Jozef Gebels: “Propaganda treba da bude popularna, a ne intelektualna”

801

Ne brinem o tome da li će govori biti lijepi, autentični, elegantni ili dirljivi. Poenta govora je da ubijedi ljude u ono šta je ispravno. To je stvar prakse, ne teorije. Mi ne želimo da budemo pokret nekolicine umova, već pokret koji će osvojiti široke mase.

Jozef Gebels, Hitlerov ministar propagande, bio je, nakon kancelara, druga dominantna figura Trećeg rajha. Bio je jedan od najbližih saradnika i najvećih štovatelja Adolfa Hitlera. Gebels je poznat po svojim energičnim govorima koji su, osim velike količine propagande, sadržavali i enormnu dozu antisemitizma, te ga upravo zbog toga mnogi historičari smatraju glavnim krivcem za Kristalnu noć.

 

Ideje same po sebi su vanvremenske. One nisu vezane za pojedinca, a još manje za narode. One počivaju u narodu, to je istina, i utiču na njihove stavove. Ljudi kažu da su ideje u oblacima. Kada se pojavi neko ko u riječi stavi sve ono što drugi u srcu osjećaju, onda oni kažu: “Da! To je ono što sam oduvijek želio i čemu sam se oduvijek nadao.” To je ono što se dešava kada neko prvi put čuje Hitlerove govore. Sretao sam ljude koji su prvi put prisustvovali Hitlerovim govorima, i oni su rekli sljedeće: “Ovaj čovjek je rekao ono što sam godinama tražio. Prvi put neko je dao oblik onom što ja želim.”

Neke vrste ideja na početku su svakog političkog pokreta. Nije potrebno dati politički oblik tim idejama i razvijati ih kroz hiljade paragrafa političkog programa. Historija pokazuje da su se najveći svjetski pokreti razvili onda kada su njihovi lideri znali kako da ih ujedine jednom kratkom i jasnom temom. To je jasna forma kod francuske revolucije, Kromvelovog pokreta, budizma. Stvoren je cijeli sistem na osnovu jednostavnih ideja. Ideje nisu ograničene na pojedinačne izjave. Naime, one se povezuju sa svim aspektima svakodnevnog života i postaju vodič u svim aktivnostima – politika, kultura, ekonomija, svakodnevno ljudsko ponašanje. Ovo vidimo u svim velikim revolucionarnim pokretima koji su počeli sa jasnim, jednostavnim i razumljivim idejama. One se šire sve više i više i postaju ogledalo svih čovjekovih delatnosti.

Za nekoga se može reći da ima širok pogled na svijet, ali ne zbog toga što on zna ili čita mnogo, već zato što on cjelokupan život posmatra sa jedne tačke gledišta i zato što sve mjeri pomoću jednog standarda. Ja sam kršćanin onda kada ja verujem u to da je smisao mog života u odgovornosti da volim komšiju kao sebe. Kant je jednom rekao: ”Postupaj tako da tvoji lični principi mogu biti principi tvoje nacije.” Ja sam nacionalsocijalista ne kad ja to hoću ili kad mi to sa stanovišta politike odgovara. Ja moram da se ponašam tako da dobro zajednice postavljam iznad ličnog dobra. U toj situaciji ja moram da imam garancije od države da je ona u stanju da zaštiti moj privatni život. Ja sam nacionalsocijalista kada sve u politici, ekonomiji ili kulturi vidim sa ove tačke gledišta. Zato ja ne govorim o pozorištu sa stanovišta da li je zabavno ili je elegantno, već se ja pitam da li je to dobro za moj narod, da li je to korisno za njega, da li to jača zajednicu? Ako je tako, onda zajednica može da ostvari dobit, ali i da mene podrži i ojača. Ja ne vidim ekonomiju kao način da se zaradi novac, već mi je bliža ekonomija kao nešto što će ojačati narod, kao nešto što će ga učiniti zdravijim i snažnijim. Onda, ja očekujem da me takvi ljudi podrže. Ako ja na ovaj način vidim, ja vidim ekonomiju u nacionalsocijalističkim odrednicama.

Ako razvijem ovu jednostavnu i jasnu ideju u sistem ljudske težnje, želje i aktivnosti, ja imam širok pogled na sijvet. Pošto ideja postaje široko rasprostranjena, cilj postaje država. Znanje ne ostaje u vlasništvu određene grupe, već se bori za moć. To nije mašta nekoliko ljudi, već je to ideja o zakonima, krugovima koji imaju moć. Nije cilj nije da se taj pogled samo propovijeda, već je cilj da se ustali u praksi. Tada ideja postaje način na koji država posmatra stvari.

Sada mi moramo da vidimo ko je taj koji nosi, koji proslijeđuje, koji čuva ove ideje. Ideja uvijek živi u individuama. Ona zahtjeva od pojedinca da prenosi njen intelektualni utjecaj. Ona oživljava u mozgu i teži da izađe kroz usta. Ideja je propovijed pojedinaca. Propovijed pojedinaca koji nikada nisu bili zadovoljni time da će u saznanju ostati sami. […] Na primjer, kada neko vidi lijepu sliku, on ima potrebu da kaže drugima kako je vidio lijepu sliku. Postoji tu neka misteriozna sila koja tjera ljude da govore o tome. Slično je i sa idejama. Što je ideja veća i jednostavnija, što se više poklapa sa svakodnevnim životom, postoji i jača potreba kod svakog od nas da se ispriča drugima.

Ako verujem da nacija mora biti vođena principima koji odgovaraju dobru zajednice, a ne individue, onda ću to reći onima kojih se to tiče. Čim ja shvatim da ovaj princip nije samo prirodni već i da odgovara svakodnevnom životu, ja ću imati potrebu da kažem to svim ljudima koji su uključeni u kulturne aktivnosti. Velika masa nikada neće biti osvojena samo jednom rečenicom, ideja mora svojom sjenkom da pokrije sve aspekte ljudskog života.

Vidjet ćete kako se ideja širi i postaje općeprihvaćena i kako individue prihvataju takvu formu zajednice i kako organizacija, kao i pokret, rastu iz individue. Ideja više nije zakopana u srcima i umovima individua. Sada ih je četiri, pet, dvadeset, trideset, pedeset, sto i sve više i više. To je tajna same ideje; ideje su kao divlja vatra koja ne može biti ugašena, to je gas koji prolazi kroz sve. Kada ideje nađu ulaz, one naviru i ubrzo osoba postaje inficirana njima. Drugi to ne mogu zaustaviti. Oni mogu da vjeruju da to mogu zaustaviti silom, oni to mogu i da čine dvije, deset, dvadeset ili pedeset godina, ali to do sada nije bilo od velikog značaja u svjetskoj historiji.

Svaki pokret počinje kao partija. To ne znači da on prati metode parlamentarnih partija. Viđamo partije kao dijelove ljudi. Kako se ideja širi ona postaje općeprihvaćena u zajednici, a zajednica joj daje praktičan oblik. Partija će imati potrebu da se organizuje. Nekome će sinuti ideja: “Mislit ćete onako kako ja mislim, vi ćete raditi tamo, ja ću raditi ovdje i ništa nećemo znati jedni o drugima. To je apsurd. Biće bolje da radimo zajedno. Ja ću da uradim moj dio, a ti svoj. Zar ne bi bilo dobro da se sretnemo svakog mjeseca i ovako pričamo?” To je organizacija. Konačno, jaka organizacija se razvija, a partija je spremna da se bori za svoje ideale. Ako partija to ne želi, nastavit će da propovijeda svoje ideale, ali nikada ih neće sprovesti u stvarnost.

Postoje oni koji kažu: “Nešto treba da se desi. Morate nešto da uradite. Ako želite da se borite protiv filmske industrije, morate da izgradite svoje sopstveno pozorište bez obzira što možete imati i primitivnu opremu. Ako vidite da djeca počinju da se truju onim što čitaju u školi morate da im date protivotrov.” Moja parola je jednostavna: Možete potrošiti deset godina dajući protivotrove, ali samo jedan dekret od strane ministarstva kulture može da uništi sav vaš posao. Ako potrošite deset godina na osvajanje pokreta, pokret bi mogao da osvoji ministarstvo kulture! Sve ostalo bi moglo da bude mačiji kašalj.

Važna stvar nije u tome da se nađu ljudi koji se slažu sa teoretskim stavovima već da se nadju ljudi koji su spremni da se bore sa mnom za jednu ideju koja će biti općeprihvaćena. Osvajanje ljudi vrši se pomoću nečeg što ja smatram za ispravno, a mi je zovemo propaganda. Kao prvo, imamo znanje; to znanje koristi propaganda i transformiše ga u politiku; propaganda stoji između ideje i općeprihvaćenosti te ideje, između ideje koja je općeprihvćena i države, izneđu pojedinca i države, između partije i nacije. U momentu koji ja prepoznajem kao važan, ja počinjem sa propagandom. U tom istom momentu tražim ljude koji će mi se pridružiti. Propaganda stoji između jedne i mnogih, između ideje i općeprihvaćenosti te ideje.

Sa propagandom ideja raste. Ona više nije u par glava, ona uključuje sve. U jednom momentu postaje program. Ako pokret donese ideju od individue do jedne opće prihvaćenosti i time preraste u Evanđelje za koje je svako spreman da umre, to je pokret koji je blizu pobjede.

Uspjeh je veoma važna stvar. Propaganda nije stvar prosječnog uma, ali je u vezi sa pragmatičarima. Nije joj svrha da bude dopadljiva i teoretski tačna. Ne brinem o tome da li će govori biti lijepi, autentični, elegantni ili dirljivi. Poenta govora je da ubijedi ljude u ono šta je ispravno. To je stvar prakse, ne teorije. Mi ne želimo da budemo pokret nekolicine umova, već pokret koji će osvojiti široke mase. Propaganda treba da bude popularna, a ne intelektualna. Zadatak propagande nije otkrivanje intelektualnih istina. Njih nalazimo razmišljajući, istražujući, svuda samo ne u prostorima gdje se drže govori. Govornici moraju prvo da razumiju ideje. On ne može da se bavi tim u sredini stvaranja propagande. On sa idejom mora da počne. Kroz svakodnevne kontakte sa masama on uči kako da komunicira o toj ideji. Propaganda nema za zadatak da istražuje znanje, već da širi znanje. Mora biti podešena prema onima koji žele da dosegnu to znanje.

Propaganda je dobra ako se njome postižu željeni rezultati, odnosno nije dobra ako ti željeni rezultati izostanu. Nije važno to koliko je neka propaganda pronicljiva, to nije njen zadatak, već je važno da ona vodi ka uspjehu. Šta je to propaganda i kakvu ulogu ona ima u političkom životu? To je pitanje od najviše vrijednosti za nas. Kako ona treba da izgleda i kakva je njena uloga u našem pokretu?

Propaganda se pokazuje kao dobra onda kada u nekom periodu uspije da podigne i zapali narod za nekom idejom. Ako u tome ne uspije onda je loša. Ako uspije onda je nesumnjivo dobra. Niko ne može reći da je tvoja propaganda okrutna, pretjerana ili brutalna ili još bolje nedovoljno prijatna. Naime, njena svrha nije u tome da bude prijatna, odmjerena, nježna, već da bude uspješna. Zato, dok govorim o propagandi govorim i o znanju.

Nema razlike u tome da li je propaganda na višem ili nižem nivou. Osnovno pitanje je da li ona postiže cilj. Moj prvi cilj kada sam došao u Berlin bio je taj da grad bude svjestan nas. Mogli su da nas vole ili da nas mrze koliko god su htjeli. Mi smo postigli naš cilj. Kada dostignemo prvi cilj onda možemo da se posvetimo da mržnja pređe u ljubav i ljubav u mržnju, ali da uvijek postoji i jedno i drugo. Borba protiv nerazličitosti je najteža bitka.

Izvor: “Erkenntnis und Propaganda,” Signale der neuen Zeit. 25 ausgewählte Reden von Dr. Joseph Goebbels (Munich: Zentralverlag der NSDAP., 1934), pp. 28-52;

PODIJELI