Srednjovjekovna bosanska država u vrijeme Bana Stjepana Kotromanića 1322-1353.

928

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka često je zbrkana i dovodi čovjeka u nedoumicu. Ipak, ističu se trojica moćnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanić (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Stjepan Kotromanić naslijedio je svog oca u osamdesetim godinama 13. stoljeća kao vladar jednog od tih teritorija na sjeveru Bosne i oženio se kćerkom vladara Mačve. Nakon toga je vodio dugotrajnu borbu za vlast, čije su pojedinosti vrlo mutne, s jednom drugom bosanskom plemićkom porodicom, Šubićima, iz bribirskog kraja u sjevernoj Dalmaciji. Čini se da su Šubići vladali starom banovinom Bosnom za većeg dijela prvih dvaju desetljeća 14. stoljeća i da su jedno vrijeme bili u prijateljskim odnosima s Kotromanovim sinom, Stjepanom Kotromanićem.(12) Ali negdje na početku dvadesetih godina Kotromanić je slavio pobjedu: Šubić je bio bosanski ban još 1318. godine, ali je Kotromanić 1322. došao na njegovo mjesto. Kad se jednom domogao vlasti, počeo je proširivati bosansku državu pripojivši staroj banovini nekoliko oblasti na sjeveru. Osvajanjem je dodao tome područja zapadno od banovine, koja su prije pripadala Hrvatskoj, a ubuduće će ostati u sklopu Bosne. Nakon toga je osvojio i oko dvjesto milja dalmatinske obale između Dubrovnika i Splita.

Godine 1326. anektirao je veći dio Huma (Hercegovine) te je tako prvi put stvorio od Bosne i Hercegovine političku cjelinu. Do tada je Hum bio poprilično samostalan pod vlašću lokalnih vladarskih porodica; pa i u vjerskom je pogledu bio izdvojen jer mu je stanovništvo bilo uglavnom pravoslavne vjere.(13)

Kotromanić je njegovao prijateljske odnose sa stranim silama. Imao je veliku sreću što je Kraljevina Srbija, koja je upravo bila u izvanrednom usponu pod vladavinom Dušana Silnog, bila zaokupljena planovima da proširi vlast na jug, na Makedoniju, Albaniju i sjevernu Grčku.

Kotromanić je sklopio ugovore s Dubrovnikom (1334.) i s Mlecima (1335.) i dobro sarađivao s ugarskim kraljem šaljući mu bosanske jedinice u pomoć u njegovim pohodima protiv neposlušnih plemića u Hrvatskoj. Ali dok je god Kotromanić prihvaćao i podupirao opstojnost šizmatičke Crkve bosanske (što je bila čnjenica, premda je sam vjerovatno bio pravoslavne vjere), njegovi odnosi s papom nisu mogli biti dobri.

Godine 1340., da bi popravio odnose s papom, pristao je da franjevci osnuju misiju u Bosni: oni su se već bili udomaćili na dalmatinskoj obali, ali su do tada vrlo neodlučno pokušavali prodrijeti u Bosnu.(14)

Čini se da je i negdje prije 1347. godine sam Kotromanić prešao na katoličku vjeru: u aprilu te godine lično je pisao papi i zamolio ga da uputi u Bosnu veći broj školovanih svećenika koji će biti “vični u poučavanju vjere i koji će znati narodni govor”.(15) Svi kasniji vladari Bosne, osim jedne eventualne iznimke, bit će također katolici.(16)

Franjevci su uskoro osnovali “Bosansku vikariju”, administrativnu jedinicu koja je poslije obuhvatila mnogo veće područje jugoistočne Evrope i protegnula se sve do Rumunjske. (To je proizvelo dodatne komplikacije u sporu oko bosanske hereze jer se ime Bosne u franjevačkim spisima moglo odnositi, tako reći, na bezbroj grijeha.)

Godine 1385. Vikarija je obuhvaćala 35 franjevačkih samostana, iako ih je u samoj Bosni bilo svega četiri: u Visokom, Lašvi, Sutjesci i Olovu.

Do godine 1463. podići će se još 12 samostana u granicama bosanske države. Međutim, nijedan samostan nije smio imati više od 12 fratara, a prosječno su u svakom samostanu zapravo bila svega četvorica. A kako su prva tri od četiri spomenuta samostana bila blizu jedan drugome u središnjem dijelu Bosne, franjevačka težnja da ponovo zadobiju duše za Rimsku crkvu nije mogla imati bogzna kakav uspjeh u većem dijelu zemlje u toj prvoj fazi njihova pohoda.(17)

Crkvi bosanskoj, kao što ćemo vidjeti, takođe je nedostajalo pravog teritorijalnog sistema, pa je po svoj prilici veći dio naroda na selu praktikovao tek najnižu formu narodnog kršćanstva, uglavnom bez svećenika.

Kad je Stjepan Kotromanić pokopan u franjevačkom samostanu u Visokom 1353. godine, on je ostavio za sobom bosansku državu nezavisnu, bogatu i moćnu. Ipak, njena je stabilnost jos zavisila o saradnji plemićkih porodica koje su imale svoja snažna uporišta u različitim dijelovima zemlje.

Sinovcu koji je naslijedio Kotromanica, Stjepanu Tvrtku, bilo je svega petnaest godina pa nije imao ni autoriteta ni vojne snage da održi na okupu sve te centrifugalne sile. Istovremeno je ugarski kralj jedva čekao priliku da iskoristi podjele u Bosni kako bi se ponovo domogao izgubljenih teritorija. U prvih 14 godina svoje vladavine Tvrtko je morao suzbijati pobune u Bosni i ugarska presezanja; godine 1366. bio je čak prisiljen potražiti utočište na ugarskom dvoru jer je skupina bosanskih plemića ustoličila na njegovo mjesto njegova brata Vuka. Ali već 1367. godine – očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je shvatio da je izazvao nemire od kojih ni Tvrtko ni on neće imati nikakve koristi – Tvrtko je opet u Bosni na vlasti.”(18) Otada mu ugarski kralj ne zadaje više mnogo briga jer je zaokupljen događajima na sjevernim granicama Ugarske. Zatim je Tvrtko obratio pozornost na jug.

Kraj drugog dijela, nastavak kralj Stjepan Tvrtko 1353-1391.

Bilješke:

12 O razdoblju Subica vidi Thalloczy, Studien zur Geschichte Bosniens, str.46-48
13 Fine, Late Medieval Balkana, str. 275-279.
14 D. Mandic, Franjevacka Bosna, str. 17, 39.
15 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 28.
16 Fine, Late Medieval Balkana, str. 281. 17 Ibid. str.281-282
18 Ibid., str. 368-370.

PODIJELI