Tri mišljenja o tome da li je sedam kira’eta sačuvano ili derogirano

1251

Vidjeli smo da su različiti kira’eti nastali kao rezultat objave Kur’ana na sedam harfova. Premda nismo u stanju da kategorički odredimo značenje sedam harfova, sa sigurnošću možemo konstatirati da se to odnosi na izgovor kur’anskog teksta u raznolikim formama i nijansama uslijed čega može doći do promjene u značenju riječi. Takva promjena uvijek je pitanje raznovrsnosti i iznijansiranosti, a ni u kom slučaju kontradiktornosti i nesuglasja. Također smo vidjeli da su usmena predaja (rivajet) i pisana forma Kur’ana (mushafi) bili temeljni oslonac u pogledu čuvanja kira’eta i mjerilo njihove ispravnosti i autentičnosti.

Pošto je Kur’an objavljivan u izgovomoj formi Poslaniku, s.a.v.s., jasno je da je usmena tradicija odigrala glavnu ulogu u čuvanju i širenju kira’eta odnosno sedam harfova.

Međutim, postavlja se pitanje da li je tradicija pisanja Kur’ana mogla odgovoriti sličnom zahtjevu, ili, drugačije kazano, da li je ortografija Kur’ana sadržavala sedam harfova u svim redakcijama kroz koje jc prošla? Islamski učenjaci su suglasni da je Kur’an pisan na sedam harfova u doba Poslanika, s.a.v.s., i Abu Bakra, r.a., ali se nigdje ne nudi detaljnije objašnjenje tog stava, tako da nema jasne predstave o tome šta se podrazumijeva pod sedam harfova sadržanih u pismenoj formi prvih mushafa: da li je riječ o različitim pravopisnim varijantama koje su slijedile razlike među harfovima iii je riječ o jednom pravopisu koji je omogućavao čitanje Kur’ana na sedam harfova? Takve dileme postaju izražajne tek u polemici među islamskim učenjacima o tome da li su Osmanovi mushafi pisani samo na jedan harf ili je njihov pravopis sačuvao preostalih šest harfova. O tom pitanju postoje tri izdiferencirana stava:

1. Osmanovi mushafi su pisani na samo jedan harf

Ibn Garir at-Tabari, Tahawi, Ibn Hibban i drugi smatraju da su Osmanovi mushafi pisani na samo jedan harf, a da je ostalih šest harfova derogirano Osmanovom redakcijom Kur’ana. Njihovo obrazloženje je sljedeće: Kada je halifa Osman naredio kodifikaciju i umnožavanje Mushafa koji je čuvala Hafsa, tražio je da to bude na jedan harf, tj. na jeziku plemena Qurayš. Halifina odluka bila je preventivne naravi, s ciljem da se sačuva jedinstvo muslimana u pogledu čitanja Božije Knjige i da se u budućnosti osujete bilo kakve mogućnosti raskola u muslimanskoj zajednici kada je riječ o tom pitanju. Nakon umnožavanja Mushafa halifa Osman naređuje svojim sljedbenicima da unište privatne zbirke ili listove na kojima su pisali Kur’an, što su oni i učinili. Tako su muslimani u čitanju Kur’ana počeli slijediti samo jedan harf, dok je preostalih šest harfova vremenom iščezlo u maglini prošlosti i više ne postoji mogućnost njihove primjene.[1]

2. Svih sedam harfova je sačuvano u pravopisu Osmanovih mushafa

Dio islamskih pravnika i kira’etskih autoriteta smatra da Osmanovi mushafi sadrže svih sedam objavljenih harfova Kur’ana. Svoj stav argumentiraju na sljedeći način: Kažu da islamski ummet ne može prihvatiti ignoriranje bilo čega što je u vezi s Objavom. Dapače, muslimani su uvijek težili njezinom čuvanju, proučavanju i prenošenju na mlađe generacije. Kodifikacija Kur’ana i umnožavanje Mushafa u vrijeme halife Osmana urađeni su s ciljem da se sačuvaju kira’eti za koje se pouzdano zna da ih je Poslanik, s.a.v.s., učio, a da se odbace svi ostali kira’eti čija je predaja slaba i nepouzdana, kako bi muslimani, bez dvojbe i nesuglasica, znali koji kira’et mogu slijediti prilikom učenja Kur’ana. Za takvo što bilo je potrebno pred njih staviti uredno organiziran mushaf sa jasno definiranim pravopisom koji ima obavezujući karakter.[2]

3. Od sedam harfova ostalo je samo ono što je sadržano u Osmanovoj ortografiji

Većina islamskih učenjaka smatra da su Osmanovi mushafi pisani prema zadnjem Poslanikovom učenju Kur’ana pred melekom Gibrilom, sačuvavši od sedam harfova ono što eksplicira iii implicira njihova ortografija.

Kur’an je napisan sukladno jeziku plemena Qurayš, a pošto tadašnji pravopis nije posjedovao vokale i dijakritičke znakove, ostala je mogućnost primjene onih harfova (kira’eta) koji su se nazirali u pravopisnim oblicima njegovih riječi.[3]

Ako se uzme u obzir činjenica da su Osmanovi mushafi prijepis Suhufa koje je Zayd b. Tabit sakupio u vrijeme halife Abu Bakra, a koji su evidentirali svih sedum harfova prenesenih mutevatir predajom od Poslanika, s.a.v.s., zatim, da nigdje ne postoji argument da je halifa Osman naredio pisanje Kur’ana na jedan harf i poništavanje ostalih, kao i to da postoje znatne razlike među pravopisima Osmanovih mushafa, što upućuje da se ne radi samo o jednom dijalektu, onda se može zaključiti da su Osmanovi mushafi, svi zajedno, unificirali sedam: harfova koji se putem tevatura prenose od Poslanika, s.a.v.s.

Da bi se spona izmedu sedam: harfova, projiciranih u Objavi putem različitih kiraeta, i ortografije prvih mushafa mogla analitički promatrati, prethodno je potrebno upoznati se sa osnovama i pravilima na kojima počiva Osmanova ortografija.

Odlomak iz djela: Dževad Šošić, Veza između kira’eta i Osmanove ortografije, FIN – El-Kalem, Sarajevo, 2005., str. 61-63.

Bilješke:

[1] Prema djelu: ‘Itr Diya’u’d-din, Al-‘Ahrufu’s-sab’atu, str. 272.

[2] Ibid: str. 275-276.

[3] Ibid: str. 278-279.

PODIJELI