Pinoče – o porijeklu jednog tabua

Pojedini ljudi sa “Katalaksije” su bili žestoko napadani zbog pozitivnog stava prema generalu Pinočeu, njegovoj ulozi u sprečavanju komunista da preuzmu vlast u Čileu, i nadasve njegovim ekonomskim reformama. Čak se, nažalost, i nekim liberalno mislećim ljudima učinilo da u tim kritikama ima nečeg opravdanog, i da su liberalizam i pozitivan vrijedosni stav o jednoj takvoj diktaturi nespojivi. Ipak, ja ću sada pokazati zašto mislim da je takvo rezonovanje pogrešno, i zašto u sebi nosi duboku logičku kontradikciju, i zapravo u krajnjem predstavlja kapitulaciju intelektualnog poštenja i logike pred jednim ideološkim tabuom ljevice. Neki liberali ponekad (po)vjeruju da su i oni obavezni da poštuju ljevičarske idološke tabue, umjesto da slijede sopstvene principe i same činjenice.

U jednom svom skorašnjem intervjuu, nedavno preminuli američki liberalni ekonomista i nobelovac Milton Fridman, koji je (skupa s drugim nobelovcem Bjukenenom) također bio predmet žestokih napada zbog svoje podrške Pinočeu i njegovim reformama, i čak gostovanja u Čileu neposredno poslije vojnog udara 1973, primetio je da niko od njegovih kritičara ne prigovara što je više puta gostovao i držao predavanja iz ekonomije u komunističkoj Kini, jednom mnogo totalitarnijem režimu od čileanskog:

…u smislu političkog svrstavanja, kao što shvatate, najveći dio intelektualne zajednice, intelektualna elita, bila je na strani Aljendea, a ne Pinočea. I u izvjesnom smislu, oni su mene doživljavali kao izdajnika, zato što sam bio spreman da govorim u Čileu. Moram da kažem da je to sjajan primjer dvostrukih standarda, zato što sam ja proveo određeno vrijeme i u Jugoslaviji, koja je bila komunistička zemlja. Kasnije sam držao serije predavanja u Kini. Kad sam se vratio iz komunističke Kine, napisao sam pismo novinama Stanford Daily u kome sam rekao: “To je čudno. Držao sam potpuno ista predavanja u Kini kao i u Čileu. Bilo je mnogo demonstracija protiv mene zbog onog što sam rekao u Čileu. Ali, niko nije dao ni jednu primedbu protiv onog što sam rekao u Kini. Kako je to moguće? 

Implikacija ovoga je potpuno jasna. Halabuka na “neoliberale” koji podržavaju Pinočea nije motivisana iskrenim zgražavanjem nad “kršenjem ljudskih prava”, već jednostranim ljevičarskim resantimanom prema “desnici”, koji je vrlo selektivan u primjeni svoje ideologije ljudskih prava. Kad vojna hunta krši ljudska prava to je genocid, kad isto čini antiamerički komunistički režim, to je onda njihovo “unutrašnje pitanje” ili u boljem slučaju “ispravan historijski izbor, uz stravičnu cijenu”. Držanje govora u Čileu je zločin, a držanje govora u Kini normalna stvar. Danas i ljevičari i desničari (svako iz svojih razloga) hvale ekonomske reforme u Kini i kinesko privredno čudo. Ipak, isti oni “humanisti” koji toliko lamentiraju nad zlodjelima čileanske hunte koja je u građanskom ratu pobila između 1500 i 2000 civila, nemaju nikakav problem sa režimom koji je izgazio tenkovima hiljade svojih građana, mirnih studenata koji su protestovali tražeći uvođenje političkih sloboda u zemlji. Isti ljudi koji nikako ne mogu da se dovoljno nacmizdre i nazgražavaju nad “nevinim žrtvama diktature” u Čileu i bezosjećajnošću neoliberala koji su to podržavali (ili češće “podržavali”), sami pjevaju, sa potpunom i mnogo gorom bezosjećajnošću, prave ode kineskim komunistima koji su izgazili sopstvenu mladost tenkovima, i koji ubijaju, hapse i progone političke protivnike sa mnogo većom surovošću i obuhvatom od Pinočeove hunte. I uopšte ne zamjeraju ni “neoliberalima” kad hvale kinesko okretanje tržištu i postepeno napuštanje komunizma kao izraz dubinske vrjednosne promjene orijentacije tog režima.

To nije ništa novo. Komunisti, socijalisti i mnoge druge ljevičarske frakcije su oduvijek bile jako selektivne u osudi rđavih režima. Fašizam kao “desničarska” ideologija je za njih bio zlo po sebi i čak njegova inkarnacija, dok je komunizam bio sjajna stvar, samo blago zloupotrijebljena. Gulag i Aušvic nisu bili simbolički izjednačeni, a “suza ukrajinskog djeteta pod Staljinom nije (bila) jednaka suzi jevrejskog djeteta u varšavskom getu” kako se izvoleo izraziti jedan domaći “antifašistički” historičar. Zato vjerovatno i smrt kineskog studenta pod gusjenicama komunističkih tenkova nema istu simboličku težinu kao smrt nekog komunističkog simpatizera koga ubije Pinočeova tajna policija. Prva smrt je opravdana jer je za pravu stvar, dok je druga loša jer oni ubijaju “nas”.

Zbog svega toga je vrlo tužno i depresivno kad se halabuci na neoliberalne hvalioce Pinočea, bez obzira da li je reč o Fridmanu, Bjukenenu, ili kod nas, nekim ljudima s “Katalaksije”, pridruže i neki liberali; ljudi koji vjeruju u slobodna tržišta, vladavinu prava i slobodu pojedinca, i gadljivi su na političku torturu i represiju.

Da se razumijemo, vrjednosna osuda Pinočeovog režima sa stanovišta liberalizma je načelno moguća, a upravo na osnovu činjenice da je tu bila reč o politički opresivnom režimu koji je proganjao i ubijao političke protivnike (kao što je načelno moguća i vrjednosna podrška tom režimu na osnovu činjenice da je spasio zemlju od komunizma i uveo tržišne reforme koje su pružile enormnu korist i blagostanje stanovništvu). Svako za sebe treba da izvrši izbor. U svakom slučaju, režim koji krši prava pojedinca, zatvara i progoni političke protivnike može, barem po jednom legitimnom tumačenju liberalnih principa, biti označen kao vrjednosno neprihvatljiv. I liberal koji tako misli mirne duše može reći: privatizacija i deregulacija privrede koji su vodili rastu bogatstva društva, za mene nisu razlog da podržim neki režim, ukoliko on zatvara i ubija političke protivnike. Reći ću da su ekonomske politike tog režima bile ispravne, ali ću ga u cjelini osuditi, i svaki pozitivan vrjednosni stav o tom režimu smatraću izrazom desničarskog ekstremizma i kršenjem socijalnih tabua. So far so good, što bi rekli Amerikanci.

Ali, zapazite dalju komplikaciju. Taj isti liberal (s pravom iz moje vizure, bar do izvjesne mjere!) hvali kineske komuniste i daje neskrivenu pozitivnu vrjednosnu ocjenu kineskog režima, zato što ovaj liberalizuje svoju privredu i u osnovi primjenjuje ekonomske recepte iz Pinočeovog Čilea! I smatra Dengov režim vrlo naprednim i “modernizujućim” u odnosu na Maov, uopšte ne tražeći tabuizaciju pozitivnog vrjednosnog stava o tom režimu. Štaviše, danas je opšte mjesto, skoro izraz nekakve političke korektnosti, da se iskaže pozitivno mišljenje o sjajnim uspjesima kineske tranzicije i mudrosti kineskih rukovodilaca koji su odbacili komunizam i centralno planiranje i uključili se u globalna tržišta (ili koji “mudro upravljaju tim procesom”, ako se “palite” na Stiglicova objašnjenja). Kineska “uspješna priča” nasuprot ruskom i nekim drugim istočnoevropskim krahovima – to je zvanični refren kako liberala tako i socijalista. Kad bi danas neki politički literata sa desnice kojim slučajem rekao: “o, da, svakako, komunisti su se promijenili, pričajte mi malo o tome! Koliko i vuk svoju ćud! Deng i njegovi nasljednici su mnogo ‘bolji’ od Maoa, što se rječito vidi iz onog što su uradili na Tjenanmenu”, bio bi horski proglašen ekstremistom i ideološkim zelotom koji ne vidi očiglednu stvarnost. Kada horde ljevičarskih literata, međutim, sa podjednakim sljepilom i apsolutnom sektaškom mržnjom, apsolutizuju progon komunista kao suštinu Pinočeovog režima, i odbijaju da vide dramatične pozitivne promjene koje su Čile izvukle iz haosa i siromaštva Aljendeovog vremena, onda to je za (neke) liberale Sveto pismo! Pa nećemo valjda “imati pozitivan stav” prema takvom diktatorskom režimu i političaru!

Ali, ako su dosljedni, upravo liberali bi prvi morali da traže ili tabuizaciju priče o kineskim uspjesima, ili pak detabuizaciju priče o “čileanskom čudu”! Pinoče je vodio građanski rat protiv ljevičarskih odmetnika i nije se libio da hapsi i likvidira i njihove podržavaoce i simpatizere koji nisu direktno okrvavili ruke. Kineski komunisti nisu ganjali teroriste i ograničen broj njihovih političkih jataka, nego izveli tenkove i njima izgazili goloruku djecu.

Jedino što se može evidentirati kao nesumnjiva razlika u ova dva slučaja ne ide baš u korist kineskih komunista – a ta razlika jeste izvjesnost da je Pinoče zemlju izvukao iz haosa i komunističkog terora, za razliku od nejasne situacije koju smo imali u Kini, gde su komunsitičke vođe samo tvrdile da sprečavaju haos gušenjem studentske pobune. Kako je ironično to da su ljevičari jako veliku pažnju poklonili samoopravdavanju kineskih komunista za Tjenanmen preko priče o sprečavanju anarhije, a tako malo opravdavanju Pinočeove vlade da je izvukla zemlju iz haosa koji je postojao. Pinočeova vlada je uvijek za njih bila samo “diktatura”, bez obzira na to što je Čile duboko bio zabrazdio u bezakonje, pljačku, progon slobodnih medija i paravojno šikaniranje političkih protivnika još pod Aljendeom, i prijetio da direktno postane diktatura kubanskog tipa. I što je vojska reagovala na poziv parlamenta, koji je evidentirao 76 teških kršenja Ustava od strane predsjednika Aljendea (koji nije krio da mu je uvođenje komunizma cilj!).

Ljevičari naravno neće biti skloni da pozitivno gledaju na posljedice Tjenanmena zbog njihovih širih ekonomskih i političkih efekata, već zbog puke činjenice “otpora Americi”. Oni osjećaju da Kina danas nezadrživo klizi u globalni kapitalizam, i mnogi među njima na Zapadu već žestoko optužuju kineske komuniste za izdaju ljevih ideja, korupciju, divlji kapitalizam i povećanje socijalnih razlika. Oni su blagonakloni prema Dengovoj reakciji na Tjenanmenu, zbog toga što smatraju da je pobunu studenata organizovala CIA, i gaženje studenata vide kao antiamerički akt, te samim tim i kao nešto pozitivno, ili barem tolerabilno.

Nije mi namjera da namećem moralističku paradigmu, već potpuno suprotno od toga – da pragmatski posmatram stvari. Pritvorna melodramatika političkih literata jednako je odurna kad dolazi sa ljevice i sa desnice. Jedan srpski profesor filozofije je svojevremeno ovako objasnio sudbinu studenata na Tjenanmenu: “Oni su se igrali historije. Ko se hvata za točak historije, mora da bude spreman da će ga taj točak možda pregaziti”. Zanimljivo dalje pitanje glasi – a da se nisu možda i Pinočeovi protivnici u Čileu “hvatali za točak historije” koji ih je na kraju pregazio? Gde je ta suptilna moralna razlika? Da odmah dodam – u istoj logičkoj stupici bi se našao i neki desničarski literata koji bi osuo paljbu na “gaženje djece tenkovima” kao razlog za osudu grosso modo kineskog režima, a u Pinočeovom slučaju govorio o delikatnom izboru između dva zla i sprečavanju komunističke infiltracije.

I tu je, možda neočekivano, pozicija liberala koji osuđuje samo Pinočea najparadoksalnija i najslabija. Ortodoksni komunista koji se ne obazire na žrtve staljinizma jer vjeruje da su one nužne zarad spasenja svijeta ima više moralnog i intelektualnog integriteta od liberala koji kaštiguje druge liberale zbog podrške Pinočeu. Taj komunista samo griješi protiv činjenica; on ne zna, tj ne vidi, da komunistička sredstva nužno vode u katastrofu a ne “jednakoj slobodi za sve”. Ali, on nije intelektualno korumpiran, poput liberala koji se ponizno i ritualno stidi zbog onog što je uradio Pinoče, a ne pita svoje oponente koji hvale Dengovu Kinu (i samog sebe na kraju, koji radi isto!): braćo šta ćemo s Tjenanmenom? Komunista koji ima dupli standard za dva režima je dosljedan svojoj logici, iako ne i intelektualnom poštenju; njegov kvazi-tribalni politički credo kaže da je dobro kad mi ubijamo njih a zlo kad oni ubijaju nas. Ali, liberal mora da bude univerzalista. Ako je njegov teorijski princip da politički loš režim ne može imati pozitivan ukupan vrednosni predznak, onda to mora da važi uvijek i svuda. Osuda Pinočea uz hvaljenje Denga je posebno tužan primjer ne samo kognitivnog i teorijskog fijaska, već i samoponištavajućeg raspada inteletualnog samopoštovanja i integirteta, u pokušaju da se umili protivniku. I da ne bude zabune – ovo ne znači poziv da se zauzme unapred bilo kakav, pa ni pozitivan vrednosni stav prema Pinočeu, već samo poziv da se ne zauzima unaprijed negativan stav iz pukog razloga konformističke samocenzure, tj. da bi se akomodiralo vladajućim ljevičarskim ideološkim tabuima.

Pristanak nekih liberala na tabu Pinoče, tužno je svedočanstvo intelektualnog i moralnog kukavičluka, i pokazuje u novom obliku staru istinu Ejn Rend da je kapitalizam rijetko imao dostojne branitelje sa integritetom, i da će ta činjenica biti uzrok njegovog nestanka, ako do njega ikad dođe. To je težnja da se bude u mainstreamu u lošem smislu te riječi, da se zauzme jeftina i lagodna pozicija, i zapravo izbjegne odgovornost za držanje sopstvenih principa. Nije vjerovanto daleko dan kada će se desiti ono što je danas samo djelimično na djelu, da se mnogi liberali, poput britanskog vođe “konzervativaca” Dejvida Kamerona ograde od Margaret Tačer ili Ronalda Regana kao “desničarskih ekstremista”. Dosljednost i integritet koštaju, u popularnosti, klevetanosti, namjernom nerazumijevanju – koštaju socijalno, politički, vrlo često i finansijski, koštaju u poprijekim pogledima prijatelja ili roditelja. Mnogi ljudi nisu sposobni da nose krst intelektualnog integirteta na svojim leđima! Ko se još sjeća šta je Hajek napisao u predgovoru “Puta u ropstvo”? – “ Znam da će ova knjiga uvrijediti mnoge moje prijatelje, ali ja nemam izbora “. Edmundu Berku je cjelokupna njegova vigovska partija okrenula leđa zbog “Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj” i on je znao unaprijed da će se to desiti. Lešeku Balceroviču su govorili da je lud početkom 90-ih godina, a Mart Laru u Estoniji da “hoće da hoda po vodi”, kad su uvodili radikalne tržišne reforme koje su revolucionisale njihove zemlje nabolje, a danas ih slave kao heroje tranzicije! Skupa je ponekad cijena integriteta i sporo, a nekad i nedostižno, opšte priznanje, ali je to jedini mogući put uspjeha u razvoju i širenju ispravnih ideja, kao i u njihovom praktičnom sprovođenju. Ljudi koji jednim okom uvijek gledaju na reakcije prijatelja, rođaka, protivnika, javnog mnenja na ono što će reći, uraditi ili napisati, nikad ništa ne postižu. Ko nema strasti za doslednost i čvrstinu ubjeđenja, taj nema ni konceptualnog rigora ni teorijske imaginacije za velika dostignuća. On ne ostvaruje mnogo, i ne poštuju ga ni protivnici ni istomišljenici.

Ja još nisam upoznao, ni lično ni kroz literaturu, nijednog liberala koji bi imao neki poseban moralni problem da hvali kineske reforme i čak naprednost Denga u odnosu na Maoa. I ne mogu da kažem da to smatram moralno i intelektualno problematičnim. Ali, ne mogu onda ni smatrati da je problem kad se neko u donošenju vrednosnog suda o Pinočeovom Čileu ne obazire na kolateralno stradanje njegovih političkih protivnika! Deng je izgazio djecu na Tjenanmenu i njegovi nasljednici hapse svakodnevno protivnike, i terorišu budiste na Tibetu! Kao što je Pinoče ubijao i proganjao komuniste! Zašto onda tabu Pinoče, a ne i tabu Deng? Ako liberali treba da očekuju da ih protivnici poštuju, onda moraju prvo da sami poštuju sopstvene principe. Konformizam može biti socijalna vrlina u nekim situacijama, ali je intelektualni konformizam, i pored privremenog izbjegavanja neprijatnosti i sukoba, zapravo najsigurniji recept za intelektualni poraz.

Zato se u ovom slučaju jedino može parafrazirati rečenica poznatog marksisitčkog filozofa: Ko je izabrao da ćuti o Tjenanmenu, neka ćuti i o Pinočeu!

Piše: Ivan Janković (Katalaksija)

Povezani članci

Back to top button