Ljudska prava u islamskoj tradiciji – Islamska tolerancija i pluralizam

657

Dok su jednoća, jedinstvo i neusporedivost karakteristična svojstva Stvoritelja, raznolikost, mnoštvo i pluralnost karakteristike su svih stvorenih bića, živih i neživih, ljudskih i neljudskih. Kad je riječ o ljudskim bićima, raznolikost i pluralnost koju im je podario Stvoritelj nije ograničena samo na jezik, boju kože i etničku pripadnost. Ona se također, što je još važnije i kako je to sam Stvoritelj naglasio, odnosi i na vjeru i uvjerenje, uključujući i nevjerovanje. Prema tome, raznolikost i pluralizam jasno su i duboko usađeni u islamski svjetonazor, u kojem su sva stvorenja raznolika i raznovrsna i u kojem je samo Stvoritelj, Allah, Jedan, Vječni i Apsolutni; On nije rodio niti je rođen i niko Mu nije ravan.

Prema ovom od Boga uspostavljenom pluralističkom svjetonazoru nemuslimanima u muslimanskim društvima i državama osigurana su i garantirana takva prava i privilegije koja su im omogućavala, u većini slučajeva, ne samo da opstanu i prežive već i da prosperiraju i učestvuju u ekonomskom, društvenom, kulturnom, pa čak i političkom i diplomatskom životu islamskih država i društava u kojima su živjeli. Sada ćemo se osvrnuti na ova prava i propise.

Od ključne važnosti za tretman nemuslimana, uz temeljne vrijednosti i principe u Kur’anu jeste sljedeće pravilo: „U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.“[1] Ova kategorična izjava zabranjuje muslimanima, bilo pojedincima, grupama iii državama, da pokušavaju silom nametnuti svoju vjeru bilo kojoj osobi. Prisila nije samo grijeh, ona je zločin kažnjiv šerijatskim zakonom – kazna u Osmanskom carstvu bila je smrt, mjera izvedena iz kur’anskog pravila: „Zlostavljanje je teže od ubijanja!“[2]

I druge kur’anske smjernice podržavaju i objašnjavaju princip nedopustivosti prisile u vjeri, ukazujući da pozivanje u islam mora biti usmjereno na inteligenciju, savjest i osjećanja muškaraca i žena. Uvažavanje dostojanstva i integriteta svih ljudskih bića, bez obzira na njihovu vjeru i porijeklo od ključnog je značaja, a saosjećanje i ljubaznost moraju se primjenjivati u svim okolnostima.

Ovo nas dovodi do još jednog osnovnog principa vezanog za tretman manjina i nemuslimana u islamu. U 60. suri u Kur’anu kaže se: „Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični“.[3] Drugim riječima, muslimanima nije samo naređeno da ne tlače druge ili ih tjeraju da prihvate vjeru koju ne žele svojom voljom prihvatiti (negativno formuliran propis, ali vrlo značajan) već se od njih očekuje da budu pozitivno ljubazni i pravedni prema svim onim nemuslimanima koji ih ne progone ili ne postupaju agresivno prema njima, svima onima koji su miroljubivi građani i koji poštuju zakon.

Kao osnivač i lider prve islamske države Poslanik Muhammed ﷺ potvrdio je i pokazao Kur’anom propisan način pravednog i ljubaznog postupanja prema nemuslimanima, ne samo kroz riječi i pisma već i kroz svoja djela i praksu, i u svom ličnom životu i u vođenju javnih poslova. On je bez oklijevanja sklapao poslovne transakcije sa nemuslimanima. Zapravo, napustio je ovaj svijet ostavljajući svoj štit, Jevreju. Imao je dvije supruge koje nisu bile muslimanke, jedna je bila Jevrejka, druga kršćanka. Nadalje, nastojao je na političkom planu, ne bez uspjeha, uspostaviti ono što će postati prva karakteristično multietnička i multireligijska islamska država. U skladu s tim, Ensarije i Muhadžiri u Medinskoj povelji udruženi su u „jednu zajednicu (ummet), a jevrejska plemena koja su bila u savezu s Poslanikom u Povelji su opisana kao oni koji čine zajednicu s vjernicime, dok svako nastavlja prakticirati svoju vjeru. Dalji razvoj u pogledu pravnog statusa nemuslimana u muslimanskim drugšvima i, što je još važnije, njihova stvarna životna iskustva u muslimanskom svijetu do današnjeg vremena bit će razmatrani u trećem poglavlju. I odnosi s nemuslimanima izvan granica islamskog suvereniteta također,kao što Kur’an usmjerava, treba da budu miroljubivi i prijateljski, osim u slučaju kad napadnu muslimane: „I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu!“[4]

Čak i kad se bore u samoodbrani, muslimanima je naređeno da poštuju određena pravila i prava neprijateljske strane i da nasumično ne uništavaju živote i imovinu. Allahov Poslanik bi vojskovođi ili predvodniku izvidnice kojeg odabere prepoštao da se boji Uzvišenog Allaha i da lijepo postupa s muslimanima koji su s njim… „Nemojte kršiti ugovor, nemojte masakrirati mrtve i nemojte ubijati djecu.”[5] Slijedeći Poslanikov ﷺ primjer, Ebu Bekr je kasnije dao sljedeće upute borcima koju su krenuli u borbu protiv Bizanta u Siriju: „Ne kršite zadanu riječ niti pretjerujte u vjeri. Ne mrcvarite ubijene i ne ubijajte djecu, žene i starce. Ne sijecite palme i ne palite ih i nemojte uništavati drveće koje daje plod. Ne koljite ovaca, goveda i deva, osim koliko vam bude potrebno za hranu. Proći ćete pokraj nekih koji su se osamili u svojim samostanima, pa ih pustite da budu u miru i onome čemu su se predali.“[6]

Još jedna važna uputa navedena je u Kur’anu: „Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti… a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega.“[7]

Fahrudin er-Razi, u svom klasičnom komentaru Kur’ana, rekao je da je osnovno značenje ovog ajeta da bilo kojeg pripadnika neprijateljskih snaga koji zatraži zaštitu muslimani treba da, zajedno s njegovom imovinom, potpuno i efektivno zaštite i nakon toga odvedu ga do mjesta gdje će se osjećati sigurno.[8]

Takoder, ratni zarobljenici ne smiju se ubijati, mučiti niti ponižavati. Naprotiv, treba ih tretirati na lijep način i čuvati na sigurnom do završetka sukoba. U tom pogledu, Kur’an prvo zahtijeva od muslimana koji se suočavaju s nepravdom i agresijom da se usprotive i bore najbolje što mogu, a zatim kaže: „Ako oni budu skloni miru, budi i ti sklon… A ako to htjednu prevariti – pa, tebi je doista dovoljan Allah.“[9]

Dakle, muslimanima je naređeno da, čim neprijatelj pokaže želju za sklapanjem mira, bez oklijevanja prihvate mir, čak i ako postoji rizik da ih neprijatelj prevari.

Odlomak iz djela: Muddathir ‘Abd Al-Rahim, Ljudska prava u islamskoj tradiciji, El-Kalem, Sarajevo, 2013., str. 116-120.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Kur’an, 2:256

[2] Kur’an, 2-:191

[3] Kur’an, 60:8-9

[4] Kur’an, 2:190

[5] Hadis citira Eš-Šejbani na početku djela Kitab es-sijer

[6] Ibn ‘Abd Rabbih, El-‘Ikd el-ferid, tom 4 (Beirut: Dar al-Kitab al-‘Arebi, 1983), str. 247.

[7] Kur’an: 9:6

[8] Er-Razijevo tumačenje spomenutog ajeta iz 7. sure Tevbe (9:6)

[9] Kur’an, 8:61-62

PODIJELI