»Besplatan ručak« i ostale zablude

Ako pažljivo slušate ljude dok se raspravljaju i ubjeđuju oko političkih pitanja, čut ćete mnoštvo zabluda i prepreka za ispravno poimanje određene teme. Slijedi kratka diskusija o pet najrasprostranjenijih zabluda.

UTOPIJSKA ZABLUDA

Ovo je vjerovatno najčešća zabluda kada je riječ o političkim diskusijama. „Utopija“ podrazumijeva savršeno društvo, mitsko mjesto gdje svako ima sve što poželi i nikada ništa ne ide po zlu. Nikada nije postojalo takvo mjesto i nikada neće ni postojati na Zemlji. To ne sprječava protivnike slobode od držanja Utopije kao standarda.

Oni će tvrditi da sloboda ne garantuje da će svi biti u mogućnosti postići sve što žele; neki će biti razočarani ili frustrirani, a tamo će i dalje biti ubice, lopovi, silovatelji i drugi kriminalci. S obzirom da sloboda ne garantuje Utopiju, tvrde oni, treba je odbaciti.

Istina je: Nijedan zagovornik slobode ne može garantovati Utopiju. Pa šta?

Nijedan zagovornik bilo kojeg političkog gledišta ne može garantovati Utopiju. Utopija nije jedna od opcija. Jednostavno, nije dostupna. Budimo praktični, ispitajmo šta je dostupno i izaberimo najbolje.

U trenutnoj američkoj politici postoje tri opcije. Prva opcija je status quo: vlada i politika, kao što smo navikli u posljednjih 20-30 godina i nastavak kretanja koja su se razvila u tom razdoblju. Većina ljudi se žali na status quo. Različiti ljudi imaju različite pritužbe, ali je nivo nezadovoljstva statusom quo danas poprilično visok.

Druga opcija je kretati se ka većoj vladi i većem uplitanju vlade u razne aspekte naših života sa svim popratnim troškovima u smislu povećanja poreza i gubitka slobode. Većina Amerikanaca tu opciju vidi manje privlačnom od statusa quo.

Treća opcija je značajno se pomjeriti u smjeru smanjenja glomaznosti vlade, čime se smanjuje njeno uplitanje u naše lične i poslovne stvari, kao i smanjenje troškova, tako da plaćamo manji porez. Učinak ovakvog smanjenja značio bi povećanje lične slobode i kontrole svake individue nad njegovim ili njenim životom. Većina Amerikanaca preferira ovu opciju nad ostalim.

Da ponovimo: Utopija nije jedna od opcija. Kada čujete da neko prigovara ideji veće slobode riječim „ali ne možete garantovati da će sva djeca dobiti dobro obrazovanje ako ukinemo zakon o obavezi školovanja“, zapravo, slušate utopijsku zabludu u jednom od njenih najčešćih oblika.

PRETPOSTAVKA ZVANA NND (NAROD NIJE DOBAR)

Ova zabluda se nalazi u skoro svakom argumentu koji opravdava državnu regulaciju i uplitanje u živote ljudi. Neutvrđena pretpostavka je da su ljudi slabi, glupi, bespomoćni, nesposobni, nepošteni i opasni po sebe i druge. Razmotrite sljedeće primjere: Programi socijalne zaštite potrebni su ljudima, jer ljudi inače ne bi mogli obezbijediti vlastitu budućnost, regrutacija je neophodna, jer je ne tako veliki broj ljudi spreman da brani Ameriku, zakoni o drogi su neophodni, jer bismo postali nacija „napušenih“ likova nesposobnih da bilo šta rade, zakoni o obaveznom slanju djece u škole, jer roditelji ne bi obrazovali svoju djecu.

Pretpostavka NND (narod nije dobar) ima jednu veliku logičku rupu u sebi. Oni koji koriste ovakvu pretpostavku, uvijek sebe isključuju iz „grupe ljudi“ koji su slabi, glupi, bespomoćni, nesposobni, nepošteni i opasni po sebe i druge. Ako je NND pretpostavka valjana, posljednja stvar koju bi neko poželio je velika i moćna vlada kojom upravljaju ovakvi ljudi, upravljajući tvojim i mojim životom.

Kao što je jedan vragolan rekao: „Ako su ljudi u osnovi dobri, ne treba ti vlada, a ako su u osnovi zli, ne usuđuj se da je imaš.“ Činjenica je da većina ljudi, većinu svog vremena postupaju ispravno. Ne lažu, ne varaju, ne kradu, ne siluju ili ubijaju. Većina nas uglavnom djeluje po libertarijanskom principu poštovanja drugih ljudskih bića, uvažavajući činjenicu da imaju pravo da upravljaju svojim poslovima, očekujući da će se oni prema nama ophoditi miroljubivo i pošteno također.

KONKRETIZACIJA ZABLUDE

Konkretizacija je izvrsna riječ za označavanje ideje ili opis nečega što zapravo ne postoji. Pogrešno je zaboravljati da ideja ili opis u biti ne postoje, postoje samo ljudi. Vlada, na primjer, ne postoji kao stvar odvojena od ljudi koji je sačinjavaju. Dakako, potrebno je imati pojam poput „vlade“, baš kao što imamo pojmove poput crkva, škola, vojska, sindikat, korporacija, porodica itd. Ali, nijedan od ovih opisa (skupina) ne postoji odvojeno od individua koje je sačinjavaju.

Kada god čujete da neko raspravlja šta su vlada, birokrate, velike korporacije ili sindikati uradili, uvijek pitaj, „Koji pojedinac je uradio koju stvar?“ Samo pojedinci mogu djelovati i treba da djeluju, naravno, i treba da budu odgovorni pri svojim postupcima.

Jedna od ciljeva uključivanja u ovakvu zabludu je obezličenje (depersonalizacija) ljudi koje želite obespraviti. Mnogo lakše je pozivati na oporezivanje velikih korporacija, negoli pozivati na smanjenje dividendi penzionera, udovica, ili siročadi koji ovise o penzionim fondovima koji imaju udjela u velikim korporacijama. Drugi cilj je tvrditi da ti, kao pojedinac, manje si bitan od društva, i shodno tome,  ti treba da žrtvuješ svoje interese zarad društvenih.

ZABLUDA ZVANA „BESPLATAN RUČAK“

Najosnovniji ekonomski princip sadržan je u rečenici: „Ne postoji nešto što se zove besplatan ručak.“ Nažalost, kada je riječ o političkim pitanjima, mnogi ljudi izgleda da vjeruju da postoji besplatan ručak, tako da, mogu dobiti nešto za ništa.

Često slušamo o pravima na slobodno obrazovanje, medicinsku njegu ili da pravosuđe treba da bude besplatno. Međutim, kada pogledate porez na imovinu ili federalni porez na dohodak, vidjet ćete da te stvari nisu besplatne. Ni učitelji, ni policija, ni senatori, ni javni službenici ne rade za džaba. Javni uposlenici su generalno veoma dobro plaćeni, ali uvijek ogorčeni ako neko govori o smanjenju njihovih plata. A izvor plaćanja državnih službenika je zarada i imovina ljudi koji nisu državni uposlenici, već poreski obveznici.

Svako ko prima neku subvenciju ili uslugu vlade radi to na uštrb radinih Amerikanaca. Jedino pitanje je da li ljudi koji te subvencije ili usluge vlade dobijaju su od onih koji ih plaćaju ili od onih koji uz pomoć vladine prinude – dobijaju na račun drugih.

 ZABLUDA DA „ZAKONI FUNKCIONIRAJU“

Neki ljudi vjeruju da sve što je potrebno kako bi se ljudi spriječili da čine nešto je da, legislatori donesu i odobre zakon koji će takav čin okarakterisati kao kriminal. (Razlikujemo ovdje kazneni zakon koji sankcioniše ponašanje koje povređuje prava drugih, poput ubistva, krađe i sl. i zakone koji kažnjavaju mirno, pošteno ponašanje koje ne ugrožava prava drugih. Nažalost, između jedne trećine i jedne polovine našeg trenutnog zakona kao i djelovanja policije i troškova, spada u ovu drugu kategoriju.

Eksperiment Prohibicije u Americi je veoma poučan. U toku 1920-ih i 1930-ih, ustavnim amandmanom zabranjena je proizvodnja, prodaja i upotreba alkoholnih pića, djelatnosti koje ne ugrožavaju ničija prava. Rezultati su bili katastrofalni. Upotreba alkohola samo je prividno opala. No, zabrana je iznjedrila organizovani kriminal. Cijena ilegalnih pića se povećala, otvarajući mogućnost enormne zarade za svakoga ko se htio uključiti ove ilegalne aktivnosti. Ljudi skloni kriminalu najviše su profitirali. Kriminalni profiteri najviše su oštetili pravosuđe, podmićujući policajce, sudove i zatvorske čuvare. Narod je izgubio respekt prema zakonu. Za razliku od slobodnog, konkurentskog tržišta, manji konkurenti su uklanjani nasiljem.

Ovaj opći obrazac ponovio se svakoga puta, kada je mirno i pošteno djelovanje okarakteriziralo kažnjivim. Ljudi jednostavno nisu prestali kupovati proizvode i usluge koje žele, samo zbog toga što su mogli završiti u zatvoru. Drugi predvidljivi rezultat je nastanak „crnog tržišta“, koji će imati, ako ne sve, onda bar većinu karakteristika ilegalnog tržišta koje se razvilo u vrijeme Prohibicije.

Smiješno je slušati tvrdnje poput, da nije bilo zakona o zabrani droga, ljudi bi pušili marihuanu ili šmrkali kokain, kada informacije govore da između 25 i 40 miliona Amerikanaca redovno to radi. Ovaj apsurd se ponavalja i kada je riječ o drugim zakonima.

Na primjer, da nismo imali zakon protiv imigracije, hiljade ljudi iz Meksika i Južne Amerike bi došlo ovamo ili bez zakona o prostituciji, ljudi će prodavati seksualne usluge. Ovo su samo neki od primjera, među hiljadama, koji svakodnevno dokazuju da pokušavati potisnuti mirno (bezopasno) ponašanje kaznenim sankcijama, nikada ne radi.

Piše: David Bergland
S engleskog preveo: Resul Mehmedović

Related Articles

Close
Close