Emir Šekib Arslan – Uzroci napredovanja muslimana u prošlosti

Uzroci napretka muslimana uglavnom se svode na islamsku vjeru, koja se nanovo javila na Arapskom poluotoku i koju su prigrlila arapska plemena, te su po njezinim intencijama napustili razdor, a prihvatili jedinstvo; ostavili neznaboštvo, a primili civilizaciju; odbacili surovost, a prihvatili merhamet; okanili se obožavanja idola, a odali se obožavanju samo Jednog Jedinog Allaha i potpuno se duševno preporodili, tako da su došli do ugleda, moći i slave, znanosti i bogatstva, pa su osvojili polovicu zemaljske kugle za pola stoljeća. Da nije među njima nastao razdor još pod kraj Osmanova i za vrijeme Alijina hilafeta, osvojili bi cijeli svijet, a da im se niko ne bi mogao oduprijeti. Uprkos ratova između Alije i Muavije, te Omejjevića i Ibn-Zubejra, osvajački uspjesi muslimana koje su muslimani polučili za polovicu, odnosno dvije trećine stoljeća, zapanjili su umnike – historičare i zadivili velike osvajače, a zaprepastili najvećeg među njima – Napoleona Bonapartu, koji je to izričito priznao.

Kur’an je, dakle, Arape nanovo preporodio i izveo ih iz njihova Poluotoka sa sabljom u jednoj, a Kur’anom u drugoj ruci, osvajajući i gospodareći svijetom.

Ne može se uzeti u obzir ono što se ističe o Arapima prije islama, kada se navode njihova osvajanja i kada se cijeni njihov visoki moral u pagansko doba. Toga je bilo i tragovi svega toga se još i danas vide, pa nema sumnje u staru arapsku kulturu, koja spada među najstarije na svijetu. [taviše, prevlađuje mišljenje da je pismo najprije kod njih postalo. Međutim, opus te kulture bio je skučen i ograničen na Arapski poluotok i njegovo susjedstvo, a bilo je vremena kada su Arapima vladali i stranci, koji su gospodarili u njihovoj zemlji i koji su ih u vlastitoj kući ponižavali, kao Perzijanci u Jemenu, ‘Ummanu (Omanu) i Hiri, Abesinci također u Jemenu i Rimljani na periferiji Hidžaza i u Siriji. Zapravo, oni nisu ni imali potpune samostalnosti dok nisu islam prigrlili; nisu ih do tada udaljeni narodi ni poznavali, niti im se pokoravali, niti su govorili o njihovoj sili, i Muhammed, a.s., je onaj koji ih je u historiji doveo u prvi red osvajača.

Prema tome, moramo tražiti i ispitati uzrok zahvaljujući kome su muslimani napredovali, osvajali, zagospodarili, gradili i postigli taj stepen slave i napretka, i moramo tome istraživanju obratiti veliku pažnju, da se uvjerimo postoji li taj uzrok kod Arapa još, a oni ipak nazaduju; a s njima zajedno, nazaduju i njihovi učenici, ostali muslimani, ili je, možda, kod njih nestalo toga uzroka, a od vjere nije ostalo ništa, osim samog imena; od islama ništa, osim tragova; od Kur’ana ništa, osim učenja bez vladanja po njemu, i drugih stvari koje su bile u njegovom početku.

Kada to dobro ispitamo, vidjet ćemo da je, bez sumnje, nestalo onoga uzroka pomoću koga su muslimani napredovali, pa ako je nešto i ostalo, to je samo kao tragovi tetoviranja na ruci. Kad bi Allah obećao muslimanima ugled zbog samoga njihovog imena, bez ikakva rada, imali bismo pravo reći: “Gdje je ugled muslimana koji se spominje u ajetu: ‘Ugled pripada samo Allahu, Njegovom Poslaniku i muslimanima?’” Kad bi bio Allah rekao: “Dužnost nam je pomoći muslimane”, u tom smislu da će im pomagati bez ikakve njihove vrline, osim što tvrde da su muslimani, onda bi bilo mjesta čuđenju: zašto ih ovako ostavlja na cjedilu nakon izričitog obećanja pomoći? No, kur’anski su citati drukčiji, jer Allah neće prekršiti svoje obećanje, a Kur’an se nije ništa promijenio, nego je promjena jedino kod muslimana, na što je Allah i upozorio, riječima: “Zaista, Allah neće promijeniti stanje jednog naroda, sve dok taj narod ne izmijeni sebe.” Pošto su se muslimani promijenili, bilo bi čudno da im Allah ne promijeni ono što su imali, da im ne dadne poniženje i mizeriju, umjesto ugleda i veličine; to bi bilo oprečno božanskoj pravednosti, a Allah je sama pravda.

Kako možeš misliti da će Allah pomagati jedan narod bez ikakva njegova rada i da će ga obasuti onim dobrima kojima je obasuo njegove pretke, kad je taj narod napustio sve pothvate koje je poduzimao, a samo je Allah Svemoćan i samo On radi sve što je umjesno?! Kako se može pojmiti ugled bez razloga, žetva bez oranja i sijanja, uspjeh bez rada i truda, i pomaganje bez i najmanjeg uzroka za to? Bez sumnje, to bi nagnalo svijet na lijenost, odvratilo ga od svakog rada, čak bi to bilo oprečno i prirodnim zakonima na koje je Allah postavio cijeli svijet i ne bi bilo razlike između istine i neistine, štete i koristi, a Allah je daleko od toga da to uradi. Kad bi Allah ikoga pomagao bez ikakva rada, sigurno bi pomagao Svoga Poslanika Muhammeda, a.s., a ne bi učinio potrebnim da ratuje, da se bije i bori i da se podvrgava prirodnim zakonima za postignuće cilja. Zamisli jedan narod koji ima stotinu obaveza prema Allahu, a on ispunjava samo pet. Može li on smatrati da je ispunio sve svoje obaveze i može li očekivati onakvu nagradu kakvu su dobivali njegovi preci, koji su ispunjavali sve svoje obaveze, ili ako nisu baš stotinu, od stotinu ispunjavali su u najmanju ruku 90 ili 80? Ne. To bi se kosilo s onim što je Allah obećao preko svojih poslanika, kosilo bi se s razumom i logikom i nije ovo onaj uvjet koji je Allah postavio muslimanima i nije ovo ona kupoprodaja kojom su muslimani obveseljeni. Allah, naime, veli: “Zaista je Allah kupio od vjernika njihove duše i njihov imetak, davši im za to Džennet, jer se oni bore na Božijem putu, pa ubijaju i ginu; to je istinski Allahova obaveza obećana u Tevratu (Tori), Indžilu (Evanđelju) i Kur’anu, a ko bolje ispunjava svoje obećanje od Allaha?”

“Veselite se toj kupoprodaji koju ste napravili! Samo je to veliki uspjeh!” Gdje je današnje stanje muslimana prema ovom opisu u Kur’anu i gdje su oni prema svojim precima, koji su hitali u smrt, da umru mučeničkom smrću, kao šehidi?! Oni bi više puta tražili smrt, ali je ne bi mogli naći. Njihov bi konjanik navalio na neprijatelja, vičući: “Ja osjećam dženetski miris!” – pa bi neprestano navaljivao i prodirao u najopasnija mjesta na bojištu dok ne bi poginuo. Tada bi rekao: “Ovo je dan radosti!” A ako bi ga, pored sve njegove želje i hlapnje, mašilo da u boju pogine, vraćao bi se tužan.

Odlomak iz djela: Emir Šekib Arslan, Zašto su muslimani nazadovali, a drugi napredovali, str. 12-14.

Related Articles

Close
Close