KRIZA DEMOKRATIJE: Manje demokratije, manje države, više individualne slobode

Demokratija je na početku bila veliki ideal za oslobađanje od diktature, ali, nakon 150 godina prakse, rezultati eksperimenta su stigli i nisu pozitivni. Jasno je da demokratija ne donosi oslobođenje od diktature, već se pretvara u diktaturu većine. Zapadne demokratije danas slijede put kojim su davno već prošle socijalističke zemlje — stagniraju, postaju korumpirane, tiranske i birokratizovane. Kao što smo ranije objasnili, ovo se ne dešava zato što je demokratski ideal narušen, naprotiv, upravo zbog kolektivističke prirode demokratskog ideala.

Ako želite da znate kako demokratija zaista radi, pogledajmo jedan svjež primer. Jorgos Papandreu, grčki političar, socijalista, pobijedio je na izborima 2009. godine sa jednostavnom parolom: „IMA NOVCA!”. Njegovi izborni rivali, konzervativci, neto prije toga su smanjili plate državnih službenika i druge javne rashode. Papandreu je tvrdio da ovo uopće nije potrebno. Naravno, sa izbornom parolom „Ima novca!” lahko je dobio izbore. U stvarnosti novca za to u Grčkoj zaista nije bilo — obezbijeđen je uzimanjem od poreskih obveznika drugih zemalja Evropske unije. Ali u demokratiji – većina je uvijek u pravu. Kada ljudi otkriju da sebi mogu da izglasaju novac, neminovno će to i uraditi. Naivno je očekivanje da će uraditi nešto drugo.

Grčki primer ilustruje kako u demokratiji ljudi očekuju da država brine o njima. Demokratska vladavina je vladavina države. I zato ljudi neprestano ispostavljaju nove zahtjeve državi. Očekuju da vlast rješava sve vise i više njihovih problema i da im organizuje život. Na kakav god problem da naiđu, rješenje traže od vlasti. Za problem pretjerane gojaznosti, zloupotrebe narkotika, nezaposlenosti, nedovoljnog broja nastavnika i medicinskih sestara, malog broja posjetilaca muzeja, za sve što im padne na pamet, građani demokratskih zemalja očekuju pomoć i rješenje od države. Šta god da se dogodi požar u nekom pozorištu, avionska nesreća, tuča u kafani – oni očekuju da država otkrije i kazni vinovnike i da spriječi da se takvo nešto ikada više ponovi.

Ako nemaju posao, građani od vlasti očekuju da „otvori radna mjesta”. Ako cijene porastu, građani očekuju da vlast „zauzda tržište”. Na Jutjubu postoji video koji pokazuje intervju sa ženom koja je upravo slušala govor predsjednika Obame i skoro se rasplakala od sreće. Ona izjavljuje da „više neće morati da brine kako da plaća gorivo za svoj automobil ni hipoteku za kuću!”. To je mentalitet koji stvara demokratija.

S druge strane, političari su voljni da obećaju sve što ljudi od njih traže. Oni su kao čovjek iz poslovice: „Onome ko ima samo čekič, sve izgleda kao ekser”. Za svaki problem u društvu oni vide sebe kao spasioca. Na kraju krajeva, zato su izabrani. Obećavaju da će otvarati radna mjesta, smanjiti kamate za kredite, povećati kupovnu moć, učiniti da čak i najsiromašniji mogu da priušte kuću, poboljšati obrazovanje, izgraditi igrališta i sportske objekte za našu decu, učiniti sve proizvode bezbijednim, osigurati radna mjesta, obezbijediti dobru i jeftinu zdravstvenu zaštitu za sve, raščistiti saobraćajne gužve, očistiti ulice od kriminala i vandalizma, štititi naše „nacionalne” interese širom svijeta, sprovoditi „međunarodno pravo” u cijelom svijetu, unaprijediti emancipaciju i boriti se protiv diskriminacije, učiniti da hrana bude bezbijedna i voda čista, sačuvati klimu, učiniti zemlju najčistijom, najzelenijom i najinovativnijom na svetu i protjerati glad sa planete. Ostvariće sve naše snove i zahtjeve, stitiće nas od kolevke do groba, obezbijediti nam sreću i zadovoljstvo od jutra do sutra – i naravno, smanjiće državni budžet i poreze.

Eto, to su snovi od kojih se sastoji demokratija.

ZAŠTO NAM JE POTREBNO MANJE DEMOKRATIJE

Pitanje je koliko još ovo može da traje, imajući u vidu nivo nezadovoljstva u društvu i nestabilnost političkog i ekonomskog sistema. Mnogi shvataju da nešto nije u redu. Političari i kreatori javnog mnenja okrivljuju rascjepkanost političke scene, nestalnost biračkog tijela, površnost i senzacionalizam medija. Građani se žale da ih političari ne slušaju, da ne ispunjavaju obećanja i da je parlament šarada, parodija dobre državne vlasti, a pritom krivicu za probleme svaljuju na pogrešne političare i sporedne stvari, kao što je imigracija ili globalizacija, ne uviđajući nedostatke samog demokratskog sistema.

U ovom trenutku niko zaista ne zna šta da se radi. Svi su zaglavljeni u uskom grlu demokratije. Jedino rešenje koje se nudi je „više demokratije” odnosno još više državne intervencije. Omladina sve češće poseže za alkoholom? Podignimo starosnu granicu za konzumiranje pića! Povećajmo broj inspektora! Opala je inovativnost? Uspostavimo državnu komisiju za inovacije! Djeca loše uče u školi? Propišimo više školskih testova! Stopa kriminala se povećava? Osnujmo novu državnu agencijul Propisujmo, zabranimo, prisilimo, obeshrabrimo, provjerimo, nadgledajmo, podstičimo, reformišimo i iznad svega — straćimo još više novca na problem!

A šta ćemo ako sve to ne daje rezultat? U jednom trenutku će se začuti poziv „velikom vođi”, jakom čovjeku, da prekine bezumlje i da uvede zakon i red. Ovo rešenje ima svoju logiku. Ako sve mora da propisuje država, zašto to umesto korumpiranog parlamenta ne bi radio dobronamjerni diktator? Dosta sa beskrajnim lutanjem, neodlućnošću, sporenjem i neefikasnošću! Naravno, ovo bi bila đavolja nagodba. Dobili bismo zakon i mir, to je sigurno, ali cijena bi bila potpuni gubitak slobode, dinamičnosti i razvoja.

Srećom, postoji drugačiji put, iako je mnogima teško da ga zamisle.

MANJE DEMOKRATIJE. MANJE DRŽAVE. VIŠE INDIVIDUALNE SLOBODE.

Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 71-72, 80-81.

Related Articles

Close
Close