Zašto privatne investicije uspijevaju, a državne propadaju

1165

2011. godine kompanija za solarna istraživanja Solyndra je bankrotirala. Nije nikakvo čudo da jedna kompanija bankrotira, nije ni prva ni posljednja, ali, najveći investitor Solyndre bile su Federalne Rezerve i to sa 500 miliona dolara.

Ako pratimo historiju i historijski razvoj i slijed inovacija i investicija, ovakav završetak Solyndra nije uopće iznenađujući, jer je vlada loš investitor – bila i ostala. Dva primjera će to najbolje predstaviti:

PRVI PRIMJER – IZGRADNJA ŽELJEZNICA

Nakon građanskog rata 1865. godine, američki lideri su bili zabrinuti kako da povežu zemlju transkontinentalnom željeznicom. Američki kongres je dao ogromnu finansijsku pomoć za izgradnju Union Pacific, Central Pacific, a kasnije i North Pacific željeznice.

Međutim, izgradnja sve tri željeznice imala je ogromne finansijske probleme, unatoč vladinoj izdašnoj pomoći.

Union Pacific je od samoga početka bio uključen u finansijski skandal i već nekoliko puta je bankrotirao, a morali su više puta prepravljati loše urađenu prugu.

U isto vrijeme, James J. Hill, bez pomoći vlade i bilo čije druge, izgradio je željeznicu od St.Paula do Seattlea – tzv. Veliku sjevernu željeznicu, dugu oko 2.600 kilometara.

Kako je moguće da je Hill privatnim investicijama uspio da izgradi željeznicu, a Union Pacific nije uspio da izgradi mnogo kraću željezničku prugu, unatoč desetinama miliona koje je vlada donirala?

Odgovor je jednostavan, Union Pacific je plaćen po izgrađenim kilometrima, pa je u interesu izvođača radova bilo da ne grade pravu, nego što više krivudavu prugu, kako bi napravili što veću kilometražu. Na drugoj strani, Hill je za izgradnju Velike sjeverne željeznice koristio vlastiti novac, pa je morao graditi kvalitetnu i pravu prugu. Hillova kompanija Great Northern Railway opstala je na tržištu skoro stotinu godina, sve do 1970., kada se ujednila sa ostalim željezničkim kompanijama.

Na drugoj strani, Union Pacific je protkan raznim finansijskim skandalima, korupcijama, pronevjerama novca, te velikim podmićivanjem javnih službenika već u prvih deset godina rada.

DRUGI PRIMJER – PRVI AVION

Razvoj avioindustrije je još bolji primjer. Početkom 20. stoljeća, najveće evropske nacije i Amerika, bacile su se na zadatak da što prije izrade “leteću mašinu” – avion.

Prva zemlja koja to učini imat će veliku vojnu i trgovačku prednost u odnosu na ostale.

Tadašnji predsjednici Teddy Roosvelt, William McKinley i ostali, tvrdili su da je izgradnja aviona ključni nacionalni interes, ali nema se vremena za čekanje da privatni poduzetnici urade taj poduhvat. Vlada mora izabrati najboljeg aeronautičara i dati mu novac za potrebe tog poduhvata.

Taj ekspert je bio Samuel Langley, predsjednik prestižnog Smithsonian instituta i dobitnik počasnih priznanja sa Harvarda, Oxforda, Cambridgea i Yalea. Langley je već tada važio za velikog inovatora i autor je veoma cijenjene knjige “Eksperimenti u aerodinamici”.

Vladini dužnosnici dali su Langleyu sredstva za izvođenje dva probna leta, te se odmah bacio na posao. Njegova zamisao je bila da avion mora biti pokrenut sa splava na rijeci Potomac i da će se na taj način vinuti se zrakom na nekoliko minuta.

Kada je prvi pokušaj propao, Langley nije odustajao, pa je na isti način pokušao i s drugim probnim letom. Nakon što je i drugi probni let propao – Langley je odustao.

Kada Langley, sa punom podrškom vlade nije uspio u tom poduhvatu, narod se pitao, ko bi onda mogao? New York Times je tada pisao da će ljudima možda trebati i milion godina za uspješne letove.

Ali, na opće iznenađenje, devet dana nakon Langleyevih neuspjelih pokušaja, braća Wrigth (Orville i Wilbur), dvojica mehaničara bicikla, sa dvije hiljade dolara vlastitog novca osvojili su zrak.

Na plaži Kitty Hawk u Sjevernoj Karolini, obavili su svoj prvi uspješan let. Za svega pet godina konstruisali su vojni avion koji su prodali vladi za vojne potrebe.

Langleyev subvencionirani neuspjeh jednak je neuspjehu Union Pacifica i izgradnje željeznice, a uspjeh braće Wright jednak je uspjehu James J. Hillove izgradnje željeznice od St.Paula do Seattlea.

Langley i Union Pacific su koristili tuđi novac, zato nisu mnogo ni marili o troškovima, jer, drugi će platiti.

U to doba San Francisco Chronicle mudro je zaključio: “Uništenje Langleyeve mašine trebalo bi okončati kongresnu dodjelu bilo koje vrste u bilo kojem polju eksperimentisanja. Takva djelovanja treba prepustiti privatnicima.”

Ekonomski rast nastaje kada poduzetnici riskiraju svoj novac, a ne kada političari riskiraju novac građana.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI