Uloga bosanskih muslimana u Osmanskoj državi

826

Politička historija Bosne tokom osmanskog perioda, od 1463. do 1878. godine, može se relativno ukratko opisati, jer su Bosanci (Bošnjaci) kao stanovnici provincije u velikom Carstvu bili dio širih napora čije su se glavne odluke donosile na drugom mjestu. Iako su bosanski muslimani, kao što ćemo vidjeti, igrali važnu ulogu u unutrašnjim poslovima, morali su dijeliti svoju vlast sa sultanovim zvaničnicima koji su obično, kada bi dotle došlo, prisiljavali bosanske muslimane da urade ono što je sultan želio. Drugi Bosanci (Bošnjaci) došli su do visokih položaja u centralnoj vlasti i vjerskim institucijama Carstva, te na taj način ostvarili veći utjecaj. No, na ovim položajima oni su djelovali ne kao Bosanci (Bošnjaci) već kao Osmanlije i, stoga, nisu bili ličnosti iz lokalne historije.

Karijera i dostignuća Mehmed-paše Sokolovića

Ipak, takvi ljudi mogli su imati i veliki utjecaj na lokalnom nivou, obično kroz podizanje džamija, škola i kupatila u gradovima iz kojih su dolazili. Dobar primjer toga, koji je posebno bio od koristi kršćanima, može se vidjeti u djelu Mehmed-paše Sokolovića. Mehmed je bio dijete pravoslavnih roditelja iz Višegrada na bosanskoj strani rijeke Drine. On je odveden kao dio tzv. devširme, osmanskog nameta putem kojeg su kršćanska djeca odvođena iz svojih porodica, obraćana na islam i dodjeljivana, u zavisnosti od njihovih sposobnosti, posebnim vojnim jedinicama ili službi na dvoru.

Kako se Mehmed pokazao sposobnim, on je školovan u palači u Istanbulu i dobio je mjesto u osmanskoj upravi. Zahvaljujući talentu, pokroviteljstvu i sreći, na kraju je imenovan velikim vezirom – što je bio najviši upravni položaj poslije sultana (veliki vezir je ekvivalent današnjeg premijera, no ipak se mora imati na umu da je takav premijer služio samo onoliko dugo koliko je bio u milosti autokratskog sultana). U svakom slučaju, Mehmed se sjetio svog rodnog grada Višegrada koji je počastio tako što je naredio i dao da se izgradi veličanstveni most preko rijeke Drine, koji je provinciju Bosnu povezao sa Srbijom (ovaj most zauzima centralno mjesto u izuzetnom romanu nobelovca Ive Andrića, Na Drini ćuprija).

Mehmed se također sjetio vjere iz koje je potekao. Tokom srednjeg vijeka, Pravoslavna crkva u Srbiji je bila autokefalna. Imala je vlastitog patrijarha koji je stolovao u Peći, na današnjem Kosovu (autokefalna crkva, kao što je ranije navedeno, imala je teritorijalnu neovisnost, iako je bila dio šire zajednice pravoslavnih crkava, ali nije imala pravo mijenjati doktrinu koju je štitio patrijarh u Konstantinopolju). Zahvaljujući postepenosti osmanskog osvajanja, teritorij koji je ranije pokrivala srednjovjekovna srpska Pravoslavna crkva podijeljen je između različitih arhiepiskopija. U posljednjoj četvrtini XV stoljeća, dio južne Srbije, koji je ranije pao pod Osmanlije, bio je pod arhiepiskopom ohridskim u Makedoniji. Ohridska teritorija je uključivala i Peć, čiji patrijarh je sveden na nivo episkopa i podređen Ohridu. Kasnije je osvojeni teritorij (sjeverna Srbija, Bosna, Hercegovina i Crna Gora) stavljen u odvojenu dijecezu.

Tokom 1520-tih godina došlo je do borbe za prevlast između dvije episkopije u koju su se uključili i patrijarh iz Konstantinopolja i različiti lokalni osmanski zvaničnici. Veliki vezir Mehmed Sokolović je 1557. godine intervenirao i razriješio situaciju tako što je Peć i Ohrid vratio na pozicije koje su imali prije osvajanja. Dajući im teritorije koje su obuhvaćale njihove srednjovjekovne dijeceze, on je ponovno uspostavio, zajedno sa autokefalnošću, i arhiepiskopiju u Ohridu (za Slavene u Makedoniji) i srpsku patrijaršiju u Peći. Patrijaršija u Peći je imala ne samo svoje ranije dijeceze u Srbiji, već i pravoslavne dijeceze u Bosni i Hercegovini.

Mehmed je vrlo jasno postao pokrovitelj novouspostavljene patrijaršije u Peći. Prva tri patrijarha dolazila su iz njegove vlastite porodice: prvo njegov brat Makarije, a zatim dvojica nećaka, Antonije i Gerasim. Drugi pripadnici ove porodice su u isto vrijeme dobili episkopije u Hercegovini.

Tako se ovaj muslimanski obraćenik iz Bosne i dalje sjećao svoje zajednice iz djetinjstva, a posebno vlastite porodice, i uveo reformu koja će uveliko poboljšati uvjete pod kojima su njeni pripadnici mogli prakticirati svoju pravoslavnu vjeru.

Odlomak iz djela: Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., Bosna i Hercegovina – Iznevjerena tradicija, str. 47-49.

PODIJELI