Ukratko o sekularizmu i korijenima sekularizma

Međusobno djelovanje religije i politike

Iako dublje razumijevanje interakcije između političke i religijske sfere zahtijeva sistematsko i cjelovito ispitivanje njihova značenja, ja ću se u svom radu ograničiti na skiciranje njihovih granica i identificiranje nekoliko polja međusobnih trvenja.

Religija se odnosi na one aspekte života koji se tiču determiniranja ukupnog značenja postojanja. Kao takva ona posebno tretira tri osnovna pitanja čovjekovog postojanja: njegovo porijeklo, svrhu i kraj. Iako se ova tri pitanja mogu razmatrati i sa stajališta filozofije, religijski odgovor na njih se od filozofskog razlikuje po određenoj mjeri uvjerenja koje prvi posjeduje za razliku od drugog. Drugim riječima, religijski stav o ovim pitanjima nije podržan samo racionalnim argumentima, nego i emocionalnom odanošću. Ova razlika daje religiji prednost u odnosu na filozofiju time što čini religijski utemeljena uvjerenja boljom odskočnom daskom za akciju. Povijesna je činjenica da su ljudi s dubokim vjerskim ubjeđenjima spremni podnijeti veće nedaće i učiniti veće žrtve na putu ostvarenja svojih vjerskih ideala od pojedinaca čija je odanost njihovim idealima zasnovana na čisto racionalnoj demonstraciji.

Paradoksalno, ali izvor snage religije je istovremeno i izvor njene slabosti. Tako je uvijek lakše odvratiti ljude od pogrešnih uvjerenja kada su ista zasnovana na teorijskim argumentima umjesto na religijskim uvjerenjima. Iako zajednička vjerska uvjerenja mogu doprinijeti većoj harmoniji u javnom životu, mogućnost međusobnih i međugrupnih sukoba sigurno je veća u multireligijskim društvima.

Pitanje na koje ovdje trebamo odgovoriti nije da li se religija i politika nalaze u konfliktnom ili harmoničnom odnosu, nego kako i pod kojim okolnostima religijsko uvjerenje može osnažiti i unaprijediti kvalitet društvenog života.

Stepeni sekularizma

Politika je stvar organiziranja javne sfere, odnosno reguliranja javnog ponašanja i određivanja njegova pravca.

Odatle i uvjerenja i interesi ljudi utječu na javne regulative. U svome nastzojanju da uspostavi društveni poredak u kojem će religija i politika osnažiti jedna drugu ne potiskujući pri tome individualnost i kreativnost, Evropa je prošla kroz dva međusobno povezana procesa: religijsku reformaciju i sekularizaciju. Reformacija je sa sobom donijela borbu za oslobađanje pojedinca od kontrole vjerskih autoriteta, odnosno Katoličke crkve. Sekularizacija, na drugoj strani, sastojala se od oslobađanja države od kontrole određenih vjerskih grupa kako bi se osiguralo temeljenje javne politike na racionalnim argumentima a ne na religijskim odredbama.

Međutim, iako je religija prestala imati vidljiv utjecaj u javnom životu, ona je nastavila biti važna sila u kreiranju javne politike i javnog života. A to je upravo stoga što argumenti o prirodi javnog poretka moraju početi od transcendentalnog razumijevanja značenja javnog života i društvene interakcije. Pojmovi ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, podnošljivog i nepodnošljivog rezultat su i religijskog uvjerenja i političkog kompromisa.

Izrazito je važno shvatiti da je sekularizacija višedimenzionalna pojava. Jedan aspekt sekularizacije – a ujedno i onaj koji je početno bio cilj njenih prvih zagovarača – je razdvajanje države i crkve. Međutim, zato što je ostvarena negiranjem historije i tradicije, ona je postepeno dovela do erodiranja religijskih vrijednosti i uvjerenja do “smrti Boga”, početkom 20. stoljeća te konačno i do “smrti čovjeka” u praskozorje 21. stoljeća. Sekularizmom postmoderne upravljaju ideje ličnog interesa, prepuštanja užitku i pretjerivanja.

Korijeni sekularizma

Sekularizam označava kompleksne i višestrane stavove i praksu koje nije moguće lahko obuhvatiti kratkim opisom ili jednostavnom definicijom. I mada je moguće naći određene sličnosti između modernih sekularističkih stavova i praksi te stavova i praksi koji su postojali u predmodernim društvima, fer je kazati da je sekularizam kakav danas poznajemo suštinski moderan fenomen koji se pojavio na modernom Zapadu a koji je potom pustio korijene u različitim društvima.

U suštini, sekularizam označava skup ideja i vrijednosti koje imaju cilj da osiguraju državi da ne bude uključena ni u promoviranje određenih vjerskih ubjeđenja i vrijednosti niti da svoju moć i institucije upotrijebi za progon religije. Da bi spriječili državne službenike da upotrijebe svoju političku moć u svrhu nametanja uskog skupa vjerskih vrijednosti i mišljenja širem društvu te da bi preduprijedili mogućnost upotrebe vjerskih simbola za huškanje jedne vjerske zajednice protiv druge, zapadni intelektualci su započeli projekat čiji je cilj bio odvajanje političke vlasti od vjerske pripadnosti.

Da bi to učinili, znanstvenici prosvjetiteljstva su usvojili skup koncepata i principa koje su iskoristili kao osnovu za rekonstrukciju moderne evropske svijesti. Nova politička ideologija, koju su promovirali prosvjetiteljski aktivisti i mislioci, naglašavala je koncepte poput jednakosti, slobode savjesti i ubjeđenja, te vladavine zakona, pri čemu su sve one bile zagovarane od strane vjerske reformacije koja je srušila stari režim Evrope.

Društveno-politička moralnost, koju su zagovarali pioniri sekularne države u Evropi, bila je izvedena iz vjerske tradicije koju su ostavili vjerski reformatori 15. stoljeća u Evropi, s tim što su je prosvjetitelji sada branili racionalnim terminima i logikom općeg dobra. Rani zagovarači odvajanja države od crkve, poput Dekarta (Descartes), Hobsa (Hobbes), Loka (Locke) i Rusoa (Rousseau), nisu imali namjeru podrivati religiju ili vjeru u božansko, već su svoje reformističke ideje postavili na idejama Boga i civilne religije. Dekart je, naprimjer, tvrdio: “Izvjesnost i istinitost svega znanja ovisi jedino od moje svijesti o istinitom Bogu, do te mjere da nisam mogao imati savršeno znanje o bilo čemu drugom dok nisam postao svjestan Njega.”[1] Podjednako tako je i Ruso, koji je bio kritičan prema tradicionalnom načinu naučavanja i prakticiranja religije, priznavao potrebu, pa i nužnost, vjerske odanosti i vjere za modernu državu da bi mogla pravilno funkcionirati. On je zato identificirao nekoliko “dogmi” i zagovarao njihovo uključivanje u “civilnu religiju”. On je govorio: “Postojanje svemogućeg, inteligentnog, milostivog božanstva, koje predskazuje i opskrbljuje budući svijet, sreća pravednih, kazna za grješnike, svetost društvenog ugovora i zakona – to su pozitivne dogme. Što se negativnih dogmi tiče, sveo bih ih na jednu – nema mjesta netoleranciji.”[2]

Čak je i Kant, koji je ideju istine sveo na empirijsko iskustvo i koji je nastojao moralnost postaviti na racionalne osnove, insistirao na tome da “bez Boga i bez svijeta koga ne vidimo sada, ali kome se nadamo, velike ideje morala su zaista samo predmet odobravanja i divljenja, ali ne i vrela smisla i djelovanja”.[3] Međutim, niječući mogućnost transcendentalne istine, i kao rezultat bespoštednog napada na autoritet objave kao izvora etičkog i ontološkog znanja, sekularni znanstvenici su uspjeli marginalizirati vjeru i podriti moralnost. Pokušaji da se moralnost utemelji na korisnosti i računici cijene i koristi, a ne na istini, pokazali su se uzaludnim i suprotnim intuiciji, te su prouzročili egoizam i moralni relativizam.

Bilo je, svakako, intelektualaca koji su imali manje simpatija za religiju, posebno među francuskim intelektualcima, ali oni nisu predstavljali preovladavajuća osjećanja većine intelektualaca u Evropi. Francuska revolucija je ispoljila jasan antireligijski sentiment, ali on nije bio usmjeren, kako je Niče kasnije primijetio, protiv religije per se, već protiv organizirane religije predstavljene prije svega u Katoličkoj crkvi. “Moderna filozofija, kao epistemiološki skepticizam, je”, tvrdio je Niče, “prikriveno i otvoreno antikršćanska – iako, treba to reći zarad rafiniranijih ušiju, niukom slučaju nije antireligijska”.[4]

Prvobitni sekularistički sentiment bio je, dakle, ukorijenjen u vjerskom reformizmu, preciznije, on je ukorijenjen u protestantskom revoltu protiv religijske hijerarhije i centralizirane religije. Sekularizam u početku nije bio zamišljen kao način da se odvoji religija od društva ili religijska svijest od političke akcije, već samo da se izolira država od crkvene strukture i da se odvoje religijska i politička vlast.

Ton se međutim počeo mijenjati stoljeće kasnije među progresivnim evropskim intelektualcima koji su religiju vidjeli kao negativnu snagu čije je uklanjanje, vjerovali su oni, bilo od suštinskog značaja za daljnju emancipaciju i progres.

Karl Marks, iako se slagao da je sekularna država uspješno neutralizirala religiju i protjerala je iz javne sfere, još uvijek je vidio veliku opasnost u religijskom životu. To stoga što je, tvrdio je Marks, sekularizam sveo religiju na privatnu stvar samo kada je država u pitanju. Međutim, privatizacija religije je samoj religiji dala veći utjecaj u organiziranju civilnog društva. Čak i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je religija prilagođena domaćoj upotrebi i individualizirana u najvećem obimu, ona nastavlja dijeliti društvo na različite religijske zajednice omogućujući tako formiranje unutrašnje solidarnosti s jasnim utjecajem na ekonomski život. Religija je, mislio je Marks dalje, instrument u rukama privilegiranih klasa za opravdavanje društvene bijede i ekonomske nejednakosti. U Jevrejskom pitanju Marks je o potrebi emancipacije čovječanstva od religije rekao sljedeće:

“Dekompozicija (raščlanjivanje) čovjeka na Jevrejina i građanina, protestanta i građanina, religioznog čovjeka i građanina nije ni varka usmjerena protiv građanstva, a ni izigravanje političke emancipacije, to je politička emancipacija per se, politički metod emancipacije čovjeka od religije.

Svakako, u periodima kada politička država kao takva biva nasilno rođena iz civilnog društva, kada je političko oslobađanje forma u kojoj ljudi nastoje postići svoje oslobađanje, država može i mora ići čak i do ukidanja religije, do destrukcije religije. Ali, to može učiniti samo na isti način na koji je dokinula privatno vlasništvo, do maksimuma, do konfiskacije, do progresivnog oporezivanja, što može uključivati čak i destrukciju života, giljotinu.”[5]

Niče je, kao i Marks, osudio religiju kao negativnu društvenu snagu odgovornu za očuvanje pokornih i slabih, čime ona slabi ljudsku rasu. Slaveći siromaštvo i hvaleći obuzdavanje prirodnog instinkta, ističe Niče, religija doprinosi odgađanju usavršavanja ljudske vrste. “Uzimajući u svoje okrilje one koji pate, dajući podršku beznadežnim, potčinjenim i ovisnim” kršćanstvo je, tvrdi on, “očuvalo mnogo onih koji su trebali nestati”.[6] Za razliku od Marksa, koji je religiju smatrao preprekom na putu postizanja univerzalne jednakosti, Ničeovo odbijanje religije generalno, a reformiranog kršćanstva posebno, bilo je antidemokratsko, usmjereno protiv egalitarnog duha koga kršćanstvo njeguje, i time protiv njenog neuspjeha da promovira hijerarhizirano društvo za koje je vjerovao da je i inherentno čovječanstvu i poželjno za društveni život.[7]

Odlomak iz djela: Grupa autora, Muslimanski doprinos svjetskoj civilizaciji, str. 34-40.

Bilješke:

[1] Rene Descartes, Meditations on First Philosophy, trans. John Cottingham (Cambridge University Press, 1986), 49.

[2] Jean-Jacque Rousseau, The Social Contract, trans. Maurice Cranston (London: Penguine Books, 1968), 186.

[3] Immanuel Kant, Critique of Pure Reason, trans. Norman Kemp Smith (New York: Macmillan, 1929), 640.

[4] Friedrich Nietzsche, Beyond Good and Evil (New York, NY: Vintage Books, 1966), 66.

[5] Karl Marx, The Marx-Engels Reader, ed. Robert C. Tucker, 2. izd. (New York: W. W. Norton, 1978), 28.

[6] Nitzsche, Beyond Good and Evil, 74-75.

[7] Nitzsche, Beyond Good and Evil, 45.

Close
Close