Prirodno bogatu zemlju pretvoriti u pakao i ruglo – to mogu samo socijalisti

Gospodarska i humanitarna katastrofa koja se zadnjih nekoliko godina odvija u Venezueli nije posebna novost. Priča o tome kako Venezuela tone u bijedu ispričana je na mnogo načina, od ozbiljnih priča o razgranatoj korupciji, nestašici lijekova, o tome kako državne naftne kompanije nemaju dovoljno novca za kupnju goriva za pokretanje tankera koji izvoze naftu, pothranjenosti zbog previsokih cijena hrane, vojne okupacije prodavaonica i tvornica pa sve do tragikomičnih o astronomskim cijenama kondoma i WC papira zbog nestašice.

Posebnu pozornost je izazvala fotografija koja prikazuje venezuelanske vojnike koji kao nagradu za uzornu službu dobivaju nekoliko rola WC papira. Prema najnovijim izvještajima stanovništvo masovno bježi iz socijalističkog raja u okolne zemlje Južne Amerike koje su siromašne ali ipak u odnosu na Venezuelu izgledaju kao raj na zemlji. Primarni razlozi nisu samo nestašica hrane i lijekova već i loše sigurnosno stanje i razgranat kriminal. Stopa ubojstava sada je 92 na 100.000 stanovnika. Za usporedbu u SAD-u, koji prema mainstream medijima ima ogroman problem visoke stope ubojstava, ona iznosi 4,88 ubojstva na 100,000 stanovnika, Venezuela je pakao na zemlji.

Kako slika govori više od tisuću riječi, onda je krah venezuelanskog gospodarstva najlakše opisati grafikonima. Prvi grafikon prikazuje kretanje stope promjene BDP-a Venezuele od prvog kvartala 2013. godine do zadnjeg kvartala 2017. U 2013. kvartalna stopa rasta se kretala između mršavih 0,6 % i 2,6 %, što nije zadovoljavajuće ni za visoko razvijenu zemlju EU, a kamoli za jednu relativno siromašnu Venezuelu. Implementacija sasvim krivih rješenja, odbijanje prihvaćanja stvarnosti o destruktivnosti socijalističkih politika, pad cijene nafte, korupcija, kriminal i općenito provođenje Marxovih ideja u praksu su doveli do toga da stanovništvo države koja najveće dokazane zalihe nafte na svijetu umire od nedostatka lijekova, masovno gladuje i bježi u susjedne države. Svi ti problemi koje je uzrokovala socijalistička vlada predsjednika Nicolas Madura, a još prije Huga Chaveza, su se nagomilavali i intenzivirali uslijed socijalističkih odgovora na probleme uzrokovane socijalističkim politikama, kao što je podizanje minimalne plaće za 40% da bi se borilo protiv inflacije, što je s ekonomske strane istovjetno gašenju vatre benzinom, te rezultirali padom BDP-a od čak 18.6 %.

Graf 1. Kretanje stope rasta/pada BDP-a Venezuele

Izvor: tradingeconomics.com, Banco Central de Venezuela

Venezuela je država ekstremno ovisna o nafti, što je blagoslov i prokletstvo. Blagoslovom se može smatrati jer se radi o globalno traženoj sirovini za koju je lako pronaći tržište. Prokletstvo je zbog toga što se takve jednoresursne ekonomije često vežu toliko za jedan resurs pa blagostanje cijele države ovisi o globalnim kretanjima cijene tog resursa, na što sama država ima jako slab ili nikakav utjecaj. U slučaju Venezuele to znači da dok je cijena nafte visoka država ima velike prihode, ali kada se cijena nafte stabilizira onda državni prihodi padaju, a skupa s tim i cijelo gospodarstvo. Posebno je to slučaj u socijalističkim gospodarstvima u kojima država kontrolira gotovo svu gospodarsku aktivnost u zemlji. Venezuela ostvaruje 98% izvoza od prodaje sirove nafte i naftnih prerađevina. Na grafu 2. vidimo da je Venezuela dosegla maksimum proizvodnje sirove nafte 1998. godine otkad proizvodnja opada. Baš te godine su na vlast došli socijalisti na čelu s Hugom Chavezom koji je uveo socijalističke politike, a sadašnji predsjednik Maduro je njegov nasljednik. Unatoč tome što je proizvodnja počela padati dolaskom socijalista na vlast i nacionalizacijom naftne industrije cijene na svjetskim tržištima su počele rasti već 1999. godine pa je to pružilo socijalističkom režimu Huga Chaveza veliki priljev novca koji su mogli koristiti za kupnju glasača velikim socijalnim davanjima. Ali čim je cijena sirove nafte na svjetski tržištima počela padati, 2014. režim se našao u velikim problemima i svi gospodarski problemi su isplivali na vidjelo. Korupcija, nepotizam, kriminal i nesposobnost su postali očiti. Bolje rečeno, stanovništvo ih više nije htjelo tolerirati jer je presušila državna blagajna iz koje je režim kupovao poslušnost građana, unatoč tome što je bio dubinski korumpiran.

Graf 2: Proizvodnja sirove nafte u Venezueli

Izvor: TradingEconomics, OPEC

Rješenje problema nedostatka prihoda iz kojih bi plaćali sve te silne „socijalne programe“, a ustvari korupciju i bacanje novca u vjetar, državne vlasti su našle u „printanju“ novog novca. Sličnu stvar je radila i Jugoslavija 80-ih. Takav pristup problemu dovodi do inflacije tj. obezvrijeđena vrijednosti novca. Npr. ako 1000 NJ ( novčanih jedinica) može kupiti jedan televizor, uz inflaciju od 100% za isti televizor je potrebno 2000 NJ ( novčanih jedinica ). Sve poskupljuje, a kako rast plaća nikada u toj situaciji ne prati rast cijena dovoljno oda dolazi do astronomskog pada kupovne moći. Ekonomisti se slažu da je inflacija od nekoliko posto u godinu dana sasvim bezazlena, pa i korisna, ali inflacija od 10 % na godišnjoj razini već predstavlja problem. Zamislite koliko je problem inflacija u Venezueli koja je iznosila čak 2,616 %!

Socijalistički režim nastavlja s pokušajima da probleme riješi s printanjem još više novčanica, što pogoršava već postojeći problem. Uslijed toga prodavači su prisiljeni podizati cijene hrane pa građani mogu kupiti sve manje i manje hrane s trenutnim plaćama, koje rastu sporije od rasta cijene dobara. Vlasti su zbog toga razloga nekoliko puta poslale vojsku u prodavaonice i prisilile prodavače da smanje cijene. To se ne događa samo s prodavačima hrane nego i ostalih potrepština, a vlasnike vojska šalje u zatvore zbog „profitiranja“. Profit je izgleda zabranjen u Venezueli pa nitko ne želi raditi. Poduzetnici su bili prvi koji su otišli iz zemlje a sada za njima idu svi koji nisu dio vladajuće elite te je granica prema Kolumbiji puna imigranata koji pokušavaju pobjeći iz još jednog pokušaja uspostave socijalizma koji nije uspio, kao i svi ostali pokušaji od prije.

Graf 3. Novčana masa M1 u Venezueli
Graf 4. Inflacija cijena hrane

Izvor: tradingeconomics.com, Banco Central de Venezuela

Nekoliko stručnjaka iz Ujedinjenih naroda tvrdilo je da u Venezueli ne postoji humanitarna kriza i za sve gospodarske probleme kroz koje zemlja prolazi su okrivili SAD. Mnoge nezavisne udruge su prozvale UN zbog podržavanja očito lažiranog izvještaja o Venezueli, pa čak i UNWatch, organizacija unutar UN-a koja je zadužena za praćenje rada i usklađivanja s poveljom UN. Ali šefovi UN-a se još nisu ispričali.

Mnogo javnih „intelektualaca“, stranaka i udruga je i u Hrvatskoj podržavalo venezuelanski model ili u svojim programima implicitno predlagalo slične politike. Osim Oraha i Mirele Holy koji su predlagali slične politike kao i one koje su Venezuelu dovele do trenutnog stanja, tu je i Živi zid koji je otvoreno zagovarao „primarnu emisiju“, a ustvari da država izdaje puno više novog novca nego je to potrebno, upravo je to ono što radi Venezuela. Do dan danas se nitko od intelektualaca, stranaka i udruga koje su zagovarale „venezuelanski model“ nije ispričao javnosti zbog toga što su trovali javni prostor lažima, šarlatanstvom i neznanjem.

Ipak valja pogledati istini u oči, oni to nikada neće napraviti. Boluju od bolesti zvane Dunning-Kruger efekt i nisu svjesni svog neznanja, nisu svjesni vlastitih laži. Dapače, misle da su svi ostali ti koji nisu dovoljno informirani. „Oboljeli“ od Dunning-Kruger-a toliko malo znaju da ne mogu znati da su u krivu, bez obzira na dokaze s kojima su suočeni. Od te bolesti posebno boluju socijalisti, koji ne samo da nisu dovoljno informirani i inteligentni da shvate da socijalizam nikada nije i neće funkcionirati, nego još misle da su svi koji ne misle kao oni neznalice. Toliko su potkapacitirani da nisu svjesni vlastite potkapacitiranosti. 

„To nije bio pravo socijalizam!“, zadnja floskula koja uvijek spasi stvar, će napraviti svoje. Socijalisti će nastaviti sa svojim propovijedanjem puta do pakla i opet će u nekoj zemlji dovesti do istih stvari koje socijalizam uvijek stvara – do bijede, kriminala, smrti, policijske države, kriminala i u konačnici egzodusa.

Piše: Branimir Perković

Izvor: Liberal.hr