi stvorili vlastite pokrete za nezavisnost, kad su uspostavili autonomne kneževine u istočnim pokrajinama. Prije će biti, da su te buntovnike vjerski nadahnjivale stare iranske hereze, koje su u predislamska vremena predstavljale pobunu nižih i srednjih klasa protiv sasanidske monarhije. Najvažniji je od tih buntovnika bio Mazdek, komunistički revolucionar, koji umalo što nije oborio Sasanidsko carstvo u četvrtom vijeku. Premda je Mazdekov pokret ugušio u krvi sasanidski car Hozroe Anuširvan, ipak se uspomena na taj pokret dugo sačuvala među seljačkim stanovništvom, a njegove su doktrine igrale bitnu ulogu u stvaranju religioznih pokreta u doba posljednjih Omejida i prvih Abasida. Perzijski su se buntovnici često pozivali i na uspomenu na Ebu Muslima, te su tvrdili za sebe, da su njegovi nasljednici i osvetnici protiv kalifa, koji ga je izdao. Isprva su ti pokreti po svojim vjerovanjima bili iranski, ali su kasnije postali sinkretistički, te su propovijedali mješavinu mazdakističkih i ekstremnih, šiitskih ideja. Ortodoksni mazdaisti ostali su podaleko ili su se držali neprijateljski.

Prvi buntovnik, čije nam je ime zabilježeno, bio je Bihafarid, bivši mazdaist, koji se pojavio u Nišapuru oko god. 749. i tvrdio, da je prorok. Malo znamo o njegovu ranijem životu, osim da je proveo nekoliko godina u Kini, moguće zbog trgovine. Muslimani su se prema njegovu pokretu držali ravnodušno, a najviše su mu se oduprli ortodoksni mazdaisti, poglavito svećenici, koji su protiv njega pozvali u pomoć Abaside, te su najviše pridonijeli njegovu porazu u iduće dvije godine.

Smrt Ebu Muslima unijela je promjenu. Najekstremniji njegovi pristalice podigli su nekoliko seljačkih buna i obično su tvrdili, da on zapravo nije mrtav, već da se krije i da će se vratiti svom narodu. God. 755. Sonpaz, bivši drug Ebu Muslima i vjerojatno mazdakist, podiže bunu. Čini se, da je bio rodom sa sela blizu Nišapura. Uskoro je pridobio za sebe znatan dio seljaštva u zapadnoj Perziji, uključujući mazdaističke i muslimanske heretike. Njegov se pokret brzo proširio, i njegovi su sljedbenici zauzeli nekoliko gradova. U arapskim vrelima njihov se broj kreće između 90 do 100 tisuća. Ali brzo ih je potukla vojska, što ju je poslao Mensur. Dvije godine kasnije poveo je sličan pokret drugi bivši agent Ebu Muslima, poznat kao Ishak Turčin, jer je bio poslan da propovijeda vjeru među Turcima u Srednjoj Aziji. On je također slomljen. God. 767. Ustadsis povede bunu u Horasanu, koja je za kratko vrijeme teško ugrozila sigurnost Carstva.

Mnogo opasnija od sviju bila je pobuna Mukane (≫čovjeka s velom≪), koji je slučajno junak jedne epizode u Mooreovu djelu Lalla Rukh. Tako su ga zvali zbog navike da nosi veo preko lica, da bi prikrio njegov sjaj, kako tvrde sljedbenici, ili da bi prikrio njegovu nakaznost, kako tvrde protivnici. Mukana je bio perzijski heretik, a po zanimanju perač rublja. Propovijedati je počeo u Mervu, i njegov se pokret brzo proširio po čitavom Horasanu i u Srednjoj Aziji, gdje je za kratko vrijeme Buhara bila njegovo uporište.

Ovdje se također primjećuju znaci povezanosti s Mazdekom i Ebu Muslimom, pa ortodoksna vrela ne propuštaju da ga optuže, da je propovijedao i provodio zajednicu imovine i žena. Njegov je pokret potrajao duže no pokreti njegovih prethodnika i održao se od 776. do 789.

Najozbiljniji od tih pokreta bio je Babekov pokret (816—837), koji se odmah isticao svojim opsegom, trajanjem, rukovodstvom i čvrstinom. Babek bijaše heretik i čovjek izvanredno vojno i politički nadaren. Sljedbenike je našao uglavnom među seljacima, koje je pridobio za sebe propovijedajući i provodeći razbijanje velikih imanja i podjelu zemlje. Ima nekih podataka o tome, da su ga podupirali i dihkani, perzijsko seosko plemstvo, od kojih su se mnogi u to vrijeme bili toliko srozali, te su se vrlo malo razlikovali od običnih seljaka, ali su se s ponosom sjećali svog plemenitaštva. Središte pobune bilo je u Azerbejdžanu, koji je, kako pomalo otrovno primjećuje geograf Jakut, uvijek bio središte buntovništva i kavge. Iz Azerbejdžana pokret se proširio na jugozapadnu Perziju, gdje mu se pridružiše kurdski, a isto tako i perzijski elementi, na kaspijske pokrajine na sjeveru i na Armeniju na zapadu. Čini se, da je Babek jednom imao poslovni savez s bizantskim carem protiv zajedničkog neprijatelja. Zbog svog položaja, koji je presijecao sjeverne trgovačke putove, bio je doista opasan neprijatelj.

Sedam godina je njegovo oružje bilo potpuno uspješno, potukao je četiri generala kalifa Ma’muna, ali, pošto je.833. došao na prijesto Mutesim, opće je poboljšanje sigurnosti Carstva dopustilo da se učini odlučniji vojnički napor, koji je satjerao babekovce u Azerbejdžan i kasnije ih uništio.

Sasvim je drukčije prirode bila pobuna crnačkih robova, koji su se zvali zindži, između 869. i 883. Islam je bio robovlasničko društvo, a u nekim je krajevima još i danas. Ali robovi nisu bili glavna osnovica proizvodnje, kao u Rimskom carstvu, već je proizvodnja više zavisila od slobodnih i poluslobodnih seljaka i zanatlija. Robovi su se upotrebljavali uglavnom kao kućna posluga ili za vojničku službu; u njoj su mameluci sačinjavali zapravo povlaštenu vojničku kastu, koja je s vremenom počela vršiti presudan utjecaj na državne poslove. Bilo je, međutim, i izuzetaka. Robovi su se upotrebljavali za fizički rad u izvjesnom broju krupnih poduzeća: u rudnicima, u mornarici, na isušivanju močvara, i t. d. S porastom klase krupnih kapitalista i poduzetnika, koji su raspolagali znatnim novcem, došlo je do kupovanja i upotrebe velikog broja robova u poljoprivredi. Gomile robova bile su sjaćene u naselja, i često su na tisuće njih pripadali jednom jedinom zemljoposjedniku ili poduzetniku. Robovi te vrsti bili su uglavnom crnci, a dobivali su se osobito iz Istočne Afrike zarobljavanjem, kupovinom, ili kao danak od pokorenih država.

Takvi su bili robovi na slanim ravnicama istočno od Basre, gdje su bogati građani toga grada zapošljavali nečuven broj robova na isušivanju slanih močvara, kako bi pripremili zemlju za poljoprivredu, kao i u svrhu vađenja soli za prodaju. Oni su radili u grupama, koje su brojile od pet stotina do pet tisuća; spominje se i jedna grupa od petnaest tisuća. Njihovi su uvjeti života bili krajnje loši. Rad im je bio težak i naporan, a dobivali su jedva za golo i nedovoljno uzdržavanje, koje se, prema arapskim vrelima, sastojalo od brašna, mekinja i datulja. Mnogi su od njih bili Afrikanci koji su tek nedavno stigli, te su malo ili nikako poznavali arapski, i čujemo, da se njihov vođa morao služiti tumačem, kad im se htio obratiti. On je bio Perzijanac, po imenu Ali ibn Muhamed, i tvrdio je, da je Alijin potomak; možda je i bio arapskog porijekla. Pošto je više puta bez uspjeha pokušao da izazove bunu na raznim mjestima, pa i u Basri, gdje je kratko vrijeme bio u tamnici, došao je na polja salitre rujna 869. i počeo da djeluje među robovima. On ih je podsjećao, kaže arapski historik Taberi, na rđavo stanje u kojem žive i tvrdio, da će ih »Bog izbaviti pomoću njega i da on želi, da podigne njihov položaj i da ih učini gospodarima robova, bogatstva i nastambi«. Posljednje riječi otkrivaju slabost pokreta — on nije imao stvarnog programa reformi, njegov opći cilj nije ukidanje ropstva, nego je to više bio pokret određenih robova, koji su htjeli poboljšati svoj vlastiti položaj. Ali je ispunio svoje obećanje kad su mu izvojevane pobjede omogućile da preda zarobljene muslimane svojim sljedbenicima kao robove.

Čak je i taj polubarbarski pokret bio pod dovoljno jakim utjecajem tadašnjeg duha islamskog društva, pa je i on nastojao da se religiozno izrazi. Premda je vođa zindža tvrdio, da je Alijin potomak, nije pristupio Šiji, već sekti havaridža, egalitarskih anarhista, koji su još i prije ispovijedali, da najbolji čovjek treba da bude kalif, pa bio to i abesinski rob. Prema haridžitskom učenju zindži su smatrali sve ostale muslimane nevjernicima, koje treba odvesti u ropstvo ili pogubiti, kad su zarobljeni.

Pokret se širio veoma brzo i pristupala mu je grupa za grupom, a kasnije vjerojatno i odbjegli robovi iz gradova i sela. Crnačke čete carske vojske poslane protiv robova dezertirale su i prešle k njima te su ih obogatile oružjem i izvježbanim ljudstvom, dok im je izgled na plijen pribavio potporu susjednih beduinskih plemena. Čini se, da su se i slobodni seljaci na tom području pridružili vođi zindža, vjerojatno iz solidarnosti protiv zemljoposjednika. Ima malo znakova o potpori nezadovoljnih slobodnih elemenata u gradovima, premda izvori kažu, da je jedan od Alijevih pomoćnika bio mlinar, a drugi prodavač limunade.

Vojnički uspjesi zindža bijahu sjajni. Carske vojske pretrpjele su poraz jedna za drugom, što je obogatilo zindže robovima, plijenom i napose oružjem. U listopadu 869. napali su Basru, ali im nije uspjelo da zauzmu grad. Međutim, protuofenziva Basrana bila je slomljena, i malo zatim zindži su sami sagradili novu prijestolnicu, koja se zvala El Mulhatara, »Odabrana«, na suhom mjestu u slanim ravnicama. Nažalost, nemamo nikakvih vijesti o njihovu sistemu vlasti. Dana 19. svibnja 870. zindži su zauzeli i opljačkali cvatuću trgovačku luku Ubulu, te su uvelike ojačali svoje snage oslobođenim robovima. Ubrzo zatim prodrli su u jugozapadnu Perziju i zauzeli grad Ahvaz.

Pokret je od sada postao krupnija opasnost za Carstvo: zagospodario je važnim područjima u južnom Iraku i jugozapadnoj Perziji, zauzeo nekoliko gradova, vršio težak pritisak na Basru, drugi grad središnjih pokrajina, i presijecao jugoistočne saobraćajne linije same prijestolnice. 7. rujna 871. zauzeli su Basru i opljačkali je, ali su se neposredno zatim mudro povukli iz nje. U međuvremenu potukli su još nekoliko carskih snaga i 878. zauzeli stari posadni grad Vasit. Već iduće godine zindži su pljačkali na sedamnaest milja od Bagdada. To označuje vrhunsku točku njihovih postignuća. Sada je žustri i energični regent Muvafak, brat vladajućeg kalifa, počeo da sprema uz ogromne troškove veliku ekspedicionu silu. Najkasnije u veljači 881. on je istjerao zindže iz svih zauzetih područja, i opkolio ih u njihovoj prijestolnici El Mulhatari. Vođa zindža odbio je primamljivu ponudu: da mu se oprosti i da državna penzija, pa je poslije duge opsade grad podlegao napadaju 11. kolovoza 883. Alijeva glava donesena je u Bagdad na kolcu, u mjesecu studenom.

Čini se, da ti pokreti: seljačka buna u Perziji i buna robova u južnom Iraku nisu trajno utjecali na tok islamske povijesti i da nisu uzrokovali nikakvu bitnu promjenu u strukturi islamskog društva. Za njima je ostalo samo prigušeno nezadovoljstvo i razdor, koji je s vremena na vrijeme izbijao u nizu neuspjelih pokreta, ali će se sve veće nezadovoljstvo običnih ljudi u Carstvu izraziti u jednom drugom pokretu, koji je mnogo značajniji i trajniji po svojim učincima. To je ismailitski pokret, izdanak Šije.

Odlomak iz djela: Bernard Lewis, Arapi u povijesti, str. 46-48.

PODIJELI