Životni standard u prvim godinama socijalištičke Jugoslavije – Kako se zapravo živjelo u Jugoslaviji

1539

Veliki industrijski zamah u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata nije se mogao ne odraziti na standard građana, obzirom da je nova vlast gotovo sva sredstva upotrebljavala za izgradnju industrijskih i drugih privrednih postrojenja. Koliko se ovakva politika odrazila na kvalitet života, najbolje svjedoči izjava Tita u Kraljevu: “Treba da izdržite još samo malo, jer se najteža etapa (Petogodišnji plan) u razvoju već bliži kraju”. Međutim, i pored velikih investiranja, niti jedan segment industrije, obuhvaćen Petogodišnjim planom, nije realizovan. Ivensticija u industriju, ne samo da je smanjila životni standard nego je unazadila i ostale privredne grane, jer država nije ni ulagala u njih. Politika prema selu je donijela očajne rezultate iz razloga što je sva radna snaga sa sela regrutovana u industrijskom sektoru, što je dovelo do nestašice poljoprivredne proizvodnje. Zbog oskudice hrane država je bila primorana da uvozi žitarice. Paradoksalno žitarice su u vrijeme Kraljevine Jugoslavije bile glavni izvozni artikal. Čak i u rodnim godinama, poput 1951. i 1953., proizvodnja pšenice je bila tolika da je jedva premašivala predratni prosjek, dok je proizvodnja kukuruza bila i manja. Iako su novine, shodno totalitarističkom načelu, izvještavale da je država u “procvatu proizvodnje” i da se “životni standard radnog naroda povećava”, stvarnost je bila daleko drugačija.

Zvanična statistika Ministarstva trgovine i snabdijevanja Federativne Narodne Republike Jugoslavije pokazuje da država nije bila u stanju da osigura minimalne količine prehrambenih proizvoda. Čak se dešavalo da radnici ni ne potroše male plate iz razloga što nisu imali šta da kupe. Uslijed takvih okolnosti u periodu od 1946. do 1949. godine cijene pojedini prehrambeni proizvodi su, uslijed nestašice, skočile i za 400%. Uslijed takve situacije, kalorije su uglavnom unošene kroz hljeb, dok su meso, mlijeko i jaja u kalorijskom bilansu bili zastupljeni sa svega 13%. Voće, koje zbog politike države nije uvoženo, na trpezama se nalazimo samo u rodnim godinama, dok su potrošačke karte za kupovinu odjeće i obuće dijeljene na 4 tromjesečja, pa su se građani mogli odlučiti da li će iskoristiti sve tačkice iz jednog tromjesečja ili nekog drugog, rizikujući tako da nemaju odjeću ili za tople ili hladne dane. I kod ovakvih ograničavanja, postojala su dodatna ograničenja. Primjera radi, za jedno odijelo je bilo potrebno 48 tačkica, dok su određene kategorije stanovništva mogle potrošiti svega 40 tačkica. Uz sve navedeno, građanima je nuđena roba izrazito niske kvalitete, a nije se vodilo računa niti o godišnjim dobima – u oktobru su isporučivana sokna, a čizme i kaljače u martu i aprilu. Kakvo je stanje zapravo bilo svjedoči niz oglasa iz slovenskog lista “Slovenski pročevalac” iz februara 1948. godine, u kome je stajalo: “Zamjenjujem ženski štof za životne namirnice”; “Zamjenjujem jaja za kukuruzno brašno”; “Dajem jedan kilogram kafe u zamjenu za zavjesu”; “Nudim šunku u zamjenu za porcelansku šolju i umivaonik; “Tražim šivaću mašinu, a u zamjenu dajem kravu” i sl. Do još drastičnije oskudice dolazi poslije sukoba sa Informbiroom i ekonomske blokade u periodu od 1950. do 1952. godine, kada je posebnom Naredbom (1950. godine) zavedena stroga raspodjela osnovnih namirnica. Posljedice raskida za SSSR-om osjetile su se i u privrednoj politici. Početkom 1950. godine ukinuta je komercijalna cijena, a proizvođačima je data mogućnost da samostalno određuju cijene, dok je naredne godine u januaru ukinuto snabdijevanje industrijskom robom. Ipak, plate službenika su bile neznatno veće od plata radnika (oko 15%) dok je odnos plata između najkvalifikovanijih i visokokvalifikovanih radnika bio 1:2.

I pored politike preseljenja stanovništva sa sela u grad, popis iz 1953. godine je dokazao da i dalje većina stanovnika živi na selu. Zbog toga je pritisak na gradove bio ogroman. Uslijed neorganizovanog priliva stanovništva, u gradovima se veoma teško živjelo. Nedostajalo je struje i vode, a loša kanalizaciona mreža stvarala je neprijatan miris u velikom broju gradova. Prijevoznih sredstava je bilo veoma malo, a zapuštenost i prljavština se osjetila na svakom koraku. Ipak, presudni problem je bila oskudica stanova, što se direktno odrazilo na standard ljudi. Obzirom da je novac većinom bio ulagan u industriju, novca za podizanje novih stanova nije bilo. Jedina pozitivna strana je bila izrazito niska kirija, ali je i takva politika bila pogubna iz razloga što se kao jedini graditelj novih stanova javlja država, a ona nije imala novca zbog toga. Zbog izrazito niske kirije stanodavci nisu imali ni mogućnosti a ni želje da učestvuju u održavanju i popravljanju stambene zgrade. Primjera radi, u prosjeku je radnik morao da radi samo 12 sati da mi platio mjesečni zakup stana, a to je bilo ekvivalentno cijeni 2 kg svinjskog mesa. Uslijed naglog porasta stanovništva, sporog tempa gradnje, lošeg održavanja, stambena površina je konstantno opadala, pa se u periodu od 1949. do 1954. godine smanjila za 22%, tj. sa 11,6 na 8,7 m2. Na (ne)kvalitet života znatno je utjecala i opremljenost stanova. Prema podacima iz 1954. godine 30,2% stanova nije posjedovalo kuhinju, 83% je bilo bez kupatila, a 71,2% bez vode.

Od 1950. godine standard stanovništva je bio u stalnom opadanju. Prema izvještaju Ekonomskog odjela Britanske ambasade iz 1951. godine, plate Jugoslavena u odnosu na 1939. godinu su se povećale za dva puta, ali su cijene namirnica skočile za čak 822%. Samim time povećanje plata gotovo da se nije ni osjetilo, a skromne životne potrebe nisu mogli podmiriti ni visokokvalifikovani radnici i državni službenici. Većinski dio zarada je išao u nabavku prehrambenih proizvoda, a cijene njih su neprestano rasle, naročito od 1953. godine, budući da je potražnja i dalje bila veća od ponude. Zbog toga su radnici uglavnom radili dopunske poslove. Ipak, prisilna migracija selo – grad, pokrenuta u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, sada se potpuno raširila, jer je prema anketi CK Narodne omladine Jugoslavije iz 1957. godine, 70% mladih željelo preći u grad da bi se zaposlilo.

Izvor: Bosane.info

PODIJELI