Srednjovjekovna bosanska država u vrijeme Kulina bana 1180-1204.

969

Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka često je zbrkana i dovodi čovjeka u nedoumicu. Ipak, istiću se trojica moćnih vladara:

Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.),
Ban Stjepan Kotromanić (1322-1353) i
Kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391).

Pod drugim od ove trojice Bosna se proširila i na kneževinu Hum (Hercegovinu), a pod trećim se proširila još dalje na jug i domogla se velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove vladavine Bosna je uistinu bila najmoćnija drzava na zapadu Balkana. Jedini dio današnje Bosne koji nije bio uključen u Tvrtkovo kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi grad Bihać, što je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju.

To su bili vrhunci srednjovjekovne bosanske moći i nezavisnosti. U različitim razdobljima između vladavine te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo službeno bilo de facto, kao posljedica borbe za vlast među lokalnim plemićkim porodicama. Iako je društveni i politički sistem u Bosni bio u osnovi feudalan, ipak nije riječ o strogoj formi feudalizma u kojoj bi plemicćki posjedi pripali kruni kad plemići ne bi izvršili svoju vojnu dužnost: plemići su bili samostalni zemljoposjednici i često su sa svojih pozicija teritorijalne moći diktirali ko ce naslijediti bosansku krunu.1 Tu leže korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj politici u srednjem vijeku.

Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U 13. i na početku 14. stoljeća Srpska je Kraljevina takođe prerasla u moćnu državu u vojnom smislu; ipak, začudo, srpski kraljevi nisu nikad ozbiljno pokušali osvojiti Bosnu.2 Ugarski kraljevi imali su pak više puta priliku ustanoviti kako je teško domoći se Bosne zbog nepristupačnosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlušnosti zemljoposjedničke vlastele.

Udaljenost Bosne bila je i glavni razlog najizrazitijoj i najzagonetnijoj značajki njezine srednjovjekovne historije: šizmatičnoj Crkvi bosanskoj. Čini se da se ta crkva otcijepila od Katoličke crkve u trinaestom stoljeću, i da je bez konkurencije djelovala u Bosni sve do dolaska franjevaca, koji su pokušali obnoviti vlast Rimske crkve u četrdesetim godinama 14. stoljeća. Otada se Crkva bosanska oko jednog stoljeća natjecala s Rimokatoličkom crkvom dok joj svećenici nisu, uoči turske najezde, bili protjerani ili silom preobraćeni na katoličanstvo. Za sve vrijeme postojanja te crkve papinski su pisari optuživali Bosnu zbog hereze; a neki su od tih autora identificirali tu herezu kao dualističku ili manihejsku. Zbog tih optužbi, Crkva bosanska obično se smatrala kasnim plodom jedne ranije balkanske manihejske sekte, bogumila iz Bugarske.

Međutim, savremena nauka iznijela je ozbiljne zamjerke na račun te tradicionalne teorije. Ali ta je tema toliko složena da ćemo se njome posebno pozabaviti u sljedećem poglavlju. Kulin ban stekao je legendarni status u bosanskoj historiji. “Čak i dan-danas”, pisao je historičar William Miller 1921. godine “narod ga smatra za ljubimca vila a njegovu vladavinu kao zlatno doba, a ‘pričati o Kulinu banu’ omiljena je uzrečica o nekome ko govori o dalekoj proslosti, kad su šljive u Bosni vječito stenjale pod teretom plodova a žuta žitna polja neprestano lelujala u plodnim dolinama.”3 Dvadeset četiri godine mira zacijelo je bilo dobro došla promjena za običnog Bošnjaka u ono doba. Sačuvani djelići svjedočanstava govore o tome kako se Kulin posebno trudio oko ekonomskog razvoja svoje zemlje: sklopio je trgovački ugovor s Dubrovnikom 1189.(4) godine i poticao dubrovačke trgovce da eksploatišu bogate bosanske rudnike.

Uspostavio je i dobre odnose s vladarom Huma (Hercegovine), koji je Kulinovu sestru uzeo za ženu, i sa srpskim velikim županom Stevanom Nemanjom, utemeljiteljem dinastije Nemanjića, koja će od Srbije napraviti velesilu u sljedeća dva stoljeća. Ali odnosi sa druge dvije države nisu bili tako prijateljski: s Ugarskom, koja je jos držala da ima vrhovnu vlast nad Bosnom, i sa Zetom (koja se prije zvala Duklja ili Dioclea: današnja Crna Gora), koja se udružila s Ugarskom iz taktičkih političkih razloga.

Sukob nije poprimio oblik rata nego crkvene politike. Bosna je (nasuprot pravoslavnom Humu) bila katolička zemlja i podložna vlasti nadbiskupa dubrovačkog.

Crkvena hijerarhija u Dubrovniku nije se zbog velike udaljenosti mnogo miješala u poslove Katoličke crkve u Bosni: njoj je bilo u biti dopušteno da sama imenuje svoga biskupa (čija se dijeceza protezala na sjever, čak i na hrvatsko-ugarske zemlje).

Ugarska je željela uspostaviti stroži nadzor nad bosanskom biskupijom pa se u Rimu na početku devedesetih godina 12. stoljeća zauzimala da bosanska biskupija potpadne pod jursdikciju prougarskog nadbiskupa u Splitu.

Tada je vladar Zete, kojem je bilo stalo do toga da diskreditira i Bosnu i Dubrovnik, počeo obasipati papu poslanicama u kojima se tužio da su Kulin ban, njegova žena i na tisuće njihovih podanika postali heretici.5 Možda su te pritužbe bile i način da se od pape ishodi odobrenje da se prigrabi nešo od bosanskog teritorija.

Međutim, Kulin ban je na kraju neutralisao krizu, tako što je sazvao skup poglavara Katoličke crkve u Bosni (takozvani skup na Bilinom polju) 1203. godine, na kojemu je javno žigosan niz pogrešaka. Čini se da su se te pogreške više odnosile na nemar u vršenju vjerskih obreda nego na ozbiljnu doktrinarnu herezu. Ipak, uspostavljena je tradicija da se Bosna žigoše optužbama zbog hereze.6 Sam Kulin ban, koji je oduvijek tvrdio da je dobar katolik, umro je sljedeće godine.

U idućih pola stoljeća Bosna je neprestano bila pod pritiskom svoga moćnog susjeda Ugarske. Mađari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom.

Pape su u tridesetim godinama 13. stoljeća neprekidno upućivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj dijecezi.7 To je djelomice bila i reakcija na neobično nisku razinu bosanskog klera: u jednom papinskom pismu iz 1232. godine rečeno je za katoličkog biskupa u Bosni da je nepismen, da ne poznaje čak ni obred krštenja, i da je, što nije potrebno valjda ni spominjati, u dosluhu s hereticima. A možda se iza svega toga krila i zabrinutost koju su vješto poticali ugarski vladari, koji su tražili vjersko opravdanje za upad u Bosnu.

Do upada je i došlo potkraj tridesetih godina 13. stoljeća; do 1238. godine Mađari su osvojili južni i srednji dio Bosne, Vrhbosnu, i trudili se svim silama da utemelje u Bosni dominikanski red.

Bosanski ban Ninoslav zadržao je ipak nešto teritorija; pa kad se ugarska vojska 1241. godine iznenada povukla na sjever da se suprotstavi prijetnji mongolske najezde na Ugarsku, uspio je ponovo zadobiti vlast u Bosni. Mongoli su hametice potukli ugarsku vojsku i nastavili put pljačke i razaranja kroz sjevernu Hrvatsku sve do Dalmacije. Međutim, kad su doznali da im je umro Veliki Kan, vratili su se na istok, preko Zete (Crne Gore) i Srbije. Na taj su način zaobišli Bosnu pa joj nisu nanijeli gotovo nikakve štete.

U drugoj polovici 13. stoljeća čini se da je Bosna bila prilično izdvojena od ostalih. Ugarska je 1252. godine nagovorila papu da podvrgne bosansku biskupiju vlasti nadbiskupije u Mađarskoj; Međutim, glavna je posljedica te promjene bila u tome da je bosanski biskup stolovao izvan Bosne (u Slavoniji koja je bila pod ugarskom vlašću), pa je ukinuta gotovo svaka mogućnost bilo koje crkvene vlasti da utječe na Katoličku crkvu u samoj Bosni.9

Ugarska je još jedanput pokušala zauzeti Bosnu 1253. godine, ali čini se da je otada pa sve do kraja stoljeća ostavila na miru prvobitnu banovinu Bosnu – nasljednicu države Kulina bana.10 Međutim, nekoliko sjevernih dijelova današnje Bosne, recimo Soli, ili područje rudnika soli kod Tuzle, dodijeljeno je članovima ugarske kraljevske porodice. Sjeveroistočni dio tih krajeva združen je s teritorijem u sjevernoj Srbiji u ugarsko vojvodstvo poznato pod imenom Mačva.”

Upravo su ti sjeverni krajevi iznjedrili sljedeću vladarsku porodicu u Bosni.

Kraj prvog dijela, nastavak: Stjepan Kotromanić 1322-1353.

Bilješke:

1 Truhelka, “Das mittelalterliche Staatswesen”, str. 72; Fine, Late Medieval Balkana,18-21.
2 Orbini spominje jedan neuspjeli pokusaj za vladavine Stjepana Kotromanica: Regna de gli Slavi, str. 354-355.
3 Essays on the Latin Orient, str. 468; uzrecicu “Za Kulina bana” zabiljezio je i Orbini 1601. godine: Regno de gli Slavi, str. 351.
4 Miller, Essays on the Latin Orient, str. 468; Coquelle, Histoire du Montenegro, str. 82.
5 Vidi pismo Vulcanusa (Vukana) od Zete Inocentu III, septembar 1199., u Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 5.
6 Fine, Late Medieval Balkana, str. 18, 43-47; za detaljnu analizu skupa na Bilinom polju vidi Fine, Bosnian Church, str. 126-134. Sam cin odreknuca stampan je u Migne, ur., Patrologia latina, sv. 215, stup. 153-155.
7 Fermendzin, ur., Acta Bosnae, str. 8-11.
8 Fine, Late Medieval Balkana, str. 144-145. Profesor Fine je to identifickovao kao grad Vrhbosnu (danasnje Sarajevo), ali se taj spomen jamacno odnosi na oblast Vrhbosnu, jer grad jos nije postojao. U jednom izvjestaju iz 1244. godine kaze se da je srediste zupe Vrhbosne bilo u gradu Brdo, gdje su stolovali ban i katolicki biskup (vjerojatno je to danasnje selo Ban-Brdo): vidi Jirecek, Die Handelssstrassen, str. 31.
9 Fine, Late Medieval Balkana, str. 146. 10 Fine “Was the Bosnian Banate Subjected to Hungary?”

PODIJELI