Alexis de Tocqueville: Ništa nije tako kobno kao kad visok porez pogađa mali imetak

674

U svim društvima građani se dijele na izvijestan broj klasa. — Kakve nagone unosi svaka od tih klasa u upravljanje državnim finansijama. — Zašto javni troškovi moraju težiti porastu kad narod vlada. — Zašto se u Americi treba manje bojati izdašnosti demokratije. — Korištenje javnih sredstava u demokratiji

Da li je demokratsko uređenje ekonomično? Treba najprije znati sa čim namjeravamo da ga poredimo.

Pitanje bi bilo lahko rješivo kad bi se htjela uspostaviti paralela između demokratske republike i apsolutističke monarhije. Utvrdilo bi se da su javni troškovi u prvoj zamašniji nego u drugoj. Ali tako je sa svim slobodnim državama u poređenju sa onima koje to nisu. Izvijesno je da despotizam upropašćuje ljude sprječavajući ih da proizvode, više nego time što im oduzima plodove proizvodnje; on globi izvor bogatstava, a često pošteđuje stečeno bogatstvo. Sloboda, naprotiv, rađa hiljadu puta više bogatstava nego što ih uništava, te u nacijama koje je imaju materijalni izvori naroda rastu uvijek brže nego porezi.

Važno mi je sada da uporedim slobodne narode i da među njima ustanovim kakvo dejstvo ima demokratija na državne finansije.

Kao i druge organizovane zajednice, i društva su ustrojena ponekim pravilima koja ne mogu izbjeći. Sastoje se od izvijesnih elemenata koje nalazimo svugdje i u svim vremenima.

Uvijek će biti lahko da se svaki narod, u idealnom smislu, podijeli na tri klase.

Prva će se klasa sastojati od bogatih. Druga će obuhvatiti one koji, mada nisu bogati, žive u blagostanju u svakom pogledu. U treću će biti svrstani oni koji imaju malo ili nimalo imovine i koji osobito žive od rada koji im pružaju prve dvije klase.

Pojedinci obuhvaćeni tim raznim kategorijama mogu biti manje ili više mnogobrojni, zavisno od stanja društva; ali ne možete postići da te tri kategorije ne postoje.

Očevidno je da će svaka od tih klasa unijeti u rukovanje državnim finansijama izvijesne nagone koji su joj svojstveni.

Pretpostavite da samo prva propisuje zakone: vjerovatno je da će se prilično malo brinuti da štedi javna sredstva, zato što porez koji pogađa zamašnu imovinu oduzima tek suvišak i dejstvo mu se slabo osjeća.

Uzmite, naprotiv, da samo srednje klase propisuju zakone. Može se računati da one neće umnožavati poreze, jer ništa nije tako kobno kao kad visok porez pogađa mali imetak.

Čini mi se da bi vlast srednjih klasa morala biti, među slobodnim uređenjima, neću reći najmudrija, niti, naročito ne, najvelikodušnija, nego najekonomičnija.

Da pretpostavim sada da se isključivo poslednjoj klasi povjeri da propisuje zakone; vidim mnogo izgleda za to da javni troškovi rastu umjesto da se smanjuju, i to iz dva razloga.

Pošto najveći broj onih koji tada izglasavaju zakon nema nikakve imovine koja podliježe porezu, čini se da sav novac koji se troši u korist društva može samo da im koristi, a nikada da im škodi; a oni koji imaju nešto malo imovine lako nalaze načina da porez razrežu tako da pogađa samo bogate a da koristi samo siromašnima, što bogati ne bi mogli činiti kad su na vlasti.

Zemlje u kojima bi isključivo siromašnima[1] bilo povjereno da propisuju zakone ne bi se, dakle, mogle nadati velikoj štedljivosti u javnim troškovima: ti će troškovi uvijek biti zamašni, bilo zato što porezi ne mogu pogađati one koji ih izglasavaju, bilo zato što su razrezani tako da ih ne pogode. Drukčije rečeno, demokratsko uređenje je jedino u kome onaj ko izglasava porez može izbjeći obavezu da ga plaća.

Zalud će mi neko prigovoriti da je dobro shvaćen interes naroda da se pošteđuje imovina bogatih, jer bi on inače brzo iskusio oskudicu koja bi nastala. Ali nije li isto tako i interes kraljeva da usrećuju svoje podanike, i interes plemstva da umiju otvoriti svoje redove kad je to umjesno? Kad bi daleki interes mogao prevladati nad trenutnim strastima i potrebama, onda nikad ne bi bilo tiranskih vladalaca, ni isključive aristokratije.

Opet će me neko zaustaviti i reći: a ko je ikad zamislio da siromašnima povjeri da propisuju zakone? Ko? Oni koji su ustanovili opće pravo glasa. Da li većina ili manjina propisuje zakone? Većina, bez sumnje; a ako dokažem da siromašni uvijek čine većinu, neću li biti u pravu da dodam da u zemljama gdje im je omogućeno da glasaju, samo siromašni propisuju zakone?

A izvijesno je da se dosad, u svim nacijama na svijetu, većina uvek sastojala od onih koji nisu imali svojine ili od onih čija je imovina bila suviše ograničena da bi mogli lagodno živjeti, a da ne rade. Opće pravo glasa daje, dakle, stvarno vlast u društvu siromašnima.

Nepovoljno dejstvo koje narodna vlast može ponekad vršiti na državne finansije dobro se pokazalo u nekim antičkim demokratskim republikama, u kojima se državna blagajna praznila radi pomoći siromašnim građanima ili radi priređivanja igara i predstava za narod.

Istina da je predstavnički sistem bio približno nepoznat u starom vijeku. U naše doba, narodne strasti se teže ispoljavaju u javnim poslovima; može se, međutim, računati da će se opunomoćenik na kraju uvijek saobraziti duhu svojih birača i da će učiniti da prevladaju i njihove sklonosti kaogod i interesi.

Izdašnosti demokratije treba se, uostalom, manje bojati ukoliko narod sve više postaje vlasnik, zato što onda, s jedne strane, narod ima manje potrebe za novcem bogatih, a s druge strane nailazi na sve više poteškoće da ne pogodi samog sebe uspostavljanjem poreza. U tom pogledu, opšte pravo glasa bilo bi manje opasno u Francuskoj nego u Engleskoj, gde je skoro sva imovina koja podliježe porezu sakupljena u nekoliko ruku. Amerika, gdje većina građana posjeduje imovinu, u povoljnijem je položaju nego Francuska.

Postoje još i drugi uzroci koji mogu povećavati iznos javnih troškova u demokratijama.

Kad aristokratija vlada, ljudi koji vode državne poslove pošteđeni su ikakvih potreba; zadovoljni svojim stanjem, oni od društva traže prije svega moć i slavu; a budući iznad mnoštva silnog građanstva, ne uviđaju uvijek jasno kako bi sveopće blagostanje trebalo da doprinosi i njihovoj veličini. Ne znači da oni bez samilosti gledaju patnje siromaha; ali njihovu bijedu ne mogu oni da osjećaju kao kad bi je i sami iskusili; čim se čini da se narod zadovoljava svojom sudbinom, oni se smatraju zadovoljni i ne očekuju ništa više od vlade. Aristokratija se mnogo više stara da održi nego da usavrši. Kad je, naprotiv, društvena moć u rukama naroda, suveren teži najboljem u svemu, zato što je njemu samom loše.

Duh poboljšavanja prostire se tad na hiljade raznih ciljeva; spušta se do beskrajnih sitnica, a naročito teži takvim poboljšanjima koja se mogu postići samo plaćanjem; jer riječ je o tome da se poboljša stanje siromaha, koji ne mogu sami sebi pomoći.

U demokratskim društvima postoji uz to i neka živost bez određenog cilja; u njima vlada nekakva stalna grozničavost, koja se pretvara u svakovrsne novotarije, a novotarije su skoro uvijek skupe.

U monarhijama i aristokratijama ambiciozni laskaju prirodnoj sklonosti suverenovoj ka slavi i moći i tako ga često navode na velike troškove.

U demokratijama, gdje je suveren u nemaštini, njegova se blagonaklonost može steći gotovo samo time da mu se poveća blagostanje; a to se skoro uvijek može postići samo pomoću novca.

Uz to, kad narod počne sam da razmišlja o svom položaju, rađa se mnoštvo potreba koje on isprva nije ni osjećao, a koje se mogu zadovoljiti samo pribegavajući državnim sredstvima. Otud obično javni troškovi rastu sa civilizacijom, a porezi se uvećavaju što se više širi prosvećenost.

Postoji, najzad, još jedan, posljednji uzrok zbog koga je demokratsko uređenje skuplje nego koje drugo. Demokratija ponekad poželi da bude štedljivija u svojim troškovima, ali ne može to da postigne zato što ne poznaje umijeće štedljivosti.

Kako ona često mijenja poglede, a još češće zvaničnike, dolazi do toga da se njenim poduhvatima loše upravlja ili ostaju nedovršeni; u prvom slučaju, država ima troškove nesrazmjerne cilju koji želi postići; u drugom, troškovi su neproduktivni.

Odlomak iz djela: Aleksis de Tokvil, Demokratija u Americi, str. 182-185.

Bilješke:

[1] Razumije se da riječ siromašan ima ovdje, kao i drugdje u ovoj glavi, relativno, a ne apsolutno značenje. Američki siromasi, u poređenju s evropskim, mogli bi često izgledati bogati; ipak ih s razlogom nazivam siromasima, u poređenju s onim njihovim sugrađanima koji su bogatiji od njih

PODIJELI