Osman Nuri Hadžić o ulemi drugog ranga, dekadenci i satanizaciji islamske misli

“Pred konac I. vijeka po hidžretu, pojavile su se u islamskom duhovnom svijetu dvije jake naučne struje koje su se oštro sukobile: teološko-konzervativna i filozofsko-slobodoumna. Poslije dugih i mučnih peripetija i borbi koje su trajale nekoliko vijekova, konačno je, početkom XIII. stoljeća hrišćanske ere, pobijedio konzervativni pravac: čista i vedra naučna misao iščezla je u gustoj i zagušljivoj magli suhoparnog dogmatizma.

Teolozi-dogmatici svojom kazuistikom, metafizičkim cjepidlačenjem i do savršenosti utančanom dijalektikom ugušili su malo po malo i zadnji dah slobodne naučne misli. Duhovna despotija posljednjih abasitskih halifa i osmanskih sultana, njihova dvorska i haremska raskalašenost, vjerska isključivost i crna reakcija službenog klera, zatrovaše i uljeniše daroviti arapski narod, koji u svojim širokim masama ne bjaše još ni osjetio onaj veliki i jaki zamah duhovne i socijalne revolucije, što su je svojom pojavom izazvali Muhammed a.s. i Kur’an.

I sami neki Muhamedovi a.s. biografi i komentatori Kur’ana a nadasve sabirači apokrifskih Hadisa mnogo su doprinijeli opštoj stagnaciji islamskih naroda.

Zna se tačno kada se i gdje se Muhamed a.s. rodio, kako je živio, radio i preminuo, a uspjeh i posljedice njegova rada najbolja su njegova biografija i najvjernije ogledalo njegove duše i karaktera.

“Knjiga je ovo (Kur’an) sveta koju su tebi (Muhamede) poslali da njome izvedeš čovječanstvo iz tame na svjetlost.” To je bio njegov jedini i pravi zadatak, on je tome cilju posvetio i žrtvovao sav svoj život i dvadesetogodišnji naučni i naporni rad. U tome njegovom radu nema ničeg maglovitog i tajanstvenog; sva njegova snaga i moć leži u njegovoj pojavi i njegovoj otvorenoj i iskrenoj riječi. Nije bolesne ozdravljao, niti mrtve oživljavao, nije nikad ništa u magle govorio; sve što je govorio i radio, bilo je jednostavno i prirodno, jer je i on bio samo čovjek kako sam Kur’an za njega veli (XLI :6, XVIII :111).

Pa ipak neki njegovi biografi, komentatori Kur’ana i sabirači Hadisa, isprepletali su mu život i rad tolikim bojama i fantastičnim izmišljotinama da je teško u toj mješovitosti istine i mašte raspoznati njegovu pravu ličnost. Premda je bio nada sve sabran i promišljen, oni su mu na leđa natovarili toliko uzrečica i izreka koje on, da je živio četiri svoja vijeka, ne bi mogao izgovoriti. A što je još gore, većina tih izreka ni svojom formom ni sadržinom ne odgovaraju njegovoj nauci ni njegovom karakteru.

Kur’an, koji treba da bude jasan i siguran putovođa ka sreći i napretku vjernih (XIV :1, XXVII :1,2,6), postao je u njihovim rukama pravi lavirint. Zaneseni formom, a nada sve savršenom dikcijom i besprimjernom rečitošću Kur’ana, njegovi se komentatori većinom gube u filološkom cjepidlačenju, tražeći i iznalazeći za svaku rečenicu, za svaku riječ stotinu značenja, tumačenja i mišljenja. S druge strane oni nastoje da za svaku socijalnu i prirodnu pojavu nađu izvor i objašnjenje u Kur’anu, makar da to nije ni predmet ni zadatak Kur’ana. Jedan od ovih komentatora, tumačeći rečenicu (ajet): “Božijom voljom i kiša pada” (XXV :48), upotrebio je sve svoje znanje da dokaže kako kiša ne nastaje isparavanjem, nego da je Bog direktno s neba šalje, kao da nije kud i kamo jače i eklatantnije dokazana Božija moć, ako kiša nastaje isparavanjem po prirodnom zakonu, nego ako posebne božije sluge iz nebeskih visina kroz rešeto vodu cijede. Ili: zar je bolje i razložnije dokazana nužnost Božijeg opstanka, tumačenjem da je naša zemlja nepokretna masa, natovarena na leđa jednog vola koji se opet odupro na neku ogromnu ribu, i kad ta volušina pokrene glavom ili mahne repom, nastaju zemljotresi, provaljuju vulkani i druge prirodne pojave, – nego ako se povjeruje da je naša zemlja zviezda među zvijezdama koja sa ostalim milionima i milijardama nebeskih tijela neprestano juri po neizmjernom prostoru i poje slavu Gospodara.

A tek ulema drugog ranga, pisci vjerskih knjiga, džamijski propovjednici, hodže i derviši. Ovim duhom siroti rabi božji koji često puta nemaju pojma ni o najobičnijim stvarima na zemlji govore o najtežim pitanjima, o nebesima “na sedam spratova”, o “Šedžerei-tuba” drvetu (inače nordijsko mistično drvo Igdrazil), o vaskrsu i danu suđenja, o raju i paklu i to sve opisuju tako plastično kao da su se tamo rodili i odrasli.

Mjesto suđenja – Kijamet, po njegovoj bolesnoj mašti, biće na jednoj velikoj poljani gdje će se sakupiti sva djeca Ademova u kostimu svog dobrog oca i sa očima na vrh glave. Sunce će se spustiti iznad njihovih glava na jedno koplje visine. Sad počinje pretres: jedni anđeli mjere na kristalne terazije grijehe samrtnika, a drugi raspoređuju kuda ko spada: vjerni i dobri u raj, nevjerni i zli u pakao. Ali dok se dođe do raja treba proći preko jednog strašnog mosta koji se diže iznad provalije pakla – “Sirat ćuprija”. Most je tanji od dlake, a oštriji od sablje i mračniji je od najtamnije noći. Dužina mosta iznosi hiljadu i pet stotina godina putovanja: uzbrdo, po ravnu i nizbrdo po pet stotina godina. Oni koji su određeni za raj, pojašu na svoje kurbane i evo ih za časak u rajskim baštama. A nevjerni, oni koji su osuđeni na pakao? Ovi nesrećnici gmižu i puze po tananoj, oštroj i mračnoj ćupriji i jedan za drugim glavačke padaju u ponor pakla, gdje Satana kolo vodi i veseli se svojim žrtvama. Osuđenici nose na nogama sandale od vječnog ognja, tako da im mozak u glavi vri kao u kazanu. Ali to nije sve. Da bi oni koji su privikli na vatru osjetili i druge muke, ima i ledeni pakao tako leden da se u momentu čovjeku mrzne mozak u glavi i zenica u oku.

A raj? – divan saraj na sedam spratova od žeženog zlata, iskićen safirima i rubinima, briljantima i smaragdima, ispod koga su zelene edenske bašte sa slatkim voćem i mirisavim cvjetovima. Zelena stabla hurmi i jasmina, smokve i jorgovana, šipaka i narcisa bacaju sjenku i osvježavaju rajske vrtove po kojima se vjerni bezbrižno šetaju. Paviljoni od šimširovog drveta, okićeni najmirisavljim cvijećem i orošeni bistrim potočićima, naprosto mame posjetioce raja na raskoš i uživanje. Tu nema ni dnevne žege ni noćne sparine. Ispružen na mekoj svili, okružen sa sedamdeset robova, vjernik se odmara i zapovijeda: na njegovu pomisao pred njim se stvara sjajan ručak u masivnom zlatnom posuđu, tri stotine jela za svaki obrok i tri stotine mladih paževa za poslugu. Ovi mladi paževi defiluju sa kristalnim peharima, napunjenim najukusnijim nektarom koj ne opija, i osvježavaju blažene stanovnike raja. Sedamdeset dvije besmrtne nimfe – hurije, slične biseru u školjci, uveseljavaju vjernike svojom divnom pjesmom.

I tako ovo nedoučeno sveštenstvo kroz decenije i vjekove vaspitava islamski svijet ovakvim i sličnim bajkama indijske i perzijske mitologije, koje su ušle i u školske vjerske knjige kao čiste dogme vjere. Od najčistije monoteističke vjere čija je sva teologija i dogmatika, filozofija i teosofija zbivena u cigla dva reda sto dvanaeste sure Kur’ana, čija se eukologija može napisati na nekoliko stranica jasno, bistro i za svakog razumljivo, oni su od vjere napravili pravo čudo. Islam, koji je u svojim dogmama jednostavan, apsolutno čist od svakog misticizma, sa visokim i pozitivnim moralom, sa širokom tolerancijom, sposoban za svaki kulturni napredak, postao je u njihovim rukama pravo strašilo. “Lakše je čelik gristi, nego dobar Musliman biti” – to je njihov sadistički princip.”

Osman Nuri Hadžić – “Muhamed a.s. i Kur’an” (Kulturna istorija Islama), str. 22, 23, 24.

Mostar, 24. juna 1929.

Close
Close