Kuda će nas odvesti folklorni islam

23252

Prije nekoliko dana naletim na plakat na kojem stoji da će nekoliko dana u Sarajevu biti izvođena “Enderun” teravija. Iznenađen, baš kao i vi sada, jer prvi put čujem za takvo nešto.

Pomislio sam da je riječ o nekom sunnetu, jer je Poslanik ﷺ obećao veliku nagradu onome ko oživi neki zapostavljeni ili zamrli sunnet, a obzirom da je riječ o džamiji i Islamskoj zajednici, uopće ne bi trebalo da čude takve pojave. No, prevario sam se.

Već skoro stotinu godina otkako je propala Osmanska dinastija i skoro 150 godina kako su nas ostavili na cjedilu, osakaćene i unazađene zbog svoje politike, Bošnjaci u svom glavnom gradu oživljavaju zamislite to “izumrlu dvorsku praksu” – Enderun teraviju.

Osmanski sindrom, koji je evidentan psihološki poremećaj velikog dijela Bošnjaka, po ko zna koji put dolazi do izražaja. Zamislite, Bošnjaci, koji nemaju nikakve niti jezičke niti etničke, osim okupatorske veze sa Osmanlijama oživljavaju dvorske običaje propalog carstva.

O čemu je riječ?

Kako stoji u dnu plakata, nakon svaka četiri rekata izvede se po jedna ilahija, pa se opet klanja i tako redom.

Nisu nam dovoljne fitnes teravije u kojima se imami natječu hoće li za 35-40 ili 45 minuta klanjati teraviju, pa teravija poprima svoj novi oblik – malo klanjaš, malo zapjevaš.

Iznenađenjima nikad kraja.

Nakon toga naletim na video u čijem naslovu (najavi) piše “Dočekajmo sehur sa (imena dvojice pjevača)”. I tu pamet stane. 

Teravih-namaz koji u prijevodu znači “namaz odmora” i sehur, porodično objedovanje u jutarnje sate, koji su uz iftar najprepoznatljivija obilježja ramazana, mjeseca ibadeta, u našem narodu postaju simbol folklora, zabave i još žalosnije, podaničkog oživljavanja izumrle osmanske prakse.

Ramazanski muhabbeti

Posted by 072info on 2. Juni 2017

 

Ne mogu, a da ne spomenem kultni argument koji se izriče kada se spomene izmjena ili ukidanje neke prakse među bosanskim muslimanima, koja nema svog uporišta u izvornom islamu – “Ne može se preko noći mijenjati, narod se zbunjuje itd.”

Slažem se da se ne može preko noći mijenjati, treba vremena i djelotvorna metoda za to, ali kako to da folklorna teravija izumrlog osmanskog carstva ne zbunjuje naš narod? Kako to da se ta praksa tek tako može uvesti u džamiju, a kao, sunnet će ih zbuniti?

Slutim da, nije nama do sunneta, nego do nekih drugih, sitnih farizejskih interesa.

Povrh svega, pomenuti događaj (folklornu teraviju) orgaznizuju čak tri institucije, što bi kao, trebalo da pokaže koliko je to ozbiljan događaj, a u biti, riječ je o običnom klanjanju teravija i pojanju nabožnih pjesama.

Ali, nerad se mora zamaskirati i običnom svijetu predstavljati kao zahtjevni projekti, mukotrpno zalaganje, štaviše, od običnog iftara, koji organizira neki džemat, imami to predstavljaju kao “megalomanske projekte”. Izvinite gospodo, ali iftarim i ja i ne predstavljam to kao “projekat”, već kao obično objedovanje. Drago mi je zbog takvih džematskih aktivnosti i treba još više da ih bude, ali nemojmo obično objedovanje u ili prežderavanje mimo ramazana predstavljati kao “projekte” i “visokointelektualna okupljanja”.

Dokle ćemo se zavaravati? Dokle ćemo od islama praviti folklor, kako bismo mase, naročito omladinu približili islamu? Zar ne primjećujemo da stvari iz godine u godinu izmiču kontroli i da tzv. bosanski islam sve više liči na folklor, a sve manje na, u ovom slučaju, nekadašnje istinske ramazane? Zar je islam na tako lošem glasu, pa ga ljudi ne žele prihvatiti bez pjesme i plesa? Zar nemamo za ponuditi ljudima nešto što će okrijepiti i oplemeniti njihov um i dušu, već to mora biti isključivo pjesma i razonoda? Zar je namaz bezvezan i dosadan, pa ljudi ne mogu klanjati bez pojanja naobožnih pjesama? Gdje ćemo se zaustaviti?

Nažalost, folklor je tu da sakrije nerad i sivilo koje traje tokom cijele godine, pa tako na primjer, većina onih koji u toku ramazana dolaze u džamiju su ljudi, koji npr. ne klanjaju pet vakat namaza, ali, tragedija svega toga je što se niko ne trudi da tim ljudima objasni nelogičnost takve prakse? Doslovno, zavaravmo i obmanjujemo muslimane, ne usuđujući se da im kažemo istinu, umjesto duhovnog kvasca, koji će da urodi plodom, mi im nudimo panem et circenses (hljeba i igara), na taj način kratkoročno ih zavaravajući, usljed vizionarskog bezumlja, jer nemamo šta za ponuditi i ne znamo šta ćemo i kako ćemo sutra? Narod čiji je najveći izraz poštovanja Božije Knjige to što će je položiti na najvišu policu, dobro umotati u peškir ili se hvaliti kako mu je djed klanjao je duhovno i intelektualno zapušten narod – narod osuđen na propast.

Ne strahujemo što/da će neko od ovoramazanskog posta na Sudnjem danu imati samo glad i folklor, niti što će ljudi pred Gospodara doći ogoljeni, bez namaza, jer im od silnog pojanja i folklora nismo uspjeli objasniti stub vjere.

Umjesto poučavanja i živog islama, nudi se obmana i povećava kolektivna tromost i zabluda, oživljavanjem zamrlih osmanskih folklornih teravija i dočekom sehura uz pjesmu i ples.

Baš me zanima kuda će nas odvesti folklorni islam?

Piše: Resul S. Mehmedović

PODIJELI