Husein Đozo: Pravi put i stranputice tesavufa

2707

Savremeni razvoj u kojem, kao što je posve evidentno, materijalna komponenta, u ljudskom postojanju, neprikosnoveno dominira i čini gotovo jedinu preokupaciju čovjeka, sve snažnije aktuelizira pitanje potrebe izučavanja tesavufske misli. I ne samo potrebe izučavanja. Nameće se kao nužna potreba obnavljanja ove misli. Proces materijaliziranja života dostigao je u svom praktičnom i teorijskom negiranju svega duhovnog do veoma kritične tačke, gdje nam se sasvim jasno ukazuju znakovi pune i svestrane ugroženosti života uopće. Neobuzdanost životinjskih elemenata u čovjeku, oslobađanje strasti i nagona svake kontrole od strane moralnih vrijednosti, nije dovela samo do zagađenosti ljudske duše. Zagađenost je ovdje uzela zastrašujuće razmjere, čeije su strahovite posijedice gotovo nesagledive. Riječ je o zagađenosti cjelokupne čovjekove okoline. Ugrožen, duhovno, savremeni čovjek je ozbiljno počeo da razmišlja o svojoj sudbini. On na nivou sadašnjeg saznanja i iskustva, već duboko osjeća nedostajanje duhovne komponente. Postaje mu sve očitije da se ljudski život ne može pravilno razvijati bez one druge, više njegove dimenzije koja ga povezuie sa duhovnim svijetom.

Otuda, ne može se smatrati ni slučajnim niti pak čudnim i neobičnim Što se osjeća prisutnost prilično naglašene želje savremenog ćovjeka u vezi vraćanja duhu i traganja za duhovnom komponoentom. To vraćanje očituje se ne razne načine i u raznovrsnim vidovima. U odnosu na našu sredinu i na naše prilike, to nam se, nesumnjivo, ukazuje pored ostalog, u oživljavanju aktivnosti derviških redova. Ova vrsta aktivnosti, iako donekle ilegalna, sve se više afirmrše i povećava svoje punktove. Zvanični organi Islamske zajednice ne mogu niti smiju ostati u ulozi samo pasivnih i nezainteresovanih posmatrača. Prije svega, zbog toga što se aktiviranje pojedinih tarikata vrši u okviru vjerskog života i smatra se nerazdvojnim sastavnim dijelom toga života. A još važnije je to što je ovo aktiviranje i oživljavanje tesavufske misli motivirana, kao što smo to već napomenuli, potrebom vraćanja duhu i duhovnim vrijednostima.

Ova činjenica je izuzetno značajna, pa bi joj se u razmatranju pitanja tesavufske misli kod nas, morala pokloniti posebna pažnja. Ne može nam biti nikako svejedno šta oživijeni tarikati onakvi kakvi stvarno jesu, sa onakvim snagama koje ih nose, nude i eta zaista mogu ponuditi duhovno gladnom i žednom savremenom čovjeku, koji mu se obraća? Hoće Ii on naći tu ono što traži? Da Ii su nosioci i tumači tesavufske misli kod nas dorasli da je pravilno prezentiraju i kroz nju odgovore na duhovne dileme trenutaka i ispune u tom pogledu, postojeću prazninu, koju savremeni ćovjek duboko doživijava? Pred nama je sada da omoguomogućimo zadovoljenje i ispunjenje ove želje, da se aktivno uključimo u proces koji je već otvoren u pravcu nastojania da se ispuni pomenuta potreba. U tom pravcu se na prvom mjestu postavlja zadatak upoznavanja tesavufske misli u njenoj osnovnoi biti. Treba temeijito naučno ustanoviti šta on u svojoj osnovi može ponuditi danas čovjeku u rješavanju njegovih dilema i ispunjenju postojeće praznine u duhovnom životu.

Očito, zadatak je veoma složen. Tu složenost su dobro uočili i istakli najveći autori dr.Ahmed Emin (Zuhrul-islam, II tom), Henri Korbin (Historija Islamske filozofije). To je sasvim razumijivo. Radi se o najsuptilnijoj i najdubljoj misli. Riječ je o duboko skrivenoj misteriji u čovjeku i svijetu i van njih koji je u tesavufskoj misli na razne načine doživljen izražen nedovoljno jasnim simbolima i terminima.

Pitanje je još složenije time, što se kod tasavufa radi o posebnoj metodi gnoseologije. Saznanje se ovdje dobija putem osobnog unutarnjeg iskustva, kešfom, naime neposrednim intuitivnim otkrovenjem. Pored toga, tesavufska misao je u praktičnoj primjeni u vidu raznih tarikata u toku povijesti posebno u periodu dekadencije poprimila u sebe puno toga što joj ne pripada. Što je još gore, upravo to što joj ne pripada, što joj je suprotno, dobilo je status neprikosnovene tesavufske tradicije i prakse.

Nije to ništa iznimno i specifično za ovu misao. Dogodilo se to isto sa šeriatskom misli. I to se mnogo toga prilijepilo i dodalo. Kada sada govorimo o potrebi čišćenja i oslobađanja osnovne tesavufske misli od svih deformacija, neka se nimalo ne uzbuđuju i ne iznenađuju njeni predstavnici, jer isto to važi i za deformaciju u Šeriatu.

Pokušat ću da u slijedećem kraćem izlaganju iznesem ono što je osnovno i izvorno u tesavufu i što je u skladu sa Kur’anom i Sunnetom. U tome ću se služiti najvjerodostojnijim izvorima i najpoznatijim autoritetima. Prema Ibni Haldunu, Ibni Tejmijji, Gazaliji, Rešidu Ridau i Ahmed Eminu autentična tesavufska misao sastoji se od dva osnovna elementa: neograničena iskrena odanost i nesebična ijubav prema Bogu (ibadet), kao i punog, kategoričkog suprotstavljanja pritisku strasti i nagona, odnosno materijalnih prohtjeva (zuhd). Oba ova elementa imaju svoj čvrsti osnov u Kur’anu i Sunnetu. Veliki broj ajeta govori o odanosti Bogu i suprotstavljanju sotoni, odnosno ennefsul emmari bessui, strastima i nagonima. Nema nikakve potrebe ovdje ih navoditi jer je ovaj stav Kur’ana suviše poznat, zato je on osnov islamskog vjerovanja pogleda na svijet. Muhammed, a. s., je razradio i praktično primjenio koncepciju ibadeta i zuhda. Sasvim precizno je definisao ibadet i odredio šta sve može i treba iskazati odanost i ljubav prema Bogu. Poznati su primjeri i slučajevi iz njegovog života koji govore o tome. Mislim da ih nije potrebno navoditi. Ukratko, ibadet, to jest odanost Bogu, ne iskazuje se samo verbalno, putem zikra i namaza. Svaka korisna aktivnost, pa čak svaka lijepa i ljudska riječ predstavija očitovanje odanosti Bogu.

Muhammed, a.s., je oštro osudio grupu ashaba koji su se, pogrešno shvaćajući iskazivanje odanosti Bogu, povukli u pustinju i zavjetovali se na verbalni ibadet i odricanje od svega zemaljskog. ”Nije to moj put“, rekao je Božiji poslanik. Objasnio je da njegov put odgovara prirodi čovjeka i života.

Zuhd kao značajan elemenat u izvornoj tesavufskoj misli nije značio potpuni pasivni odnos prema svima materijalnim dobrima, mržnji i preziranju svega ovozemaljskog i predanja asketizmu. Pravi zuhd (ezzuhdul mešruu) je, kako navodi Ibni Tejmije, ne dopustiti da životinjski elementi strasti zavladaju čovjekom, da ga materija zarobi i postane cilj njegova zivota, kada se ćovjek spušta na nivo životinje, jer se time svodi na isključivo fizičko postojanje, zanemarujući u sebi ono više Ijudsko po čemu i jest čovjek, Božiji namjesnik na Zemlji.

On to može biti i sačuvati svoje ljudsko dostojanstvo i izvršiti svoju misiju samo i jedino ako zavlada svojim strastima, ako pobijedi sebe, izvojuje najveću pobjedu (džihadi ekber) i zagospodari materijom. Ovakav zuhd, odnosno, odnos prema materijalnim dobrima, bolje, prema dunjaluku, proističe iz osnova Kur’anskog pogleda na čovjeka i svijet. Čovjek je prema Kur’anu najveća vrijednost. Njemu je potčinjeno sve što postoji u pojavnom svijetu —na Zemlji i nebesima stavljeno u njegovu službu. On nije samo materija — tijelo. Čovjek u sebi sadrži elemente iz višeg svijeta (ve nefehna bihi min ruhina). Otuda on gospodari materijorn jer je vredniji od nje i ne smije dozvoliti, da ona njime zagospodari. Zuhd, prema tome, nije da ne posjeduje ništa, nego da tebe ne posjeduje nikakva stvar.

Zuhd u kur’anskom smislu ne isključuje, naprotiv podstiće, borbu na polju sticanja materijalnih dobara kao sredstava za ostvarenje viših vrijednosti. U tom smislu su materijalna dobra nužna, jer bez njih ne možemo učiniti gotovo nikakva dobra djela. Ovdje je veoma karakterističan hadis koji govori o tome kako je jedna deputacija ispred siromaha posjetila Božijeg poslanika i potužila se na svoj položaj. Rekla je da su bogataši u mnogo povoljnijem položaju, jer mogu da čine dobra djela, da po-mažu druge, obavljaju hadž, daju zekjat itd., a oni to ne mogu, jer nemaju materijalnih dobara.

To su, uglavnom, Kur’anski korijeni i islamsko-šeriatske osnove tesavufske misli. Ona se tako i u tim okvirima ispoljavala na početku u prvim danima svoga razvoja. Pojedinci su je ispovijedali u vidu snažnijeg unutarnjeg duhovnog doživljavanja namaza, zikra i učenja Kur’ana uz intenzivnija nastojanja u suzbijanju strasti. Prve sufije koje su živjeli i umrli u drugom stoljeću Hidžre, kao što su Ibrahim Ibni Edhem, Davud Taija, Fudajil Ibni ljad i Sejh Belhija, ispovijedali su svoj sufizam i sufistička ponašanja u gornjim okvirima. Niko ne može poreći, navodi dr.Ahmed Emin, da njihov sufizam ne nosi islamsko obilježje.

Krajem II i početkom III stoljeća po Hidžri izvorna tesavufska misao doživljava prve transformacije, otvarajući se izlažući raznim utjecajima i kasnijim veoma krupnim deformacijama.

U daljem svom razvoju, ona je u sebe primila niz tuđih elemenata, koji se ne mogu nikako dovesti u sklad sa islamskim učenjem. Naučna istraživanja su nepobitno utvrdila i otkrila u kasnijem razvoju tesavufske misli u islamu elemente iranskog, indijskog, helenističkog i starokršćanskog utjecaja. Tragovi tih utjecaja su očiti. Možda je iranski utjecaj najočitiji. O tome vrlo uvjerljivo govori činjenica, da je najveći broj prvih najistaknutijih mistika koji su razradivali ovu misao, pripadao po svom porijeklu Perzijancima. Tu je na prvom redu Ebu Jezid Bistami, Džunejd, Hakim Tirmizi, Halladž itd. Nije beznačajno napomenuti da su Bistamija i Halladž unuci zoroastrijca. Bistami je mazdejskog porijekla, tek mu se djed Surušan sa zoroastarskog obratio na islam. Nije onda ništa čudno što ova dva mistika unose u tesavufsku misao učenje o utapanju, sjedinjenju i nestanku u Božljem Biću (fena) koje ima svoje korjenje u budističkom učenju o nirvani. U daljim svojim modifikacijama i transfomacijama to nam se učenje kod Ibni Arebije javlja u vidu panteizma (vehdeti vudžud). Halladž je zbog takvog učenja bio na najsvirepiji način smaknut. Bio je to pravi masakr. Sličnu sudbinu doživio je i Suharverdi. U stanjima ekstaza tvrdili su punu identifikaciju sa Apsolutnim Bićem (enel Hak, ma fi džubbeti Wallah). Iranski utjecaj se ukazuje i u drugim vidovima. Evidentna je veza između sufizma i šlizma, posebno ismailizma. Uočljiva je gotovo puna identičnost između učenja o imamu (imamologija) kod šiizma i učenje o šejhu — kutbu (kutbologija) kod sufizma. I jedni i drugi uče o nepogrešivosti imama, odnosno šejha. Uče da je poslije zatvaranja ciklusa nubuvveta poslanstvom Muhammeda, a.s., otvoren ciklus vilajeta, koji se nastavlja preko imama i šejha.

Tesavufsko učenje o kešfu (otkrovenju) istovjetno je učenju šiizma o nepogrešivosti imama, odnosno njegovom nadahnuću putem vilajeta. Učenje o egzoterizmu (zahir) i ezoterizmu (batin) jamačno uspostavlja vrlo čvrstu vezu između sufizma i ismailitske orijentacije. Ismailiti uče da svaki kur’anski tekst ima zahir i batin značenje, naime egzoteričko i ezoteričko. Samo imam kao čuvar tajne Objave može da u egzoteričnom otkrije ono dublje, skriveno ezoteričko značenje. Tragovi utjecaja kršćanstva i neoplatonizma u razvoju tesavufa u također prisutni, naročito učenju o Ijubavi, a ovo učenje, kao što je poznato, čini bitan elemenat tesavufske misli.

Utvrđeno je, konstatuje dr.Ahmed Emin, da su mnoge sufije održavali kontakte sa kršćanskim monaškim redovnicima i samostanima. Muberred navodi u svom poznatom djelu »Kamil« da su dvojica kaluđera iz Sarna posjetili u Basri Hasana Basriju, jer su čuli da živi životom Isa, a.s. Postoji više predaja koje govore o tim kontaktima. Neke sufije se čak pozivaju i na tekstove iz Evanđelja. Teško je ovdje navesti sva sufijska pretjerivanja, nastranosti, paradokse ill kako se to kaže njihovim terminom šetahat. Ibni Tejmijje je tim paradoksima posvetio čitav XI tom svoga djela Fetava koji obuhvata preko 700 stranica.

Makar usputno i ukratko, mi ćemo ovdje spomenuti još neke. Jedna od najtežih zabluda i deformacija je učenje o osobnom unutarnjem iskustvu kao najvišem mjerilu i kriterijumu. Neki redovi tvrde da sufija koji je autentično prodro u Božije dubine i koji živi od misteriozne milosti ima pravo da kao kriterij uzme svoje osobno iskustvo i da se po njemu vlada. Za njega prestaju važiti kriteriji Šeriata. Halladž je tvrdio da se može hadž obaviti u njegovoj sobi.

Oslobađajući se Šeriata upravljajući se prema unutarnjem osobnom iskustvu, neke sufije su pokazivale neskriverne simpatije prema Iblisu u vezi njegovog odbijanja da učini sedždu Ademu, jer je on, tobože to učinio zbog toga što je znao da se sedžda može učiniti samo Bogu i nikom više.

Nadalje, sufije tvrde da onaj, koji se u svom duhovnorn  uzdizanju (fena), ujedini i nestane u Bogu, postiže natprirodne moći. Njemu se potčinjava svemir i njegovi zakoni. On je u stanju da učini čuda (keramat). Učenje o kutbu predstavlja, isto tako, jednu sufijsku zabludu. Kutb je prema ovom učenju, savršena osoba (el insanul kamilu) koja upravlja svijetom. On je spiritus agens svemira. O njemu sve ovisi. Bez njega ne bi mogao postojati svijet. On ga svojim duhom prožima i obdržava. Kada umre, prema hijerarhijskoj listi, zamjenjuje ga jedan iz grupe trojice evtada, a ove ebdal koji broje 40 osoba.

Sufije su sa ovakvim svojim paradoksima-šetahatima predstavljali veoma oštre izazove, naročito za ehlišeriat-fakihe. Sukobi između Tarikata i Šeriata, drugim riječma, između pristalica forme i suštine sve se više zaoštravao u toku III i IV stoljeća po Hidžri.

U V stoljeću javlja se na pozornici javnog i naučnog života izuzetno velika ličnost sa dubokim poznavanjem i Šeriata i Tarikata i pokušava ublažiti sukob i izmiriti suprotnosti. Riječ je o Gazaliji. Njegova intervencija, s obzirom na veliki ugled i uticaj koji je uživao, bila je od osobitog značaja. Ne može se govoriti o punom izmirenju jer je i sam Gazalija postao sufija. U najmanju ruku smanjio je jaz. Shvaćeno je, to je njegova zasluga, da nema Šeriata bez Hakikata, a ni Hakikata bez Šeriata, nema forme bez sadržaja, niti sadržaja bez forme. Misao se na može ostvariti bez forme tehnike njene primjene. U ovom izmirenju Gazalija čak nije išao do kraja, Možda je to bilo nemoguće u njegovo doba. Osim toga i sam je bio sufija, kao što smo to već rekli. Vjerovao je u mogućnost kešfa, evlije i keramete. Istina, on ne zagovara kešf kao jedino srodstvo spoznaje. Vjeruje u razum i nauku. Razurn ima svoj domen i domet. Iza granica razuma nauke: dolazi mogućnost kešfa. Dr.Ahmed Emin misli da je pod utjecajem Gazalije Ehli Sunnet prihvatio vjerovanje u mogućnost evlija i kerameta. Uloga koju je Gazalija odigrao u razvoju tesavufske misli i njegov pokušaj svođenja šetahata u okvire Kur’ana i Sunneta, ima za nas sada veliki značaj, Bio je to prvi korak na tom putu. Gazalija je sam otvorio proces izmirenjaa, usklađivanja i suprotstavljanja krajnostima jednostranostima u shvaćanjima, bilo u oblasti Šeriata ili u oblasti Tarikata.

Nažalost, kao i drugi procesi u razvoju islamske misli, tako je i ovaj već na početku bio zaleđen i zatvoren. Otvorene su mogućnosti daljih šetahata. Mi se sada nalazimo pred istim zadatkom pred kojim se bio našao i Gazalija prije gotovo 900 godina. Gazalija je, što je za nas posebno važno, ukazao na potrebu svođenja tesavufa u okvire osnovnih intencija islamske misli odnosno Kur’ana i Sunneta. Moramo najozbiljnije prići ovom zadatku. Razumljivo da to neće biti lahko. Preispitivanje i ponovna valorizacija i verifikacija tesavufske tradicije i iskustva predstavlja dosta složen problem. Mislim da bi pri tome bilo uzaludno zanositi se iluzijom da se prirođena težnja čovjeka za duhovnim uzdizanjem, naime, težnja onog božanskog elementa u njemu (duha) da se poveže sa svojim izvorom, može administrativnim mjerama spriječiti. Bitno je ovu vječnu težnju usmjeravati i svoditi u okvire prirode ljudskog bića I učenja islama. U tome je najbitnije ugledanje u uzor Božijeg poslanika i njegovu ličnost u svjetlu Kur’ana.

Pitanje je po mom mišljenju vrlo jednostavno. Znamo život i praksu Muhammeda, a. s., i njegovih drugova. Znamo kako nam Kur’an predstavlja njegovu ličnost. Sva tesavufska učenja u vezi šejha, kutba, evlije i kerameta moramo svesti u okvire Muhamedove, a.s., ličnosti kako nam je Kur’an prikazuje i kako se ona konstantno u praksi povjesno ispoljila i potvrdila. Zar ne bi bila najveća glupost pa i kjufr da jedan šejh, evlija posjeduje veća znanja i natprirodne moći nego Božiji poslanik? A takvih zabluda ima mnogo u tesavutskim šetahatima. Kutb kako, smo vidjeli, upravlja svemirom. Šejh može oživjeti mrtvog. A Bog u Kur’anu naređuje Muhamedu, a.s., da kaže da on ne zna nikakvih natprirodnih moći, jer kad bi inio tajne, veli u Kur’anu, učinio bi mnogo više dobra i ne bi me zadesilo nikakvo zlo. Ja sam samo čovjek koji je primio Objavu i koji vam je dostavija. Na kraju bih samo usputno sugerirao izradu jednog kodeksa koji bi sadržavao temeljne islamske principe na osnovu kojih bi se vrednovao rad derviških redova kod nas. Vjerovatno da bi na osnovu ovog kodeksa trebalo izraditi statut za čitavu zemlju koji bi preciznije odredio rad i organizacije derviških redova kao i njihov status u okviru Islamske zajednice.

Piše: Husein Đozo (objavljeno u Islamskoj misli)
Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI