Ekonomska jednakost vs. ekonomska pravednost

442

Kad pričam studentima o nejednakosti, prva stvar koju ih pitam je da urade jedan misaoni eksperiment. Zamislite društvo u kojem, na primjer, najbogatijih 20% domaćinstava prosječno zarađuju 60,000$ u godini i 20% najsiromašnijih domaćinstava zarađuju u prosjeku 10.000$. Zamislite kako prosječno domaćinstvo u takvom društvu zarađuje 35.000$.

Sada zamislite drugačije društvo u kojem 20% najbogatijih domaćinstava zarađuje 150.000$ u prosjeku, a 20% najsiromašnijih zarađuje otprilike 18.000$. Pretpostavimo da prosječno domaćinstvo ovdje zarađuje 54.000$?

Ako uporedimo ova dva društva, nema sumnje da je prvo društvo daleko više jednako. Razlika između bogatih i siromašnih je daleko manja. Ali ako pitamo koje je društvo poželjnijie, ili u kojem bi ljudi voljeli živjeti pod uslovom da ne znaju kojoj bi klasi pripadali, većina bi ih odabralo drugo, unatoč visokom stepenu nejednakosti. Ne samo da je to društvo (neto) bogatije u prosjeku, nego i jasno pokazuje da je moguće postati jako bogat, i možda najvažnije, siromašni su drugom društvu mnogo imućniji u odnosu na prvo.

Nejednakost vs. nepravednost

Ali možda postoje drugi elementi za ovu zabrinutost. Nedavno istraživanje u naučno-psihološkom časopisu Nature tvrdi, s dokazima, da ljudima više smeta nepravednost nego nejednakost sama po sebi. Ljudi su skloni prihvatiti nejednakost ako osjećaju da je proces koji ju je stvorio bio pravedan. To implicira da oni neće prihvatiti jednakost ako ona krši njihove norme pravednosti.

Ovo možemo vidjeti u drugoj reakciji studenata kada se govori o nejednakosti. Kada ukažem na broj Apple proizvoda vidljivih u prostoriji i pitam ih da li misle da je bogatstvo Steve Jobsa i drugih osnvača Apple-a akumulirano za njihovih života upitno i za osude. Je li to vrsta nejednakosti koju oni osuđuju? Studenti su uobičajeno pritisnuti da artikuliraju argumente zašto je bogatstvo Steve Jobsa pogrešno, te plaho gledaju u svoje iPhone mobitele kada ih pitam koliko bi novca uzeli da se odreknu svojih smart telefona i povezanosti, gdje oni shvataju da je to puno veći iznos od onog kojeg su platili za njih.

Također ih podsjetim da ekonomska istraživanja pokazuju da samo oko 4% od ukupnih benefita neke inovacije odlaze inovatoru ili poduzetniku. Ostatak odlazi potrošačima.

Zašto bi onda mogli prihvatiti društvo sa višim stepenom nejednakosti gdje siromašni i prosječna domaćinstva žive bolje i zarađuju više? I zašto bi mogli biti načisto sa bogatstvom zarađenim od strane inovatora poput Steve Jobsa ili Bill Gatesa ili Mark Zuckerberga? Vjerovatno jer korespondiraju sa određenim predstavama o pravednosti, bilo da proistječu iz brige o socijalno najugroženijim, manje sretnim i uspješnim ili činjenice da je preimućstvo bogatih povezano sa još većim pogodnostima i koristima za nas ostale. 

Pravednost dobrovoljne razmjene

Prvo što je važno je kontinuirano osvjetljavanje međusobno blagotvorne prirode dobrovoljne razmjene. Trebamo inzistirati da bogatstvo, zarađeno na realnom tržištu i bazirano na otvorenom ulasku i izlasku te dobrovoljnim pristankom na transakcije jeste pravedno, jer svi akteri zastupljeni u razmjeni vjeruju da su bolje prošli nakon nje. Niko ne bi razmjenjivao vlastiti novac za neki proizvod ili uslugu, da ne smatra da su taj proizvod i/ili usluga vrijedniji od količine novca kojeg daju za njih. Inače, do razmjene ne bi niti došlo.

Da, vlasnici kapitala akumuliraju novac, ali samo zato što mi (potrošači) mislimo da je ono što su stvorili za nas i stavili nam na raspolaganje, vrijednije od novca (dijela našeg bogatstva) koji mi prebacujemo njima. Nećemo pogriješiti ako kažemo da kroz ovaj proces bogatstvo akumuliraju i potrošači, kao što to indicira misaoni eksperiment o odustajanju od telefona i povezanosti. Kao što Robert Nocizk raspravlja u svjoj knjizi Anarhija, država i utopija: ako je svaki korak u razvoju tržišta pravedan sam po sebi (baziran na dobrovoljnoj razmjeni i transakcijama), kako šablon prihoda koji iz njega proistječe može biti nepravedan?

Pravednost pred zakonom

Drugi argument pravednosti je onaj kojeg adresira F. A. Hayek u svojoj knjizi Ustav slobode, gdje kaže da ako želimo jednakost rezultata moramo ljude tretirati nejednako. Ako, s druge strane, tretiramo ljude jednako, dobićemo nejednake ishode. Hayekova premisa je zasnovana na činjenici da  ljudska bića nisu jednaka u našim prirođenim inteligenciji, snazi, vještinama i sposobnostima, kao i motivaciji i vrednovanju. Iako se svi možemo mijenjati i unaprijeđivati narečene kategorije, one su uvijek ograničene razlikama u našim prirodnim talentima. 

Ako želimo ostvariti socijalni progres, naročito za one koji su manje privilegirani, moramo naći načine da osiguramo iskorištavanje prednosti različitih znanja, vještina i sposobnosti drugih ljudi. Za Hayeka, tržišna razmjena vođena cjenovnim signalima i profitima, jeste najbolji način za postizanje takvog cilja. Takav aranžman zahtijeva da se pojedinci tretiraju jednako pred zakonom.

Razlike među ljudima jesu, po Hayeku, razlog da ljude tretiramo jednako, a ne različito: ”Suština je zahtjeva za jednakosti pred zakonom da ljudi budu tretirani jednako unatoč činjenici da oni jesu različiti.” Ili u riječima rabina Jonathana Sacksa: ”Kroz razmjenu se postiže to, da razlike među ljudima postaju blagoslov a ne prokletstvo.”

Ako ljudi zaista mare za pravednost, onda bi trebali inzistirati na jednakosti pred zakonom. Ako bi zaista željeli da kreiramo svijet jednakih rezultata, morali bismo kažnjavati produktivne u različitim oblicima,  te bismo morali osigurati nejednake beneficije za one koji su bili manje produktivni. U ekstremnoj verziji, završavamo u svijetu koji liči na onaj kojeg je u svom djelu Harrison Bergeron opisao Kurt Vonnegut, gdje država konstruiše individualizirane forme uplitanja kako bi sputala uspješne, poput zvučnog signala u ušima inteligentnih ili utege na udovima jakih.

Jednakost u rezultatima zahtijeva da ljude tretiramo različito, što će se najčešće smatrati nepravednim u očima mnogih. Jednakost pred zakonom bolje korespondira sa predstavama o pravednosti, čak i kad proizvodi nejednake rezultate.

Još jedan primjer nepravednosti jest način na koji politički povezani subjekti namještaju ekonomsku igru u svoju korist. Kad oni sa bogatstvom mogu koristiti političke mehanizme i procese da zaštite svoje profite od novih konkurenata kroz zakonska ograničenja ulaska novih izazivača ili uvjeta za konkurenciju, mnogi će to percipirati kao nepavedno. Isti mladi ljudi zabrinuti za nejednakost, također shvataju da je pogrešno da taxi kompanije koriste državu da onemogući potrošačima usluge poput Ubera.

Naročito je važno istaći da mnogi načini na koje sadašnje firme koriste državu za zaštitu vlastitog biznisa i profita, završe disprorcionalnim oštećenjem siromašnih. Politike od profesionalnog licenciranja preko trgovinskih barijera do minimalnih plaća služe za okoštavanje bogatstva i privlegija relativno bogatih na račun gornje mobilnosti siromašnih na ekonomksoj skali prihoda.

Tržište jeste pravedno, jer zahtijeva da nas država sve tretira jednako te da niko od nas nema mogućnost da koristi političku moć kako bi se zaštitio od konkurencije na tržištu i potrošačkih izbora, to jest slobodne volje koju potrošači izvode u zadovoljavanju svojih potreba i interesa. To znači da svi koji su vođeni motivom profita, moraju najprije služiti ljudima, tj. uzimati u obzir njihove potrebe i želje, jer u suprotnom gube i potrošače (kupce) i sljedstveno tome profite.

Izvor: KutakSlobode.com

PODIJELI