Evanđelja, historija, matematika: Isus nije uskrsnuo

Engleski monah Bede, za kojeg kažu da je “otac historije Engleza”, a živio je u 7-8 stoljeću, bilježi da su bivši pagani u Engleskoj mjesec April nazivali “Ēosturmōnaþ”, na taj način obilježavajući mjesec u kojem je Isus uskrsnuo.

Bede u djelu “De temporum ratione”, navodi da je kršćanski praznik Uskrs (na engl. Easter) dobio ime po božici Eoster, u čiju čast su Englezi organizirali proslave u ovom mjesecu.

Dugo vremena se smatralo da su ove tvrdnje obični mitovi ili naknadne fabrikacije, međutim, 1950-ih su pronađeni arheološki dokazi koji podupiru ovu tvrdnju, a nedavna istraživanja na univerzitetu u Leicesteru su također potkrijepila tvrdnje engleskog monaha Bedea.

Također, prvi prijevod Biblije na engleski, poznatiji kao King James Version (prvo izdanje iz 1611. godine), potvrđuje da je Easter paganski praznik, jer se u evanđeljima navodi da je Herod proslavljao Easter, stoga, kako je kralj Herod mogao obilježavati praznik, koji je danas simbol Isusovog uskrsnuća, kada znamo da je umro u godini u kojoj je Isus rođen?!

Očigledan paradoks o kojem bi revnosan kršćanin svakako trebao razmisliti.

No, da današnji Uskrs doista ima pozadinu u drevnim paganskim običajima potvrđuje mnoštvo dokaza. Vjerovanje u uskrsnuće je bilo rasprostranjeno u drevnim civilizacijama, iako je ono sastavni dio vjerovanja sve tri monoteističke religije: judaizma, kršćanstva i islama, sa određenim razlikama.

Primjera radi, sumerska božica Inanna ili Ištar, raspeta je gola na stubu, nakon čega je uskrsnula iz mrtvih. Jedno od najpoznatijih uskrsnuća je Horusovo u Egiptu, koji je, gle, rođen 25. decembra, i on je kasnije uskrsnuo iz mrtvih. Također, Dionizije je prema vjerovanju drevnih pagana bio božije dijete, kojega je uskrsnula baka, a kasnije, sam Dionizije je iz mrtvih uskrsnuo svoju majku Semelu.

U Robertsonovom djelu „Pagan Christ“, nalazimo vjerovanje da je Mitra bio posrednik između Boga i čovjeka. Njegovo rođenje desilo se 25. decembra u pećini. Rođen je od djevice, putovao je nadugo i naširoko i imao 12 apostola. Umro je u službi čovječanstvu – ubijen, a zatim uskrsnut iz svoje grobnice. Njegovo uskrsnuće se slavilo sa velikim ushićenjem. Veliki blagdan bio je zimski solisticij i ekvinocijum (25. decembar). Nazivan je Spasiteljem i ponekad predstavljan kao jagnje. Narod je pristupao u kult krštenjem i obrednom gozbom koja ostaje urezana duboko u sjećanje. Mitraizam je bila religija „spasenja“.[1]

Neizbježno je spomenuti i kult Sibele, a koji je obilježavan na današnjem Vatikanskom brežuljku. Proljetni festival je počinjao krvavim ritualima na „Crni petak“, a kulminaciju doživljava nakon tri dana, tj. uskrsnućem Sibele. U ranom periodu širenja kršćanstva, dešavali su se stalni sukobi između kršćana i pagana oko toga čije je bog pravi, a čiji imitacija. Bitno je napomenuti da je kršćanstvo u svom ranom periodu nailazilo na veliki odziv pagana među kojima je vladalo vjerovanje u uskrsnuće, a kasnije su paganske festivale, poput „Proljetnog festivala“ zamijenili paganski, ali, kristijanizirani festivali.

Francis X. Weiser u djelu „Handbook of Christian Feasts and Customs“, navodi da je Easter anglo-saksonski paganski običaj.[2]

Svećenik Alexander Hislop u djelu „The Two Babylons“, navodi da “Easter” nije kršćanski naziv, već da vodi porijeklo od Haldejaca i da je to ime za jedno od božanstava, koje je moguće pronaći na asirskim spomenicima – zapravo, riječ je o božici Ištar.[3]

Robert C. Broderick u djelu „The Catholic Encyclopedia“, također navodi da je Easter anglo-saksonska riječ i simbolizuje božicu “svitanja”.[4]

Ovakvih tvrdnji i paralela između kršćanskih i paganskih običaja i vjerovanja moguće je navoditi u nedogled.

Isusovo uskrsnuće je spomenuto u evanđeljima

„U Rimu se Uskrs počeo slaviti u drugom stoljeću. Slavi se u razdoblju između 22. ožujka i 25. travnja, odnosno kod pravoslavnih između 4. travnja i 8. svibnja.“[5]

Ono što je zanimljivo kada se govori o Uskrsu i uskrsnuću je činjenica da tekstovi evanđelja također spominju uskrsnuće tjelesa (ljudi) još u vrijeme Isusa, tj. kao posljedica njegovog raspeća (koje se desilo prema vjerovanju Jevreja i kršćana, a koje muslimani izričito negiraju). Evanđelje po Mateju bilježi sljedeće: „I gle! Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna; zemlja se potrese, pećine se raspuknuše, a grobovi otvoriše, te uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli.“[6]

Međutim, ne postoji nijedan historijski zapis o ovim događajima, iako znamo da su tadašnji historičari bilježili mnogo sitnije i nebitnije detalje, zar su uskrsnuće tjelesa iz grobova, mrtvi koji hodaju ulicama, rušenje pećina, zemljotres i mnogi drugi nesvakidašnji događaji toliko nebitni i nezanimljivi da ih baš nijedan historičar ne bilježi?!

Sumnju, ne samo u uskrsnuće tjelesa iz grobova koje spominje anonimni autor Evanđelja po Mateju, nego i u Isusovo uskrsnuće, izrazili su mnogi kršćanski autori i znanstvenici, kako u stoljećima koja su iza nas, tako i naši savremenici. Tijekom prošlog, ali i ovog stoljeća mnogi autori raspravljali su o Isusovom uskrsnuću i tome da li se ono doista dogodilo. Jedan dio onih koji negiraju Isusovo uskrsnuće smatra da se pod „uskrsnućem Isusa“ mislilo na to da je Isus zapravo uskrsnuo u srcima svojih učenika, da se njegova ideja i vjerovanje nastavilo, a učenici su stekli novu svijest o životu i njihov položaj i ulogu pred Bogom. Drugim riječima, nakon njegove smrti i pokopa, ništa naročito se nije dogodilo samom Isusu. No, ovakve tvrdnje naišle su na žestoke kritike.

Mnoštvo drugih autora argumentiralo je  negaciju Isusovog uskrsnuća različitim biblijskim ili historijskim saznanjima. Jedna od tvrdnji da se Isusovo uskrsnuće zapavo nikada nije dogodilo potkrijepljena je najstarijim rukopisima Evanđelja po Marku.

Obzirom da je Evanđelje po Marku najstarije, ono je uz drugi, izgubljeni izvor, poznatiji kao izvor Q (Quelle), osnov i izvor saznanja ostalih sinoptičkih evanđelja. Pasusi u Evanđelju po Marku u kojima se govori o uskrsnuću Isusa su znanstveno dokazana fabrikacija, krivotvorina kasnijih autora, pa tako u „Irwin’s Bible Commentary“ na posljednjoj stranici i na kraju samog evanđelja, stoji sljedeće:

„Ovaj dio nedostaje u dva najstarija rukopisa, u jednom od njih, nakon 8. stiha stoji prazan prostor, koji je ostavljen za dodavanje još nekih stvari. Euzebije i ostali rani pisci tvrde da „pouzdane kopije“ Markova evanđelja izostavljaju stihove 9:20, kao i neki kasniji rukopisi.“[7]

Dakle, biblijski komentatori, kao i neka novija izdanja Biblije bez imalo ustručavanja iznose tvrdnje da su pasusi iz Evanđelja po Marku 15, 9:20 zapravo naknadna krivotvorina, a ako njih nema u tekstu novog zavjeta, da li treba uzeti za ozbiljno tvrdnje ostalih evanđelista, ako znamo da su oni „prepisivali od Marka“?!

Zbog čega je toliko bitna činjenica da je priča o Isusovom uskrsnuću u Markovom evanđelju naknadna krivotvorina, veoma dobro je primijetio Frederic Lenoir u djelu „Kako je Isus postao bog“, gdje kaže sljedeće: „Ali postoji razlika između perioda pre i posle događaja koji se desio na Pashu. Pre njega Galilejac se najradije naziva rabinom, učiteljem i Davidovim sinom. Posle njega postaje Božiji sin i Gospod. Vaskrsnuće uzrokuje potpuno novi pogled na Isusa…“[8]

Nesigurni izvori i kontradiktorna izvješća o samom raspeću dovode pod znak pitanja i samo uskrsnuće. Naročito ako tome dodamo rasprostranjeno vjerovanje kršćana u „Jonin znak“, proročanstvo kojim je Isus „ispunio“ traženo obećanje/znak.

„Kao što je Jona bio tri dana i tri noći u utrobi ribe, tako će i Sin čovječji biti tri dana i tri noći u srcu Zemlje.“[9]

Većina ljudi je čula kazivanje o Joni (Junusu, a.s.), kojega je progutala riba, a zatim ga jedno vrijeme nosila u svojoj utrobi, dok ga Bog nije spasio, tako što ga je riba izbacila iz utrobe na obale mora. Biblija čak precizira vremenski precizira njegov boravak u utrobi ribe, navodeći da je u utrobi boravio tri dana i tri noći.

„Jonin znak“ je nešto što kršćanima prvo padne na um kada se spomene Isusovo uskrsnuće, navodno, ljudi su od Isusa tražili neki znak, a on im je odgovorio da će im biti dat „Jonin znak“, no imajmo na umu da je Jona u utrobi ribe boravio TRI dana i TRI noći.

Prije nekoliko godina učestvovao sam na jednom međureligijskom dijalogu i jedan od izlagača sa pravoslavne bogoslovije govorio je upravo o „Joninom znaku“ i Isusovom uskrsnuću, pa sam ga upitao da li smatra da je to proročanstvo istinito i da li je Isus ispunio to proročanstvo. „Naravno da je tačno“, odgovorio je.

Obzirom da evanđelja spominju dan raspeća Isusa, a u koje svi kršćani bezpogovorno vjeruju, ono je smješteno u petak, a Isus je navodno umro u petak navečer, shodno tome, Isus je u grobnici proveo petak navečer – JEDNA noć, subota dan – JEDAN dan i subotu navečer – DRUGA noć. Matematika je jasna, prema tvrdnjama evanđelja, kada se jednostavnom matematikom proračuna, Isus je u grobnici proveo DVIJE noći i JEDAN dan.

Upitao sam ga: „Kako je moguće da je Isus ispunio pomenuto proročanstvo, koje izričito navodi TRI dana i TRI noći, a on je u grobnici proveo svega DVIJE noći i JEDAN dan, jer je Marija u nedjelju ujutro pronašla prazan grob?“ – nakon mog pitanja, prvo su bili zbunjeni, a onda se prije nego sam završio umiješala jedna profesorica sa katoličke bogoslovije, ne dopustivši dalje da postavljam pitanja niti da neko pokuša odgovoriti. No, svakako nije bilo potrebe za odgovorom, stvari su odveć jasne.

Pitanja profesora Barta D. Ehrmana o uskrsnuću

Također, postoje i oni koji negiraju Isusovo uskrsnuće, ne na osnovu biblijsko-historijskih argumenata, naprotiv, nude čisto razumske argumente i pitanja, kojima potkrepljuju tvrdnju da Isus zapravo nije ni uskrsnuo (neovisno o tome da li je uopće razapet).

Jedan od njih je i profesor sa Chapel Hill univerziteta u Sjevernoj Karolini, dr.Bart D. Ehrmana, koji logičkim pitanjima, poput običnog čovjeka propituje Isusovo uskrsnuće, i nudi sljedeće argumente u svojoj tvrdnji da Isus nije uskrsnuo:

 

–           Najbolji dokazi za provjeriti su oni koji su vremenski najbliži određenom događaju. (Svi su pisani su decenijama nakon Isusa)

–           Ako imamo neko svjedočanstvo očevica, to bi bio najbolji dokaz. (Nemamo)

–           Bilo bi dobro da imamo nešto što je napisano sutradan, npr. o tome kako je raspet Simon Petar. (Ne znamo)

–           Također, mnoštvo različith izvora je veoma korisno za historičara. (Nema ih, svi su isti i iz istog izvora)

–           Nezavisni izvori su mnogo bitni, ali, ako na primjer imate 20 priča koje potječu od jedne osobe, onda, nemate 20 izvora, nego samo jedan.

–           Bitno je da se izvori i izviješća podudaraju. (Ne podudaraju se)

 

  • Koji su izvori o Isusovom uskrsnuću? Kanonska evanđelja i Pavlove poslanice.

 

  • Kada su evanđelja napisana i da li su relevantan izvor?

Evanđelje po Marku, kao najstarije, nastalo je nakon 70. godine, tj. nekih 40-ak godina nakon Isusovog života , Matejevo i Lukino nakon 80., a Ivanovo između 90-110. godine. Što zapravo govori da su prva izvješća o Isusovom raspeću i uskrsnuću nastala minimalno 40. godina nakon Isusa. No, šta je sa Pavlom? Pavle je pisao o Isusovom uskrsnuću u 1. Poslanici Korinćanima, to je svega 20 godina nakon Isusa. Da, Pavle jeste spominjao Isusovo uskrsnuće, ali on niti je poznavao Isusa, niti je svjedočio Isusovom uskrsnuću. Dakle, ne postoji historijski zapis nekoga ko je bio tu i pisao o tome. Pavle sam kaže da nije bio očevidac, kao što nije bio niti jedan autor evanđelja.

–           Apostoli Petar i Ivan su bili nepismeni, a evanđelja i poslanice su napisali visokoobrazovani ljudi na grčkom jeziku (postoje teorije da je Matejevo pisano na hebrejskom). Jezik Isusa i apostola je bio aramejski, što dodatno komplikuje i osporava tvrdnje da su apostoli nešto za svog života (za)pisali. Tvrdnju da su apostoli bili nepismeni i da za života nisu ništa zapisali podržali su mnogi znanstvenici, a među njima i njemački crkveni historičar iz proteklog stoljeća, August Franzen, autor „Pregleda povijesti Crkve“.

–           Zapravo, autori evanđelja i poslanica priče koje su zabilježili čuli su od nekoga, a oni od nekoga, a oni od nekoga…

–           Priče o Isusu su bile prepričavane, pričali su priče da bi preobratili ljude, nekada su mijenjali, nekada dograđivali itd. Nerijetko su priče preuveličavane, a sve sa namjerom pridobijanja slušalaca i –  šta se desilo sa usmenim predanjima o Isusu i njegovim apostolima? Vremenom su se mijenjala.

–           Ono što dodatno ne ide u prilog samom raspeću, ali i uskrsnuću su nepouzdani podaci o stvarima o kojima pripovijedaju evanđelisti. Kojeg dana je Isus umro? Umro je dan nakon Pashe kod Marka, dan prije Pashe kod Ivana. Očito proturječje među evanđeljima. Vrijeme u kojem je Isus umro na križu? Kod Marka je umro ujutro u 9, kod Ivana kasnije. Ko je nosio križ? Isus ili Simon Cirenac? Kao i mnoštvo drugih razlika – Da li je Marija Magdalena otišla sama ili sa drugima, koliko je bilo osoba, šta su vidjele, ko je sklonio kamen, gdje se Isus sreo sa učenicima, da li su nešto rekle učenicima ili su ćutale? O svim ovim pitanjima evanđelja kazuju različito, no, šta je istina u svemu tome?

–           Historijski je nemoguće dokazati uskrsnuće – nastavlja profesor Bart D. Ehrman, no, Isus se pojavio i Pavlu?

Isus se pojavio učenicima i Pavlu? Ova dva argumenta su jednaka – postoje ljudi koji tvrde da su vidjeli Isusa. Koji su dokazi i izvori da su svi apostoli vidjeli Isusa nakon raspeća? Koji su dokazi da je ijedan od njih umro zbog toga? Kada se Isus pojavio Pavlu, kako je Pavle znao da je to Isus, kada nikada nije vidio Isusa, samim time nije znao ni kako izgleda?

Na planini preobraženja kada su se pojavili Mojsije i Ilija, jesu li i on uskrsnuli? Većina će reći da nisu i da je to jedna vrsta vizije, kako onda znamo da i apostoli nisu doživjeli jednu vrstu vizije kada je Isus u pitanju?

–           U Sirijačkoj tradiciji stoji da je Isus imao sličnog brata, Tomasa, možda su ljudi vidjeli njega, pa su rekli da je to Isus i na taj način je nastala priča o Isusovom uskrsnuću?

Ovo su samo neki od argumenata i pitanja koja postavlja profesor Bart D. Ehrman. Zanimljiva pitanja, na koja treba potražiti odgovore, jer, argumenti o Isusovom uskrsnuću su veoma klimavi, historijski, matematički, evanđeoski…

Ako nije bilo uskrsnuća, pitanje je, da li je bilo i raspeća?

Uzgred, evanđelja bilježe da je Isus, nakon što je uskrsnuo, boravio 40 dana na Zemlji, i neto nakon uskrsnuća, sreo je dvojicu učenika na putu za Emaus. Zanimljivo, ali kako je moguće da ne postoji nikakav zapis, niti historijski, niti evanđeoski o tome šta je Isus radio tih 40 dana, gdje je boravio, kako su drugi ljudi reagovali na to? Zar je nezanimljivo i nebitno zabilježiti 40 dana života čovjeka “koji je umro, a zatim oživio”? Rimljane, Jevreje, apostole, nikoga nije bilo briga?

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] John Mackinnon Robertson, Pagan Christ, str. 338.

[2] Francis X. Weiser, Handbook of Christian Feasts and Customs, New York: Harcourt, Brace & World, Inc., 1958., str. 211.

[3] Alexander Hislop, The Two Babylons, Loizeaux Brothers, Neptune, New Jersey, 1943. i 1959., str. 103.

[4] Robert C. Broderick, The Catholic Encyclopedia, Thomas Nelson Publishers, 1987., str. 177.

[5] Ivan Cvitković, Rječnik religijskih pojmova, DES – Sarajevo, Sarajevo, 2005., str. 461.

[6] Mt 27, 51:52

[7] C.H. Irwin, Irwin’s Bible Commentary, Universal Book and Bible House, Philadelphia, 1928., str. 394.

[8] Frederik Lenoar, Kako je Isus postao Bog, str. 91.

[9] Mt 12, 38:40

Related Articles

Close
Close