Ali Dželaludin paša – Jedan od najsurovijih osmanskih namjesnika u Bosni

1020

Nakon ugušenja Prvog i Drugog srpskog ustanka, u kojem su bosanski velikaši vodili odlučnu riječ, znatno je porasla njihova moć. U vrijeme dok je Osmansko carstvo naglo slabilo i kada su gotovo sve granice bile nesigurne, bosanski begovi su odlučno čuvali ovaj dio osmanske granice i zbog toga su osjetili potrebu da Osmansko carstvo ne cijeni dovoljno njihov doprinos opstanku carstva. Smatrali su da ih sultan ne poštuje dovoljno i da im šalje nižerazredne beglerbegove koji nisu dosljedni uprave jednog od najbitnijih dijelova carstva. Bosanski ajani smatrali su da ništa ne duguju sultanu već, naprotiv, on njima dosta duguje. Tako da su u godinama nakon sloma srpskih ustanaka bosanski begovi igrali ključnu ulogu u upravi Bosanskog ejaleta.

Osmanski sultan Mahmud II imao je namjeru da reformiše Osmansko carstvo iz korijena. Odlučno je analizirao svakog beglerbega i svakog slao u onu provinciju za koju je smatrao da je najpogodniji. Rješenju bosanskog problema i slomu otpora Bošnjaka, vidio je u Ali Dželaludin paši. Bošnjaci su podržavali i uzdizanje nekih drugih begova, poput Ali paše Janina, koji je vladao u sjevernoj Grčkoj, tako da je sultan dao punomoći Dželaludin paši da surovo vlada Bosnom. Međutim, Dželaludin paša je i od ranije bio poznat kao izrazito oštar beglerbeg. Fra Grga Martić navodi za njega, da dok je bio beglerbeg u Makedoniji, dozva tamonošnjih 12 buntovnika i naredi da svaki odsječe jedan hrastov kolac i da ga donese njemu u konak. Oni poslušaše beglerbega, donesoše kolac i posadiše ga u njegovoj avliji. Nakon toga im paša reče: “Čujte! Zabilježi svaki svoj kolac, pa čim pokaže vas koji neposlušnost, odmah ću ga evo ovdje na kolac nabiti.”

Kada je početkom marta 1820. godine stigao u Bosnu odmah je pokazao svu energičnost. Uz sebe je imao odred od 1 200 odanih ljudi pomoću kojih je pokazao svu svoju surovost. Obzirom da su krađa i palež uzeli prevelikog maha, izda naredbu za sve kadiluke, po kojoj niko nije smio putovati iz jednog mjesta u drugo prije nego što od kadije uzme putni list. Da bi kontrolisao ovu naredbu na putne komunikacije postavi sebi odane ljude, kako bi pregledali putne listove. Za one koji bi bili uhvaćeni bez putnog lista slijedile bi stroge kazne. Od njegovog vremena nije bilo propusta kada je u pitanju sakupljanje harača, zabranio je trgovinu žitaricama što je dodatno osiromašilo narod. Strogo je nadgledao i rad kapetana i njihovo djelovanje prema stanovništvu koje učini nešto loše. Jukić zapisuje da je uskoro zavladala tolika strahovlada da se niko nije ni saginjao da pokupi izgubljenu stvar. Kada je riješio glavne probleme, odlučio se obračunati i sa bosanskim ajanima. U prvom redu je odlučio pridobiti na svoju stranu neke bosanske rodove. Prema jednoj verziji to su Sarajlije Babići i Džindžafići, dok druga verzija kaže da se udružio sa moćnim rodom Čengića. Godine 1821. pogubio je čitav niz kapetana, zatim i brojne sarajevske uglednike, kao i poznatog pjesnika iz Žepča Abdulvehaba Ilhamiju. Kada bi god naredio likvidaciju nekoga naredio bi da u tu čast u Travniku opali jedan top. Njegove surovosti se uplašio i sam austrijski konzul Simbschen koji 4. jula 1820. godine napusti Travnik. Na juriš je zauzeo Srebrenicu i Mostar. U njegovim operacijama često su i nedužni platili glavom. Njegova surovost je išla do te mjere, da su Bošnjaci slali u Istanbul brojne žalbe u kojima su ga optuživali da je postao kršćanin, jer se znao često preobući u kršćansko odijelo i posjetiti crkvu. Sultan je obećao da će ga smijeniti, ali do toga nije došlo. Izvori navode da je za manje od dvije godine ubio 300 muslimana i samo 2 kršćanina i to ubojice.

Bošnjaci su odahnuli kada je 1822. godine Dželaludin paša dobio unaprijeđenje – postao je serakser u Grčkoj. Ipak, na novo odredište nikada nije došao. Prema jednim izvorima otrovan je zbog svog zla koje je u Bosni učinio, dok drugi izvori navode da se čak sam otrovao zbog toga što je bio premješten na drugo mjesto. Među stanovnicima Bosne je toliki strah zadao da su brojni prelazili cestu kada bi ga ugledali i mrtva ga se bojali, govoreći da on nije umro, nego neko drugi umjesto njega. U Travniku, u kojem je stolovao, ljudi su bili toliko uplašeni da su izbjegavali kretanje gradom, dok su na spavanje išli veoma rano, zatvorivši kapije još po danu ili za prvog sumraka. Grga Martić čak navodi, da je narod ejaleta u Makedoniji, u kojem je ranije vladao, toliko bio sretan zbog njegove smrti da je proglašeno jednomjesečno veselje. Ipak, bez obzira na njegovu surovost, ostao je upamćen kao jedan od rijetkih osmanskih namjesnika XIX stoljeća koji nije uzeo mito.

Izvor: Bosnae.info

PODIJELI