NICHOLAS CARR: Da li nas Google zaglupljuje

556

„Dave, stani. Stani, hoćeš li? Stani, Dave. Hoćeš li stati, Dave?“ Tako superkompjuter HAL moli neumoljivog astronauta Davea Bowmana u slavnoj i čudno dirljivoj sceni pred kraj filma Stanleya Kubricka, 2001.: Odiseja u svemiru. Bowman, za dlaku izbjegavši pokušaj neispravne mašine da ga usmrti šaljući ga u duboki svemir, smireno i hladno isključuje memoriju koja kontroliše umjetni „mozak“ ovog superkompjutera. „Dave, moj um odlazi,“ reče HAL, beznadežno. „Ja to osjećam. Ja to osjećam.“

I ja to osjećam. Tokom posljednjih nekoliko godina imao sam neugodan osjećaj da mi je neko, ili nešto, čačkao po mozgu, reprogramirajući neuronske krugove i memoriju. Moj um ne odlazi – koliko ja znam – ali se mijenja. Ne razmišljam onako kako sam nekada razmišljao. To najjače osjećam onda kada čitam. Zadubiti se u knjigu ili duži članak nekada mi je bilo jednostavno. Moj um bi bio opčinjen pričom ili slijedom argumenata i proveo bih sate šetajući dugim prozama. To je sada rijetkost. Sada mi misli odlutaju nakon dvije ili tri stranice. Uzvrpoljim se, izgubim nit, i počnem razmišljati šta bih drugo mogao raditi. Osjećam se kao da moram tjerati svoj svojevoljni mozak nazad na tekst. Zadubljeno čitanje koje mi je nekada bilo jednostavno i prirodno, postalo je borba.

Mislim da znam šta se dešava. Sada već više od decenije provodim puno vremena na internetu, pretražujući, surfajući, a nekada i doprinoseći velikoj bazi podataka. Za mene, kao autoru, internet je bogomdan. Istraživanja koja bi nekada trajala danima među hrpama knjiga ili u čitaonicama biblioteka, sada mogu biti gotova u minuti. Nekoliko Google pretraga, po koji brzi klik na hiperlinkove i imam podatak i jezgrovit citat koji sam i tražio. Čak i kada ne radim, velike su šanse da pišem mailove ili istražujem po šumi informacija o radovima, prelijetajući preko naslova i blogova, gledajući videe i slušajući podcastove, ili samo skačući od linka do linka. (Za razliku od fusnota, sa kojima se nekada porede, hiperlinkovi ne samo da ukazuju na srodne radove; oni vas guraju prema njima.)

Za mene, kao i za druge, internet postaje univerzalni medij, kanal za većinu informacija koje protiču kroz moje oči i uši i ulaze u moj mozak. Prednosti neograničenog pristupa jednom takvom bogatom spremištu informacija je puno, i već su naširoko poznate i sa pravom prihvaćene. „Savršeno sjećanje silicijske memorije“ napisao je novinar Wireda Clive Thompson, „može biti ogromna blagodat za razmišljanje.“ Ali ta blagodat ima i svoju cijenu. Kao što je medijski teoretičar Marshall McLuhan naglasio još 1960-ih, mediji nisu samo pasivni kanali informacija. Oni nas snabdijevaju materijalom za razmišljanje, ali i oblikuju procese razmišljanja. Kako se čini, internet umanjuje moju mogućnost za koncentraciju i razmišljanje. Moj um sada očekuje da prima informacije onako kako ih internet i distribuira: kao jako brz tok sitnih dijelova informacije. Nekada sam ronio morem riječi. Sada prelijećem po površini kao čovjek na jet skiju.

Nisam jedini. Kada spomenem svoje probleme prijateljima i poznanicima – književni tipovi, barem većina – mnogi kažu da se susreću sa sličnim iskustvima. Što više koriste web, to se više moraju truditi da ostanu skoncentrisani na duže pisane radove. Pojedini blogeri koje pratim su također počeli spominjati ovaj fenomen. Scott Karp, koji piše blog o online medijima, nedavno je priznao da je u potpunosti prestao čitati knjige. „Diplomirao sam književnost na fakultetu i proždrljivo čitao knjige,“ napisao je. „Šta se desilo?“ Nagađa u odgovoru: „Šta ako se moje čitanje svodi samo na web, ne jer se način na koji čitam promijenio, već se način na koji RAZMIŠLJAM promijenio?“

Bruce Friedman, koji na svom blogu redovno piše o korištenju kompjutera u medicini, također je objasnio kako je internet poremetio njegove mentalne navike. „Sada sam skoro u potpunosti izgubio mogućnost da čitam i zadubim se u poduži članak na internetu ili papiru,“ napisao je ranije ove godine. Friedman, patolog koji je dugi niz godina bio član Medicinskog fakulteta Univerziteta u Michiganu, osvrnuo se na svoj komentar kada smo razgovarali telefonom. Njegovo razmišljanje, rekao je, postalo je „stakato“ kvalitete, misleći na način na koji brzinski preleti kratke odlomke teksta iz raznih online izvora. „Više ne mogu čitati Rat i mir“, priznao je. „Izgubio sam sposobnost da to radim. Čak i blog postovi duži od 3-4 paragrafa su previše za moju koncentraciju. Samo ih preletim.“

Anegdote same za sebe ne dokazuju puno. Još uvijek čekamo na dugoročne neurološke i psihološke eksperimente koji će nam pružiti konačnu sliku o uticaju interneta na kogniciju. Nedavno objavljena studija o navikama online istraživanja koju su objavili naučnici sa Londonskog univerzitetskog koledža, pokazuje da se nalazimo u moru promjena u načinu na koji čitamo i razmišljamo. U sklopu petogodišnjeg istraživanja, naučnici su pregledali kompjuterske podatke o ponašanju posjetitelja dvije popularne stranice za pretraživanje. Jednom stranicom upravlja Britanska biblioteka, a drugom britanski obrazovni konzorcij koji omogućava pristup člancima, elektronskim knjigama i drugim izvorima pisanih podataka. Došli su do zaključka da su ljudi koji su koristili ove stranice razvili „oblik brzog i površnog čitanja“, skačući od jednog do drugog izvora, rijetko se vraćajući na one koje su već posjetili. Obično nisu čitali više od jedne do dvije stranice članka ili knjige, a onda bi „skočili“ na drugu stranicu. Nekada bi sačuvali duži članak, ali ne postoje nikakvi dokazi da su se ikada vratili i stvarno ga pročitali. Autori ove studije izvještavaju:

Jasno je da korisnici online ne čitaju na tradicionalan način; zaista postoje znakovi koji nam govore da se razvijaju novi oblici „čitanja“ gdje korisnici „žustro klize“ preko naslova, stranica sa sadržajem ili sažetaka u potrazi za bržim rezultatima. Izgleda kao da odlaze online kako bi izbjegli tradicionalno čitanje.

Zahvaljujući sveprisutnosti tekstova na internetu, a da ne spominjem popularnost SMS dopisivanja, može biti da čitamo i više nego što smo čitali 1970-ih ili 80-ih, kada je televizija bila naš izborni medij. Ali to je drugačiji način čitanja, a iza toga se krije i drugačiji način razmišljanja – možda čak i drugačiji osjećaj sebe. „Nismo samo ono što čitamo,“ kaže Maryanne Wolf, razvojni psiholog pri Tufts univerzitetu i autorica knjige Proust i lignja: priča i nauka o čitalačkom mozgu. „Ono smo kako čitamo.“ Wolf je zabrinuta da je stil čitanja kakav je promovisan internetom, stil koji postavlja „efikasnost“ i „neposrednost“ ispred svega ostalog, možda oslabio naš kapacitet za ono zadubljeno čitanje koje se pojavilo sa ranijom tehnologijom, štamparskom mašinom, koja je kompleksne prozne radove učinila uobičajenima. Kada čitamo online, kaže Wolf, imamo tendenciju da postanemo „puki dekoderi informacija“. Naša mogućnost da razumijemo tekst, da stvorimo jaku mentalnu povezanost koja se formira kada čitamo zadubljeno i bez ometanja, u velikoj mjeri ostaje neupotrijebljena.

Čitanje, objašnjava Wolf, ljudima nije instinktivna vještina. Čitanje nije zapisano u našim genima kao što je pričanje. Moramo naučiti svoje umove kako da prevedu simboličke znakove koje vidimo, u jezik koji razumijemo. Mediji i druge tehnologije koje koristimo za učenje i vježbanje vještine čitanja, igraju važnu ulogu u stvaranju neuronskih krugova u našim mozgovima. Eksperimenti pokazuju da čitaoci ideograma, kao što je kineski jezik, razvijaju mentalni strujni krug za čitanje koji se razlikuje od kruga pronađenog kod nas čiji pisani jezik koristi alfabet. Varijacije se pružaju preko brojnih područja mozga, uključujući i one koji upravljaju osnovnim kognitivnim funkcijama kao što su memorija i tumačenje vizuelnih i slušnih stimulansa. Možemo očekivati i da će se neuronski krugovi istkani korištenjem interneta razlikovati od onih istkanih čitanjem knjiga i drugih štampanih djela.

Nekada tokom 1882. godine, Friedrich Nietzsche je kupio pisaću mašinu – Malling-Hansen pisaću lopticu, da budemo precizniji. Vid mu je postajao sve slabiji, a fokusirati se na stranicu papira je postajalo sve bolnije i iscrpljujuće, često sa sobom donoseći i užasne glavobolje. Bio je prisiljen da smanji količinu pisanja i bojao se da će uskoro morati u potpunosti odustati. Pisaća mašina ga je spasila, barem na kratko. Onda kada je ovladao slijepim kucanjem, mogao je pisati i zatvorenih očiju, koristeći samo vrhove prstiju. Riječi su ponovo mogle da proteku iz njegove glave na papir.

Ali mašina je imala suptilniji efekat na njegov rad. Jedan od Nietzscheovih prijatelja, kompozitor, primijetio je promjenu u stilu njegovog pisanja. Njegova već sažeta proza postala je još kompaktnija, jezgrovitija. „Možda ćeš kroz taj instrument čak doći i do novog idioma,“ prijatelj mu je napisao u pismu, naglašavajući da, u svojim djelima, njegove „misli u muzici i jeziku često ovise o kvaliteti olovke i papira.“

„U pravu si,“ odgovorio je Nietzsche, „pribor za pisanje ima ulogu u oblikovanju naših misli.“ Pod uticajem mašine, piše Friedrich A. Kittler, njemački medijolog, Nietzscheova proza „ prešla je od argumenata u aforizme, od misli do dosjetki, te od retoričkog do telegrafskog stila.“

Ljudski mozak je gotovo neograničeno prilagodljiv. Ljudi su nekada smatrali da je naša mentalna mreža, guste veze formirane između oko 100 biliona neurona u našoj lubanji, u velikoj mjeri ograničena kada uđemo u zrelo doba života. Međutim, istraživači mozga su ustanovili da to nije slučaj. James Olds, profesor neuronauke koji vodi Krasnow institut za napredna istraživanja na George Mason univerzitetu, tvrdi da je i mozak odraslog čovjeka „izrazito plastičan“. Nervne ćelije redovno raskidaju stare veze i stvaraju nove. „Mozak,“ prema Oldsu, „ima mogućnost da se reprogramira u hodu, mijenjajući način na koji funkcioniše.“

Kako koristimo ono što je sociolog Daniel Bell nazvao „intelektualne tehnologije“ – alate koji povećavaju naše mentalne kapacitete, a ne fizičke – mi bez sumnje počnemo preuzimati kvalitete tih tehnologija. Mehanički sat, koji je u upotrebu ušao u 14. stoljeću, pruža nam uvjerljiv primjer. U knjizi Tehnika i civilizacija, historičar i društveni kritičar Lewis Mumford objasnio je kako je sat „razdvojio vrijeme od ljudskih događaja i pomogao oblikovati vjeru u neovisan svijet brojno mjerljivih sekvenci.“ „Apstraktan okvir raščlanjenog vremena„ postao je „referentna tačka i za radnju i za misao.“

Metodičko kucanje sata pomoglo je u razvoju naučnog uma i naučnog čovjeka. Ipak, nešto je i oduzelo. Joseph Weizenbaum, nekadašnji informatičar sa Masačusetskog instituta za tehnologiju (MIT), osvrnuo se na ljudsko poimanje svijeta proizašlo iz široke upotrebe instrumenata za mjerenje vremena. U svojoj knjizi Moć kompjutera i ljudski um iz 1976. godine kaže da poimanje svijeta „ostaje osiromašena verzija starijeg poimanja, jer počiva na odbacivanju neposrednih doživljaja koji su predstavljali, i zaista nadopunjavali, podlogu za staru stvarnost.“ Kada odlučujemo kada ćemo jesti, raditi, spavati ili probuditi se, prestali smo slušati svoja čula i počeli se pokoravati satu.

Proces prilagođavanja novim intelektualnim tehnologijama može se vidjeti i u promjenama metafora koje koristimo kada želimo sebi opisati same sebe. Sa dolaskom mehaničkog sata, ljudi su počeli razmišljati o svom mozgu kako „radi kao sat“. Danas, u dobu softvera, počeli smo razmišljati kako „radi kao kompjuter“. Ali ove promjene, pokazuje neuronauka, idu puno dalje od same metafore. Zahvaljujući plastičnosti naših mozgova, prilagođavanje se dešava i na biološkom nivou.

Izgleda da internet ima posebno velik uticaj na kogniciju. U radu objavljenom 1936. godine, britanski matematičar Alan Turing dokazao je da bi digitalni kompjuter, koji je u to vrijeme postojao samo u teoriji, mogao biti programiran da izvodi uloge bilo kojeg drugog uređaja za obradu informacija. A to je ono što možemo vidjeti danas. Internet, nemjerljivo moćan kompjuterski sistem, apsorbira većinu drugih intelektualnih tehnologija. Internet postaje naš sat i naša mapa, naša štamparska i naša pisaća mašina, naš kalkulator i naš telefon, naš radio i TV.

Kada internet upije medij, taj medij je iznova kreiran po mjeri interneta. U sadržaj medija ubacuje hiperlinkove, trepereće reklame, i druge digitalne tričarije, i okružuje sadržaj sadržajima svih ostalih medija koje je upio. Novi mail, na primjer, može naglasiti svoj dolazak dok prelijećemo preko najnovijih naslova na nekom novinskom sajtu. Rezultat toga je da nam je pažnja raspršena, a koncentracija razlivena.

Uticaj interneta ne prestaje ni izvan granica ekrana. Kako ljudski umovi postaju naviknuti na ludi mozaik internetskog medija, tradicionalni mediji se moraju prilagoditi novim očekivanjima publike. Televizijski programi dodaju tekstualne trake i pop-up reklame, a magazini i novine skraćuju članke, uvode sažetke i pretrpavaju stranice preglednim informacionim isječcima. Kada je, u martu ove godine, New York Times odlučio da drugu i treću stranicu svakog izdanja posveti sažecima članaka, direktor dizajna New York Timesa, Tom Bodkin, objasnio je da će užurbanim čitaocima „prečice“ pružiti brzinski „pregled“ dnevnih vijesti, poštedivši ih „manje efikasne“ metode okretanja stranica i čitanja članaka. Stari mediji nisu imali puno izbora već igrati po pravilima novih medija.

Nikada do sada sistemi komunikacije nisu igrali tako važnu ulogu u životu ljudi – ili imali toliko uticaja na naše razmišljanje – kao što to imaju danas. Ipak, unatoč svemu što je napisano o internetu, malo se obraćala pažnja na to kako nas internet tačno reprogramira. Intelektualna etika interneta ostaje nepoznata.

Otprilike kada je Nietzsche počeo koristiti pisaću mašinu, ozbiljni mladić po imenu Frederick Winslow Taylor ponio je štopericu u Midvale čeličanu u Philadelphiji i započeo historijski niz eksperimenata sa ciljem usavršavanja efikasnosti strojara tog postrojenja. Uz odobrenje vlasnika Midvalea, regrutovao je skupinu radnika, postavio ih da rade na raznim mašinama za obradu metala, mjerio i zabilježavao svaki njihov pokret kao i pogon mašina. Razdvajajući svaki posao na manje dijelove i onda testirajući različite načine izvođenja tih odvojenih poslova, Taylor je napravio set preciznih uputstava – „algoritam“ rekli bismo danas – kako bi svaki radnik trebao raditi. Midvaleovi radnici su se protivili novom strogom režimu, tvrdeći da ih pretvara u robote, ali produktivnost fabrike je porasla.

Više od 100 godina nakon što je parna mašina izumljena, industrijska revolucija je pronašla svoju filozofiju i svog filozofa. Taylorova čvrsta industrijska koreografija – njegov „sistem“, kako je to on volio nazivati – bila je prihvaćena kod proizvođača širom zemlje i, vremenom, širom svijeta. U potrazi za maksimalnom brzinom, maksimalnom efikasnosti i maksimalnim učinkom, vlasnici fabrika počeli su koristiti studiju pokreta i vremena da bi organizovali svoj posao i konfigurisali poslove svojih radnika. Kao što je to Taylor definisao u svojoj slavnoj studiji Principi naučnog menadžmenta iz 1911. godine, cilj je da se identifikuje i usvoji „najbolja metoda“ rada za svaki posao i na taj način da se utiče na „postepenu zamjenu pravila u mehanici.“ Onda kada se njegov sistem primijeni na sve dijelove fizičkih radova, Taylor je uvjeravao svoje sljedbenike, obnovila bi se ne samo industrija, već i društvo, stvarajući utopiju savršene efikasnosti. „U prošlosti, čovjek je bio na prvom mjestu“, izjavio je; „u budućnosti, sistem mora biti na prvom mjestu.“

Taylorov sistem je još uvijek sa nama; ostaje kao etika industrijske proizvodnje. A sada, zahvaljujući povećanju snage koju kompjuterski inžinjeri i programeri drže iznad naših intelektualnih života, Taylorova etika također počinje upravljati i umnim carstvom. Internet je mašina dizajnirana za efikasnu i automatizovanu kolekciju, manipulaciju i prenos informacija, i njegove legije programera odlučni su da pronađu „najbolju metodu“ – savršen algoritam – za izvršavanje svakog mentalnog pokreta takozvanog „informacijskog stručnjaka“.

Googleplex, sjedište Googlea u Mountain Viewu u Kaliforniji, je vrhovna crkva interneta, a religija koja se praktikuje unutar njenih zidova je Tejlorizam. Eric Schmidt, izvršni direktor Googlea, kaže da je Google „kompanija koja je zasnovana na nauci o mjerenju“ i teži ka „sistematizovanju svega“ čime se bavi. Oslanjajući se na terabajte bihejvioralističkih podataka koje Google skuplja kroz pretraživače i druge stranice, obavlja na stotine eksperimenata dnevno, sudeći po Harvard Business Reviewu, i koristi rezultate za preradu algoritama koji uveliko kontrolišu način na koji ljudi pronalaze informacije i izvlače značenje iz njih. Ono što je Taylor učinio za fizički rad, Google čini za psihički rad.

Kompanija je izjavila da je njena misija „organizovati informacije svijeta i učiniti ih univerzalno dostupnima i korisnima.“ Nastoji razviti „savršen pretraživač“, što kompanija definiše kao nešto što „razumije tačno šta želite i daje vam tačno ono što tražite.“ Po mišljenju Googlea, informacija je kao roba, utilitaristički resurs koji se može „iskopati“ i obraditi industrijskom efikasnošću. Što je veći broj pristupačnih informacija i što brže možemo shvatiti njihovu suštinu, to produktivniji postajemo kao mislioci.

Gdje se ovo završava? Sergey Brin i Larry Page, nadareni mladići koji su osnovali Google dok su radili na svojim doktoratima kompjuterske nauke na Stanfordu, često govore o svojoj želji da pretraživače pretvore u umjetnu inteligenciju, HAL-ovsku mašinu koja bi se mogla povezati direktno sa našim mozgovima. „Konačni pretraživač bio bi pametan poput ljudi – možda i pametniji“ izjavio je Page prije nekoliko godina. „Za nas, rad na pretraživaču je rad na vještačkoj inteligenciji.“ U intervjuu za Newsweek 2004. godine, Brin je rekao: „Sigurno je da bi nam bilo bolje kada bismo imali sve informacije svijeta pričvršćene za naše mozgove, ili za umjetni mozak koji je pametniji od naših.“ Prošle godine, na naučnoj konferenciji, Page je rekao da se Google „stvarno trudi izgraditi umjetnu inteligenciju i uraditi to u velikim razmjerima.“

Imati takvu ambiciju je prirodno, čak i poželjno, za par matematičkih eksperata sa hrpom love na raspolaganju i sa malom armijom kompjuterskih naučnika uz sebe. Fundamentalno naučno preduzeće, Google, motivisan je željom da koristi tehnologiju, po riječima Erica Schmidta, „za rješavanje do sada nerješivih problema“, a umjetna inteligencija je najteži problem koji postoji. Pa zašto Brin i Page ne bi željeli da budu oni koji će ga riješiti?

Ipak, njihova ležerna pretpostavka da bi nam svima „bilo bolje“ kada bi naši mozgovi bili dopunjeni ili čak zamijenjeni umjetnom inteligencijom je uznemirujuća. Ta pretpostavka sugeriše da je inteligencija proizvod mehaničkog procesa, niz deskretnih koraka koji se mogu izolovati, mjeriti i optimizirati. U svijetu Googlea, svijetu u koji odlazimo kada smo online, malo je mjesta za razmišljanje. Dvoumljenje ne predstavlja vrata ka shvatanju već kvar koji se mora popraviti. Ljudski mozak je samo zastarjeli kompjuter kojem je potreban brži procesor i veći tvrdi disk.

Ideja da bi naši umovi trebali raditi poput superbrzih mašina za obradu podataka nije samo dio rada interneta, već je i vodeći poslovni model. Što brže surfamo po mreži – što više linkova otvorimo i stranica pregledamo – to su veće mogućnosti. Google i druge kompanije imaju priliku skupljati informacije o nama i snabdijevati nas reklamama. Većina vlasnika komercijalnog interneta finansijski je ovisna o skupljanju mrvica podataka koje ostavljamo iza sebe dok letimo od linka do linka – što više mrvica, to bolje. Posljednja stvar koju ove kompanije žele je podsticati ležerno čitanje ili sporo, skoncentrisano razmišljanje. U njihovom ekonomskom interesu je da nam odvuku pažnju.

Možda sam samo paničar. Postoje ljudi koju su skloni veličanju tehnološkog napretka, ali i ljudi koji očekuju najgore od svake nove alatke ili mašine. U Platonovom Fedru, Sokrat žali zbog razvoja pisma. Kako se ljudi oslanjaju na pisanu riječ i tako nadomještaju znanje koje su nekada nosili u svojim glavama, strahovao je da će, kako kaže jedan od likova u ovom dijalogu, „prestati koristiti memoriju i postati zaboravni.“ I zbog mogućnosti da „postanu mnogoslušalice bez nastave“, počet će „uobražavati sebi da su sveznalice, iako su većinom neznalice, jer su postali nazovi-mudraci a ne mudraci.“ Sokrat je bio u pravu – nova tehnologija je često imala onakav efekat kakvog se Sokrat i bojao – ali bio je nemaštovit. Nije mogao predvidjeti sve načine na koje će pismo i čitanje širiti znanje, podstaći nove ideje i povećati ljudsko znanje (ako ne i mudrost).

Dolazak Gutenbergove štamparske prese u 15. stoljeću pokrenuo je novi niz zaprepaštenja. Italijanski humanista Hieronimo Squarciafico se brinuo da će laka dostupnost knjiga dovesti do intelektualne lijenosti, praveći ljude „manje studioznima“ i slabeći njihove umove. Drugi su tvrdili da će jeftino printane knjige i novine narušiti vjerski autoritet, umanjiti rad naučnika i pisara, te probuditi pobunu i razvrat. Kako Clay Shirky, profesor sa New York univerziteta, naglašava, „ Većina argumenata usmjerenih protiv štamparske prese su bili tačni.“ Ali, još jednom, pesimisti nisu mogli ni zamisliti bezbrojne blagoslove koje će donijeti pisana riječ.

Znači, da, trebate biti skeptični po pitanju mog skepticizma. Možda će se pokazati da su oni koji otpisuju kritičare interneta kao ludite i nostalgičare u pravu, a iz naših hiperaktivnih, podacima natrpanih umova iznikne zlatno doba intelektualnog otkrića i univerzalne mudrosti. S druge strane, internet nije alfabet, i iako može zamijeniti štamparsku presu, stvara nešto sasvim drugačije. Ona vrsta čitanja koja je promovisana nizom printanih stranica je vrijedna ne samo za znanje koje crpimo iz autorovih riječi, već i za intelektualne vibracije koje te riječi pokreću u našim umovima. U tihim prostorima otvorenim neprekidnim, skoncentrisanim čitanjem knjige, ili bilo kakvim razmišljanjem u tom slučaju, stvaramo vlastite asocijacije, povlačimo vlastite zaključke i analogije, te razvijamo vlastite ideje. Zadubljeno čitanje, kako Maryanne Wolf tvrdi, ne razlikuje se od dubokog razmišljanja.

Ako izgubimo te tihe prostore, ili ih napunimo „sadržajem“, žrtvovat ćemo nešto važno ne samo u nama samima već i u našoj kulturi. U nedavnoj studiji, dramaturg Richard Foreman je elokventno opisao šta se sve dovodi u pitanje:

Dolazim iz tradicije Zapadne kulture, u kojem je ideal (moj ideal) bila kompleksna, ispunjena i „katedrali nalik“ građa visoko obrazovane i artikulisane ličnosti – čovjek ili žena koji su unutar sebe nosili lično izgrađenu i jedinstvenu verziju cijele baštine Zapada. (Ali sada) u svima nama (uključujući i mene) primjećujem zamjenu kompleksne ličnosti sa novom vrstom identiteta – onakvog kakav evoluira pod pritiskom informacionog preopterećenja i tehnologijom „odmah dostupnog“.

Kako je naša „unutarnja riznica bogatog kulturnog naslijeđa“ iscijeđena, Foreman zaključuje, rizikujemo da se pretvorimo u „’ljude palačinke’ – premazane široko i tanko dok se povezujemo sa tom ogromnom mrežom informacija kojoj pristupamo prostim klikom na dugme.“

Proganja me ta scena iz Odiseje. Ono što je čini tako dirljivom, i tako čudnom, je emotivan odgovor kompjutera na demontažu njegovog uma: njegov očaj kako se krug po krug gasi, njegovo skoro pa dječije moljakanje astronauta – „Ja to osjećam. Ja to osjećam. Bojim se“ – i njegov konačan povratak nečemu što se jedino može opisati kao stanje nevinosti. HAL-ov izliv osjećaja suprotstavlja se bezosjećajnosti koja odlikuje ljude u ovom filmu, ljude koji rade svoj posao sa skoro robotskom efikasnošću. Njihove misli i djela čine se isceniranima, kao da prate korake algoritma. U svijetu Odiseje, ljudi su postali toliko nalik na mašine da se ispostavi da većina ljudskih likova i jesu mašine. To je suština Kubrickovog mračnog proročanstva: i dok se oslanjamo na kompjutere koji posreduju u našem razumijevanju svijeta, naša vlastita inteligencija je ta koja se pretvara u vještačku.

Izvor: TheAtlantic.com

PODIJELI