Nastanak Safevijskog carstva – Ubistva, progoni i prisilna preobraćenja sunnija

2772

Safevijski sufijski red u Azerbejdžanu, koji je prešao na duodecimalni šiizam, već je duže vrijeme pokretao gaza napade na kršćane u Gruziji i na Kavkazu. Osim toga, pripadnici tog reda bili su u stalnim sukobima s emirima Mezopotamije i zapadnog Irana. Šesnaestogodišnji Ismail postao je 1500. godine, pirom reda i zakleo se da će osvetiti svoga oca koji je umro u zarobljeništvu emira. Ismail je započeo svoj vojni pohod 1501. godine osvajanjem Tabriza, a tokom sljedeće dekade uspio je pokoriti ostatak Irana. Nakon što je učvrstio svoju vladavinu u Iranu, Ismail je proglasio duodecimalni šiizam službenom državnom religijom.

Taj događaj označio je novu stranicu islamske povijesti. Sve do tada većina šija bili su Arapi. Doduše, šije su bile većina na području Horasana, a u Iranu su postojala šijska vjerska središta poput gradova Rej, Kašan i Kom (vojnička utvrda), ali je najveći dio Iranaca ipak bio sunijskog opredjeljenja. Ismail je stoga namjeravao iskorijeniti sunizam u Iranu: sufijski tarikati su bili zabranjeni, a ulema je poubijana ili protjerana iz zemlje. Članovima carske administracije naređeno je javno proklinjanje prva tri rašiduna koja su “uzurpirala” vlast jedinom pravom Poslanikovom nasljedniku Aliji. Nijedan do tada šijski vladar nije otišao tako daleko u svom radikalizmu. Međutim, nešto tako je bilo moguće jer je otkriće i sve veća uporaba vatrenog oružja dala moćan poticaj uspostavljanju novih religijskih carstava. Tokom posljednjih dvije stotine godina postojao je detant između šija i sunija. Stoljećima su duodecimalne šije bile ezoterijska, mistična sekta koja se držala podalje od politike zato što su smatrali da nijedna vlast nije zakonita u odsustvu skrivenog imama. Kako uopšte može postojati nesto poput “šijske države”? Na putu stvaranja moćnog šijskog carstva Šah Ismail se nije dao omesti time. Ismail je ustvari bio slabo upućen u načela duodecimalne ortodoksije (pravovjerja), sobzirom da je dozvoljavao narodnu ekstremnu ideologiju šijske guluve novih tarikata koji su vjerovali u skori dolazak utopijskog mesijanskog doba. Isamil je čak svoje sljedbenike uvjerio da je on zapravo skriveni imam koji se vratio kako bi vodio bitke na kraju vremena. Osim toga, njegov džihad protiv sunijskog islama nije okončan u Iranu. Izgnao je 1510. godine sunijske Uzbeke s područja Horasana, i protjerao ih u krajeve sjeverno od rijeke Oks; također je napao sunijske Osmanlije, ali ga je sultan Selim I porazio u bici kod Čaldirana 1514. godine. Njegova nastojanja da slomi okolna sunijska carstva propala su, ali je zato njegova unutrašnja politika doživjela velik uspjeh. Već krajem sedamnaestog stoljeća većina Iranaca prihvatila je šiizam, što se nije promijenilo sve do danas.

Slika na kojoj je predstavljena bitka kod Čaldirana
Slika na kojoj je predstavljena bitka kod Čaldirana

Mada je država šaha Ismaila bila potpuno vojnički ustrojena, državnom administracijom upravljali su uglavnom civili. Poput nekadašnjih sasanidskih ili abasijskih monarha, šah je dobio titulu “Božanske sjene na zemlji”, iako je zapravo zakonitost safevjske vladavine bila utemeljena na Ismailovom pozivanju na imamsko nasljeđe. Safevijama ipak nije trebalo dugo da shvate kako im njihova ekstremistička ideologija, koja je podjarivala njihov revolucionarni zanos dok su bili u opoziciji, nije više tako korisna nakon što su postali vladarima Irana. Šah Abas I (1588-1629.) očistio je svoje činovništvo od ekstremnijih nazora poput guluve, doveo je arapsku šijsku ulemu izvana s ciljem širenja ortodoksnijih oblika duodecimalnog šiizma u narodu, te osnovao medrese, dajući izdašnu novčanu potporu novopridošloj ulemi. Tokom Abasove vladavine, Safevijsko Carstvo dostiglo je vrhunac.

Abas je izvojevao velike vojne pobjede i proširio svoje carstvo nauštrb Osmanlija. Pored toga, njegova prijestolnica Isfahan doživjela je kulturnu renesansu koja je, poput talijanske renesanse u Evropi, bila nadahnuta lokalnom paganskom tradicijom; u slučaju Irana to je značilo predislamsku perzijsku kulturu. To su razdoblje obilježili likovni umjetnici poput Bihzada (umro 1535.), te Riza-i Abarija (umro 1635.), koji su slikali sanjarske minijature svijetlim bojama. Isfahan je postao veličanstven grad u kojem su se nalazili prekrasni parkovi, palače, te impozantne džamije i medrese na prostranim trgovima.

Doseljena se pak šijska ulema našla u sasvim novom položaju. Ona nikada do tada nije imala svoje vlastite medrese, pa je bila prisiljena podučavati i voditi disputacije u privatnim domovima. Nju se oduvijek, u načelu, držalo podalje od ustanova vlasti, no sada je bila pozvana da preuzmu nadzor nad obrazovnim i zakonskim sistemom Irana, te nad religijskim ustrojsvom države. Osim toga, šah joj je osigurao izdašne darove i subvencije koje su joj omogućile finansijsku nezavisnost. Njoj je bilo jasno da ne smije propustiti takvu jedinstvenu priliku kojom joj se pružalo slobodno promoviranje njene vjere, ali je isto tako zadržala veliki oprez u pogledu državnih vlasti i odbila sve ponude da preuzmu važnije državne položaje, te radije prihvati status podanika. Ipak je njen položaj u društvu bio vrlo moćan. Prema duodecimalnom vjerskom učenju ulema i šahovi su jedini zakoniti predstavnici skrivenog imama. No usprkos sve većem utjecaju uleme u carstvu Safevije su je bili u stanju držati na uzdi; ulema će naime svoj društveni položaj u potpunosti učvrstiti tek onda kad čitav iranski narod bude prešao na šiizam. Uz sve to, njena sve veća moć u državi značila je i sve veće potiskivanje nekih fascinantnijih vidova duodecimalnog šiizma. Umjesto da je i dalje težila produbljenju svojih mističnih iskustava ulema je počela svoju vjeru tumačiti na daleko literarniji način. Muhamed Bakir Medžlisi (umro 1700.) postao je vrlo utjecajan alim svoga vremena, koji je u šiizam uveo elemente vjerske zatucanosti i nesnošljivosti. Nastojao je suzbiti ucenja felsefe i misticizam (irfan) u Isfahanu, i nemilosrdno progoniti preostale sufije. Osim toga uporno je isticao da se ulema treba isključivo usredotočavati na fikh. Medžlisi je uveo u iranski šiizam nepovjerenje u misticizam i filozofiju, što je ostalo sve do danas obilježje vjere u Iranu.

Mapa na kojoj se vidi područje na kojem se prostiralo Safevijsko carstvo.
Mapa na kojoj se vidi područje na kojem se prostiralo Safevijsko carstvo.

Kao zamjenu za nekadašnje sufijske vjerske obrede, poput zajedničkog zikra ili kulta sufijskih svetaca, Medžlisi je popularizirao rituale žalovanja i oplakivanja u čast Huseina, mučenika iz Kerbele, kako bi podučio narod šijskoj pobožnosti i njenim vrednotama. Tu su u tančine razrađene procesije, pjevane su vrlo emotivne žalopoljke, dok narod jadikuje i glasno nariče. Ti su običaji postali glavni iranski zakon. Tokom osamnaestog stoljeća, obred je obogaćen takozvanim pasionskim igrama (ta’zije). To su dramski komadi u kojima se prikazuje tragedija u Kerbeli, tokom kojih gledatelji nisu pasivni, događaje na sceni emocionalno prate ridanjem i lupanjem u prsa, kako bi se svojom tugom što više približili patnji imama Huseina. Cjelokupan ritual osmišljen kao odušak za nagomilane emocije u narodu. Narod svojim jaukanjem, udaranjem šakama u čelo i nekontroliranim plakanjem zapravo u sebi pobuđuje žudnju za pravdom koja je bitan faktor šijske pobožnosti, pita se zašto dobri stalno pate, a zli gotovo uvijek pobjeđuju. Očigledno je da ti obredi u sebi nose revolucionarni potencijal koji su Medžlisi, a kasnije i svi perzijski šahovi, vrlo uspješno potiskivali. Ljude se učilo da sav svoj bijes usmjere na sunijski islam, čime ih se odvraćalo od protesta protiv tiranije koja je vladala u njihovu okruženju. Osim toga, iranska vlast uspjela je uvjeriti narod da Huseina vidi kao svoga zaštitnika koji će im osigurati put u džennet, a ne kao onoga koji će ih povesti u boj protiv nepravde. Ritualom se onemogućavala bilo kakva pobuna u narodu, služio je uspostavljanju statusa quo u društvu, njime se prisililo ljude na pokornost močnicima i na gledanje svojih vlastitih interesa. Tek u iranskoj revoluciji 1978-1979. taj kult ponovno je postao političko oruđe pomoću kojeg su potlačeni mogli jasno izraziti svoje ogorčenje protiv iskvarenih vlasti.

Ipak, ulema je većim dijelom ostala vjerna prijašnjoj šijskoj tradiciji, pa će ideje ondašnjih vjerskih učenjaka nadahnjivati sve do danas mnoge islamske reformatore i revolucionare, ne samo u Iranu već diljem muslimanskog svijeta. Mir Damad (umro 1631.) i njegov učenik Mula Sadr (umro 1640.) osnovali su školu mistične filozofije u Isfahanu, koju je Medžlisi svim silama opstruirao. Oni su nastavili Suhraverdijevu tradiciju povezivanja filozofije s mističnom duhovnošću, podučavajući svoje učenike u mističnim disciplinama kojima se omogućavao spoznajni doživljaj alem el-misala i duhovnoga svijeta. Obojica su isticala da filozof mora biti racionalan znanstvenik poput Aristotela, ali da istovremeno mora njegovati svoje imaginativno, intuicijsko približavanje istini. Mir Damad i Mula Sadr također su se ogorčeno protivili nesnošljivosti tadašnje uleme, čije su stavove smatrali izopačenjem religije. Istina se ne može nametnuti silom, a svaki je intlelektualni konformizam nespojiv sa istinskom vjerom. Mula Sadr je tvrdio da je svaka politička reforma neodvojiva od duhovnosti. U svojem remek-djelu El-Esfar el-Erbe’a (Četiri putovanja Duha) Mula Sadr je opisao duhovne vježbe koje svaki vođa mora savladati kako bi uopšte mogao započeti s transformiranjem ovozemaljskog svijeta. Vođa se mora odreći svog ega kako bi primio božansko prosvijetljenje i mistično obuhvatanje Boga. To je put koji će mu omogućiti istovjetne duhovne uvide kakve posjeduju šijski imami, premda i ne na istoj duhovnoj razini. Ajatolah Homeini bio je pod snažnim utjecajem Mula Sadrinih učenja, pa je stoga u svom posljednjem obračanju iranskome narodu, prije svoje smrti, istaknuo nužnost daljnjeg učenja i prakticiranja irfana, jer ne može biti istinske islamske revolucije bez popratne duhovne reformacije.

Mula Sadr je posebno bio uznemiren jednom potpuno novom idejom koja je sve više prevladavala u iranskoj ulemi i koja će sve do danas imati presudan utjecaj na društvena zbivanja u Iranu. Naime, pripadnici jedne vjerski obrazovanije šijske skupine u Iranu, koji su se prozvali usulima, smatrali su da obični muslimani nisu dovoljno kvalificirani za tumačenje vjerskih načela (usul) po svom nahođenju. Po njima je narod obvezan slijediti nekog učenijeg alima i njegovo zakonito vjersko vodstvo zato sto je ulema jedini legitimni predstavnik skrivenog imama na zemlji. Šijska ulema nije poput sunijske prihvatila zatvaranje “vrata idžtihada”. Ustvari, usuli su vodeće pravnike nazivali mudžtehidima, to jest onima koji su zaslužili pravo da primjenjuju “lično rasuđivanje” prilikom sustavnog izlaganja islamskog zakonodavstva. Oni su, između ostalog, naučavali da se čak i šah mora pokoravati fetvama onog mudžtehida kojeg je odabrao za svog mentora, budući da je mudžtehidova pravna stručnost omogućavala vladaru donošenje ispravnih odluka. Sve do kraja sedamnaestog stoljeća usuli nisu imali neku veću podršku u narodu. No, kako je Safevijsko Carstvo sve više propadalo, njihov je položaj u društvu sve više jačao. Stoga se uskoro pokazalo da je od ključne važnosti uspostavljanje snažnoga zakonodavstva koje će nadomjestiti slabosti države.

Do tog vremena, ne mogavši više ispuniti nužne uvjete za održanje svojih potreba, Carstvo je doživjelo sudbinu svih prethodnih društava zasnovanih na agrarnoj privredi. Trgovina je propadala, privredna situacija bila je sve teža, a svi su kasniji šahovi bili uglavnom vrlo nesposobni vladari. Primjerice, kada su afganska plemena napala safevijsku prijestolnicu Isfahan 1722. godine, grad se sramotno brzo predao. Jedan od safevijskih prinčeva izbjegao je pokolj, te je uz pomoć vrlo vještog, ali nemilosrdnog vojskovođe Nadirkana, uspio istjerati napadače. Međutim, Nadir-kan se nakon te sjajne pobjede riješio svih preostalih utjecajnijih Safevija, te se proglasio šahom. Tokom sljedećih dvadeset godina, njegovi su stalni vojni uspjesi omogućili napredak i cjelovitost iranske države. Na kraju je i taj okrutni, surovi čovjek ubijen 1748. godine. U to doba, dva su ključna događaja otvorila iranskoj ulemi put ka moći kakvoj muslimanski svijet još nije vidio. Prvi događaj je obilježen opštim iseljavanjem vodećih iranskih učenjaka, odnosno uleme u svete šijske gradove Nadžaf (posvećen Aliji) i Kerbela (posvećen Huseinu), budući da je Nadir-kan uzaludno nastojao obnoviti nekadašnji primat sunijskoga islama u Iranu. Isprva se činilo da će šiizam u Iranu doživjeti nepovratnu katastrofu, ali je ulema u Nadžafu i Kerbeli osnovala baze iz kojih je davala upute i naredbe svojim vjernicima. Osim toga, pošto su se ti gradovi nalazili na području tadašnjeg Osmanskog Carstva, šijske vjerske vođe bile su izvan dohvata aktuelnih vlasti u Iranu. Drugi događaj zbio se tokom mračnog razdoblja međuvlada nakon smrti Nadirkana,kada je ulema stekla veliku moć iskoristivši potpuno bezvlašće na područjima bivšeg Safevijskog Carstva. Naime, u Iranu središnje vlasti nije bilo sve do pojave Ake Muhameda iz plemena turkmenskih Kadžara, koji je, osnovavši kadžarsku dinastiju, preuzeo kontrolu 1779. Tako su te dvije povijesne okolnosti usulima omogućile dobivanje velikih državnih ovlasti. Kasniji tok događaja pokazaće da je ulema daleko lakše nego bilo koji šah postizala naklonost i poslušnost iranskog naroda.

Piše: Karen Armstrong

PODIJELI