HISTORIJA ISLAMSKE FILOZOFIJE: Muteziliti – Počeci

389

Arapska riječ kalam znači besjeda, govor. A riječ mutakallim označava onog koji govori, govornika (u gramatici, prvo lice). Ovdje nije moguće prikazati evoluciju kojom je riječ kalam završila u značenju teologije općenito, a riječ mutakallimun (oni koji se bave znanošću o kalamu, ‘ilm al-kalam) u značenju „teolozi”. Trebalo bi istovremeno dati podrobniju analizu geneze problema kako ga postavlja Kur’an kao kalam Allah, “Božija riječ”, i koji će niže biti ukratko izložen. Osim toga, znanost o kalamu kao skolastičkoj teologiji islama na kraju pobliže označava teologiju koja ispovijeda atomizam što podsjeća na Demokritov i Epikurov, ali se od njih razlikuje cijelim svojim kontekstom.

Kao islamska skolastika, kalamm se karakterizira kao čista racionalna dijalektika, koja se izvodi teološkim pojmovima. Tu nije riječ ni o mističkoj gnozi (‘irfan), ni o onoj „znanosti srca” koju su šiitski imami prvi pominjali. Osim toga, kao što su to podvukli filozofi, al-Farabi, Averoes, jednako kao i Mula Sadra Širazi, mutakallimuni su nadasve apologeti, koji ne idu toliko za dokazanom ili dokazivom istinom koliko za tim da podrže, svim mogućnostima svoje teološke dijalektike, članke tog tradicionalnog religijskog vjeruju. Sigurno, takva zadaća je neizbježna za jednu religijsku zajednicu. Postoji također i šiitski kalam. No već su imami upozoravali svoje učenike protiv iskijučivog pristajanja uz probleme i metodu zato što mistička teologija, ‘irfan, djeluje mnogo više hermeneutički nego dijalektički, i drži se što je moguže dalje od svakog „intelektualizma”.

Za one koje nazivamo mutezilitima smatralo se da su najstariji mutakallimuni. Oni nesumnjivo čine spekulativnu religijsku školu prvorazrednog značaja, a njihovo nastojanje potječe iz temeljnih religijskih znanosti islama. Ali sve što smo ovdje prethodno izložili (pogl. II) upućuje nas da ne prihvatimo uobičajeno mišljenje koje to situaciju promatra kao povlasticu ove škole. Ili, bolje, ona samo razvija jedan od vidova čija cjelina ne zahtijeva više dijalektiku pojmova, već jednu „proročku filozofiju”. Ovdje se moramo ograničiti na to da ukratko izložimo ko su bili muteziliti i kakvo je bilo njihovo učenje, i da potom podsjetimo na veliki lik Abul Hasana Al-Aš’arija.

Imenom muteziliti označava se grupa muslimanskih mislilaca koja se formirala od prve polovice II. hidžretskog stoljeća u gradu Basri. Njihov pokret se tako brzo proširio da je to ime poslužilo da označi dobar dio kultivirane muslimanske elite. Glavni grad abasidskog halifata, Bagdad, postaje za više vlada sjedište njihove škole, a njihovo učenje se čak nametnulo, u jednom trenutku, kao službeno učenje sunnitskog islama.

Postoji više objašnjenja njihovog imena. Hereziograf al-Bagdadi na primjer, smatra da naziv mutezilizam dolazi od toga što se ta sekta „odvojila” od muslimanske zajednice zbog svoga poimanja „grijeha” i „grješnika” (upotreba ovih dviju riječi ovdje naravno ne upućuje na specifično kršćanski pojam grijeha sa svim njegovim implikacijama). Muteziliti su u stvari smatrali grijeh posrednim stanjem između vjere (iman) i nevjere (kufr). Šahrastani izlaže jedno drugo mišljenje: Vasil ibn ‘Ata’ (ob. 131/748), utemeljitelj mutezilitske škole, suprotstavio se svome učitelju Hasan Basriju (ob. 110/728) u pitanju smrtnih grijeha. Pošto je javno izrazio svoje stanovište, napustio je krug Hasan Basrija; njegovi pristalice stvorili su, oko stuba Velike džamije, novu grupu u kojoj je Wasil ibn ‘Ata’ naučavao svoje učenje. Tada je Hasan Basri uzviknuo: „Wasil se odvojio od nas (i’tazala ‘anna)”. Od tada su se Wasil i njegovi učenici označavali imenom muteziliti, „odijeljeni”, „otcijepljeni”. Međutim, Nawbahti (Firaq aš-ši’a) iznosi šiitsko stanovište: „Sa’d b. Abi Waqqas,  ‘Abdullah b.’Umar, Muhammad b. Maslama, ‘Usama b. Zayd, svi su se oni odvojili od ‘Alija (Prvog imama); prestali su se boriti, bilo za njega bilo protiv njega. Zato su ih nazvali muteziliti. Oni su preci svih kasnijih mutezilita.”

Na osnovu ovih različitih mišljenja stiče se dvojak utisak. 1) Izraz mutezilit primjenjivali su na pristaše ovoga učenja njihovi protivnici. A ta oznaka ima prizvuk neodobravanja: oni koji su se odvojili, otcijepili. 2) Glavni uzrok mutezilizma bilo bi opredjeljenje „političke” naravi. U stvari, ako se valjano razmisli kako o mutezilitskom učenju tako i o opredjeljenju o kojem je riječ, moramo se složiti da ni jedno ni drugo u „politici” ne nalaze svoj dovoljan razlog.

Što se tiče imena mutezilita, ne može se uopće zamisliti da su ih tim imenom zvali samo njihovi protivnici. Jer, oni sami su to ime s ponosom nosili tokom povijesti, i to uopće ne kao ime koje podrazumijeva njihovu osudu. Zar to ime, prema tome, nije za njih imalo neko drugo značenje? Njihovo učenje usredsredeno je na dva načela: u pogledu Boga, načelo transcendencije i apsolutnog Jedinstva; u pogledu čovjeka, načelo individualne slobode koja povlači neposrednu odgovornost za naše čine. Oni su smatrali, pogrešno iii ispravno, da jedino oni brane i razvijaju ova dva načela (u stvari, šiiti se potpuno slažu s njima o načelu odgovornosti). Primijetimo da Kur’an, predstavljajući „Sedmoricu spavaća” kao uzor vjernosti vjere, označava njihovo držanje upravo riječju i’tizal (XVIII: 15), zato što su se u svome obožavanju Jedinstvenog bili odvojili od jedne zajednice koja je postala nevjerna. Ova oznaka, kako su je shvatali muteziliti, ne ide njima na sramotu: ako su se „odvojili”, onda je to radi očuvanja čistote tawhida i odbrane pravde i ljudske slobode. S druge strane, politički događaji koji su se zbivali u muslimanskoj zajednici, ma kako bili ozbiljni, ne mogu se smatrati dovoljnim razlogom za pojavu mutezilizma. Svakako, ustoličenje Abu Bakra kao halife muslimanske zajednice, na što je pravo imao ‘Ali b. Abi Talib, ubojstvo ‘Utmana, trećeg halife, cijepanje muslimanske zajednice na više tabora usljed krvave borbe Mu’avije i ‘Alija, svi ti dogadaji prisilili su muslimane, ne izuzimajući ni mislioce, da se opredijele spram iskrslih problema.

No i tada ulog u ovim borbama beskrajno premašuje ono što obično određujemo kao „političko”. Je li ustoličenje zakonitog Imama zajednice čisto društveno pitanje, zato što je Imam podložan glasanju muslimanske zajednice i odgovoran pred njom? Ili pak funkcija Imama ima metafizičko značenje, usko povezano sa sudbinom zajednice čak i na onome svijetu, to samim time ne može ovisiti o glasanju bilo koje većine? U pitanju je bit šiitskog islama (naprijed pogl. II). A što se tiče onih koji su se bunili protiv ustoličenog Imama, kakav je njihov teološki i pravni položaj, neovisno o njihovorn zalaganju za pravdu? Ne radi se o teoriji, već o konkretnoj egzistencijalnoj stvarnosti. Trebalo je da muteziliti daju rješenje u skladu sa svojim mišljenjem.

U razradi njihove misli dolaze do izražaja i drugi činitelji. Tu je, na primjer, njihova reakcija i opal stav spram nemuslimanskih grupa unutar muslimanskog društva. Radi se o mazdejcima u Iraku, kršćanima i Židovima u Siriji. H. S. Nyberg s razlogom smatra da je na misao mutezilita najodlučnije utjecala njihova borba protiv dualizma nekih iranskih sekti koje su se raširile u Kufi i Basri. To potvrđuju i druga svjedočanstva (posebno Kitab al-agani): Wasil b. ‘Ata i ‘Amr b ‘Ubayd, dva krupna lika mutezilizma u nastanku, često su prisustvovali skupovima to su se održavali u kući jednog uglednog čovjeka iz Azda, tokom kojih su prisutni izlagali i branili dualističko učenje starog Irana.

Muteziliti su jednaku pažnju poklanjali i nekim židovskim i kršćanskim idejama; one su se mogle odraziti na dogmatičku i etičku teologiju, a također i na sam koncept islama i na osobu njegova utemeljitelja. S pravom se može smatrati da je mutezilitsko poimanje Božanskog jedinstva dijelom bilo potaknuto kao reakcija protiv nekih aspekata kršćanske dogme o Trojstvu. U stvari, muteziliti su Božanskoj biti odricali svako svojstvo; svojstvima su odricali svaku pozitivnu zbiljnost različitu od Biti, jer kad bi se ustvrdilo suprotno, imali bismo, prema njihovom mišljenju, ne više čak ni trojno božanstvo, nego mnogostruko, jer su božanska svojstva brojem neograničena.

Isto tako, njihovo učenje u stvorenom Kur’anu može se smatrati suprotstavljanjem kršćanskoj dogmi o Otjelovljenju. Oni u stvari tvrde da reći da Kur’an jest nestvorena Božija riječ to se očituje u vremenu, u obliku govora na arapskom, jest isto što i reći ono što kršćani kažu o Otjelovljenju, naime da Krist jest nestvorena Božija riječ što se očituje u vremenu, u obliku jednog ljudskog bića. A to zato što razlika između dogme o nestvorenom Kur’anu i dogme o Otjelovljenju nije toliko u naravi same Božije riječi koliko u modalitetu njezinog očitovanja: dok za kršćanstvo Riječ postaje tijelo u Kristu, ovdje ta ista Riječ postaje iskaz u Kur’anu. (Napri-jed smo ukazali (I, 1) kako na tu burnu kontroverzu gleda šiitska ‘irfani-filozof. Imamologija ne odvaja problem kur’anske Objave od problema njezine duhovne egzegeze (naprijed, II). Stoga dodirne tačke imamologije s problemima kristologije imaju još preciznije značenje nego što je odnos na koji smo ovdje ukazali, pošto se imamologija uvijek opredjeljuje upravo za tipove rješenja koje je odbacila službena kršćanska dogma.

Kraj prvog dijela

Odlomak iz djela: Henry Corbin, Historija islamske filozofije, str. 98-101.

PODIJELI