Miloš Obrenović: “Beogradski Turci su najgori. Sve sami Arnaut i Bošnjak.”

U osmanlijsko doba muslimani su sebe zvali “Bošnjaci”. Bili su poznati pod tim imenom među Osmanlijama kao i među Arapima i drugim istočnim narodima. Nemuslimani u Bosni i susjednim državama su ih zvali “Turci”, riječ koja je i drugdje na Balkanu označavala vjersku i kulturnu pripadnost islamu. Na primjer, srbijanski lider Miloš Obrenović sredinom 19. stoljeća je rekao: “Beogradski Turci su najgori. Sve sami Arnaut i Bošnjak.”[1]

Među nemuslimanima u Bosni bilo je pravoslavnih, katolika i Jevreja. Pravoslavni su bili poznati kao “Rišćani” iii “Vlasi”. Katolici su bill poznati kao “Kristjani” ili “Šokci”. Razlika između ova dva termina (“Rišćani” i “Kristjani”) bila je u izgovoru imena Isusa Krista među sljedbenicima ove dvije kršćanske ispovijesti. Jevreji su došli u Bosnu u 16. stoljeću nakon što su bili protjerani iz Španije. Ta grupa se zvala Sefardi, za razliku od Jevreja koji su došli iz središnjih dijelova istočne Evrope koji su se zvali Aškenazi.

Osmanlije su u zadnjem periodu njihove vladavine nazivali sve stanovnike Bosne Bošnjacima. Ali taj pokušaj izgradnje nadvjerskog bošnjagtva je propao. Za većinu  stanovništva razlike u vjeri i načinu života koje su bile vezane s tim bile su nepremostive uprkos zajedničkoj domovini i jeziku.

Pored toga, dvije susjedne zemlje – Srbija i Hrvatska – počele su u zadnjem dijelu 19. stoljeća intenzivnu nacionalističku propagandu među pravoslavnim, odnosno katolicima. Glavni cilj srbijanske propagande bio je da uvjere pravoslavne da se izjašnjavaju kao Srbi na osnovu zajedničke vjere i naslijeđa. Glavni agenti to propagande bili su pravoslavni sveštenici, učitelji i trgovci u Bosni. Srbijanska nacionalistička propaganda smatrala je Bosnu srpskom historijskom zemljom, a Bošnjake “Srbima islamske vjeroispovijesti”. Hrvatska propaganda je u međuvremenu bila usmjerena prema katolicima da se počnu izjašnjavati kao Hrvati, na osnovu zajedničke vjere. U torn smislu, uloga Katoličke crkve bila je jako važna. Drugi cilj hrvatske nacionalističke propagande bio je da ohrabre Bošnjake da se identifikuju kao “Hrvati islamske vjeroispovijesti”. Taj će razvoj pojačati hrvatsku pretenziju da je Bosna “stara hrvatska zemlja”.

Proces etničke diferencijacije napredovao je u prve dvije decenije habsburške uprave tako da je postao nepovratan. Zbog toga je pokušaj Benjamina Kallaja, austrougarskog zajedničkog ministra finansija, da potpomogne nadvjersko bognjaštvo po drugi put, propao. Habsburzi su prihvatili proces etničke diferencijacije dok su u pitanju bli kršćani. Priznali su postojanje Srba i Hrvata u Bosni i od 1907. jezik pokrajine zvanično zvali “srpsko-hrvatski”. Bošnjacima je bilo dopušteno da taj jezik zovu “bosanski” samo unutar njihovih društvenih institucija.[2]

U zadnjoj fazi procesa etničkog diferenciranja, Bošnjaci nisu uspjeli dobiti zvanično priznanje svog historijskog imena. Možda je neuspjeh procesa nadvjerskog bošnjaštva utjecao na to. Ili je možda tome doprinio stav Austro-Ugara do bi takav potez dao muslimanima razlog da Bosnu smatraju isključivo svojom domovinom. Umjesto Bošnjak, usvojen je naziv Musliman. Bošnjaci su počeli biti identifikovani ne kao etnička, već kao vjerska grupa, razvoj koji je potcrtao važnost islama za njihov identitet. U isto vrijeme to je otvorilo decenijama dugu kontroverzu oko identiteta.

Jasan znak afirmacije nacionalne ideje u bosanskom javnom životu bilo je formiranje političkih partija po etničkim linijama.[3] U decembru 1906. formirana je Muslimanska naroda organizacija. Srpska narodna organizacija osnovana je u oktobru 1907. Konačno, u februaru 1908. formirana je Hrvatska narodna zajednica. S ovim, bosanske etničke grupe koje su nastojale “podsticati svoje interese putem organizovane političke akcije” postale su nacije. Neuspjeh muslimana da se uobliče kao bošnjačka nacija spriječilo je njihovu homogenizaciju i omogućio kasnijim režimima da ih tretiraju kao vjersku manjinu ili nacionalno nesvjestan entitet. Staviše, u toku genocidnog rata 1992-1995, to je omogućilo bošnjačkim neprijateljima i indiferentnom javnom mnjenju da kampanju uništavanja jednog naroda nazovu “vjerskim sukobom” – i na taj način pokušaju opravdati ravnodušnost prema jednom od najvećih zločina u savremenoj historiji.

Prve politiZke partije u Bosni formirane su kao rezultat dvije decenije doge muslimanske i pravoslavne borbe za vjersku i kulturnu autonomiju. Naime, habsburška vlada garantovala je vjerske slobode svim bosanskim državljanima, ali je stavila njihove vjerske administracije pod državnu kontrolu. Katolici se nisu tome protivili pošto je Monarhija bila katolička država. Muslimani i pravoslavni su se protivili tom miješanju te su od 1890. tražili autonomiju u vjerskim i kulturnim stvarima. Habsburški otpor ovim zahtjevima prisilio je muslimane i pravoslavne da uspostave mreže pregovora, pritisaka i lobiranja. Kada su poslije 1903. Austro-Ugari shvatili da je bolje dopustiti umjereno izražavanje društvenog interesa nego imati neslaganje i opoziciju velikih razmjera. Autonomni pokreti postali su srž političkih partija.

U slučaju Bošnjaka, Pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju završen je 1909. Statut koji je potpisao austrougarski vladar dao je pravo muslimanima da upravljaju autonomno vjerskom sferom, uključujući vakufe i obrazovne institucije.[4] Taj je pokret polela ulema 1890-tih, ali poslije 1900. vodstvo su preuzeli begovi. Situacija je ostala takva do kraja habsburške uprave.

Formiranje nove muslimanske nacionalne organizacije dalo je Bošnjacima novu formu javnog angažiranja. Ogranci organizacije uspostavljeni su na lokalnim nivoima, novine su počele izlaziti, a partijski aktivisti su poćeli učiti vještinu političkog djelovanja u kontekstu Dvojne monarhije. Monarhija je 1908. pripojila Bosnu, a 1910. je Muslimanska narodna organizacija prihvatila tu činjenicu. Pravne i političke veze sa Osmanlijskim carstvom su konačno prekinute. Bošnjaci su krenuli na težak put traženja mjesta među evropskim političkim nacijama. Bosanski sabor otvoren je 1910. Bošnjački predstavnici su ušli u ovo tijelo i pokazali da su savladali vještinu moderne politike. Od tada pa do 1990., njihova glavna briga bila je formiranje koalicija. Znali su da dijele istu domovinu s drugima i da trebaju dijeliti vlast ako nisu željeli dijeliti teritoriju.

Odlomak iz djela: Fikret Karčić, Bošnjaci i izazovi modernosti – Kasni osmanlijski i habzburški period, El-Kalem, Sarajevo 2004., str. 99-103.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] M. Gavrilović – Miloš Obrenović (Beograd, 1912), 3: 467.

[2] Više tome vidi: Dževad Juzbašić, Jezičko pitanje u austro-ugarskoj politici u BiH pred prvi svjetski rat (Sarajevo, 1973), 133.

[3] Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak…, 128-121; Francine Friedman, The Bosnian Muslims…, 70-75.

[4] Vidi: Borba Muslimana Bosne i Hercegovine za vjersku i vakufsko-mearifsku antonomiju, Dokumenti, ur. Ferdo Hauptman (Sarajevo: Arhiv  SR BiH, 1967).

Related Articles

Close
Close