Smetovi smetenosti

Teško da je ko imao na umu da će se ime Mustafe Busuladžića spominjati na svakom koraku tokom jeseni 2016. godine, ali za to se pobrinula Skupština Kantona Sarajevo koja je na osnovu člana 5. Odluke o obilježavanju ulica, trgova,  parkova, mostova, institucija i ustanova imenima i zgrada brojevima na području Kantona Sarajevo, a na prijedlog Komisije za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti donijela odluka da se JU OŠ ”Dobroševići” na području Općine Novi Grad preimenuje u: Javna ustanova Osnovna škola ”Mustafa Busuladžić” Sarajevo. Da imenovanje i preimenovanje ustanova nisu tek puki formalni proces već simbolični čin što imenovanje i ime samo po sebi i predstavlja, pa da se u skladu s time stvaraju i odašilju simbolične poruke svima je jasno pa od tud preimovanje JU OŠ ”Dobroševići” nije teklo glatko i bez primjedbi. Završeno je znamo već kako. Komisija za obilježavanje značajnih događaja i ličnosti Općinskog vijeća u vezi s ovim predmetom donosi odluku da ne postoji smetnja za promjenu naziva JU OŠ ”Dobroševići” u JU OŠ ”Mustafa Busuladžić”.

Šta je uopće problem s imenom Mustafe Busuladžića, škola je svakako dobila svoj naziv, a MZ ”Dobroševići”, samo zaželi da im se škola ne zove po naselju već kako to oni i  rekoše smatramo da je za svakog učenika značajno da njihova škola bude po imenu prepoznatljiva, pa tako mislimo da i ime Mustafe Busuladžića treba otrgnut od zaborava, kao pisca, naučnika, i jednog naijstaknutijeg intelektualca između dva svjestka rata. Interesantnije od ovog htijenja i želje MZ ”Dobrošević”, sada već ostvarene želje, jeste značaj 2016/17 školske godine. Naime, planiran je završetak radova na proširenju objekta te da se želi povuči paralela između nevino stradalih mještana MZ ”Dobroševići” u posljednjem ratu na ovdašnjim prostorima i stradanja Mustafe Busuladžića kao čovjeka koji je ni manje ni više nego li simbol stradanja nedužnih.  Još ćemo saznati da je jedina krivica Mustafe Busuladžića to što je bio ideološki neistomišljenik, i što je radio na hrvatskom radiju Rimu 1940-1942, te da je riječ o jednom od najvećih bošnjačkih intelektualaca, ali hrvatski orijentiran je li, no znate kako zli jezici vole poletiti tamo kud im nije mjesto, pa iako se izjašnjavao kao Hrvat danas su vremena druga i znamo svi je li da Busuladžić nikada ne bi zaista i uistinu okitio se hrvatskim cvijećem da nužda nije ga nagnala.

O Mustafi Busuladžiću sam pisao nekoliko redaka i to u kontekstu kratkog prikaza nekoliko crtica iz knjige Kritika bosanskog uma Tarika Haverića koji Busuladžića portretira kao pisca čije je mišljenje intelektualno siromašno, s uvijek istim polaznim tačkama spram novih pojavnosti. Ukratko, da budem jasan, Haverić hoće da kaže da je Mustafa Busuladžić dio svijeta smetenosti. Kud samo to i ne reće, kako bi olakšao mnogo toga, no Bože moj, ne može insan sve promisliti. Dok Haverić vrši demaskiranje lika i djela Mustafe Busulaždića bogami na mnogim drugim dijelovima knjige  Kritika bosanskog uma miruhi gotovo pa dirljivim francuskim prosvjetiteljskim stilom kao da je lično Zeus s Olimpa sišao da muslimanskom subjektu razjasni islamsku tradiciju i da ga postupcima Muhameda Evropejca uvjeri kako se može dići i protiv i adeta i Božijih uputa.

Što Haverić sebi dozvoljava usputne površne pristupe svekolikom muslimanskom subjektu u BiH koji dakako nije sveden na misaoni prostor na koji je zastrt unutar korica Kritike bosanskog uma  to će i zdušni branitelj zelenog intelektualnog bosanskog miljea Nedžad Latić činiti s Mustafom Busuladžićem. Kako Haverić sebi dozvoljava da bude smeten u vezi s bosanskim muslimanskim subjektom u mjeri kakvu može ponuditi samo francuski kartezijanski prosvjetiteljizam tako će nam Latić, uh, bogami oba brata da ne bude zabune, pisati elegije o Busuladžiću.

Za jednoga brata je Busuladžić najveći bošnjački intelektualac XX vijeka, a za drugog Busuladžić je simbol ukazanja na ljevičarsku šutnju u vezi s komunističkim zločinima i ljevičarskoj političkoj smetenosti. U kontekstu Mustafe Busuladžića stavljanje stvari u odnos sukoba zeleni vs crveni, čini mi se smeteno jednako kao i kompletno Busuladžićevo intelektualno djelovanje. Budući da se cjelokupni proces preimenovanja JU OŠ ”Dobroševići” sveo na vikanje o Busuladžićevom fašizmu i zelenoj odbrani istoga prelaskom u ofanzivu logikom da najbolje se braniti otvaranjem nove teme za raspravu, a to su jugoslovenski crveni zločini. Mustafa Busuladžić je upravo to, puki simbol koji je trebao da se oko njega stvori cijela anatemizacija ljevice bez da se sagleda šta smrdi u zelenom toru, a Busuladžići i slični su odličan materijal da se islamska tradicija na ovim prostorima demonizira, jer živjela selektivnost i kamufliranje. Izdvojite slučajeve koji vam odgovaraju, i imate ”dokazanu” tezu, sve slučajeve koji vam nisu po naumu i imaginaciji zatajite.

Da se ne zavaravamo, otvorite li knjigu al-Muzakkarat  al-Hadža Emina al-Husejnija, muftija piše kako je 19. decembra, 1942. godine, bio u Rimu i pri tome je odgovorio na poziv Mustafe Busuladžića, studenta na rimskom univerzitetu kako to navodi jeruzalemski muftija, te da je bio obaviješten o zločinima koje četnici čine nad muslimanima Bosne i Hercegovine. Od tog momenta Muftija počinje svoju priču o stvaranju SS Handžar divizije. Izgleda da smetenost Busuludžićeva intelektualnog životnog opusa počinje te 1942. u Rimu, jer već sljedeće godine tiskara ”Bosanska pošta” u Sarajevu objavljuje prvo izdanje knjižice Muslimani u Rusiji pisane perom Mustafe Busuladžića. Dakako da Busuladžić ne uspijeva da uvidi u čemu je konkretan problem s boljševizmom kojeg on zdušno prikazuje kao islamskim neprijateljem, niti da pokušava jasnije i konkretnije predstaviti samu srž te lijeve ideologeme već smeten kako je to i bivala počesto mainstream islamska ulema XX. vijeka pogubljena još od Konstitucionalne revolucije u Iranu svoju knjižicu počinje riječima da se sukob odvija na relaciji dvaju svjetova, Kapitala i Mein Kampfa.  Eh kud uze u riječi islam, no šta je tu je, napisa Busuludžić da islam ne može s komunizmom, jer je po duhu nespojiv s njime, šta i kako Busuludžiću se nije dalo pisati, ali islamski svijet se dakako zanimao uveliko za ishode sukoba, nadajući se naravno pobjedi Mein Kampfa.

Zaposegnemo li za historizacijom reći se da Busuladžić nije bio generički fašistički orijentisan, već da je u svom djelovanju gledao interesa muslimana Bosne i Hercegovine, tako bi barem probusuladžićevska strana gledala da se postavi kao i u slučaju Huseina Đoze koji je ipak imao drugačiji put, pa nikada nije dostigao simbol mučenika kakav je dobio Mustafa Busuluadžić. Činjenica je ipak da se Busuladžić nadao pobjedi vrlog novog političkog poretka otjelovljenog u Mein Kampfu, a već 1996. godine Aziz Kadribegović nas podučava da je Busuladžić doživio sudbinu tipičnu muslimanskom intelektualcu, i da smo kroz Busuladžićevo pisanje uvidili da smo trun u buljavom oku Zapada koje on hoće da očisti. Nakon punih dvadeset godina evo nas pišemo o Busuladžiću problematizirajući njegovu sudbinu koja je između ostaloga odredila da smetenost prevladava u krugovima koji nastavljaju islamsku tradiciju na ovim prostorima. Smetenost je na oba kolosijeka, lijevom kojem je religija općenito psovka sekularnog i koji ni ne pokušava da uvidi institucionalne koncepte i bitnosti postojanja religije u društvenim odnosima pa im je Busuladžić i smetenost ovdašnjih ulemanskih krugova prilika da ovjekovječe svoj pravi put.

JU OŠ ”Dobroševići” nije trebala dobiti ime koje je dobila ne samo zbog nadanja Mustafe Busuladžića u pobjedu vrlog novog svijeta Mein Kampfa, već i zbog simbolike smetenosti koju je on predstavljao. Njegova predratna pisanja o islamu i socijalnoj pravdi, kao da je na forumima čitao rukopise Muslimanske braće, antiteatarsko raspoloženje, te nesposobnost da uopće obradi  brak i bračne odnose iz vrlog konzervativnog  kutka već kao sablasni smeteni pisac u El-Hidaji karikira poziciju žene i svodi je na jednu moguću statičnu stalno nepromjenjivu poziciju odgajateljice. Kuku lele, i islamska tradicijo, i konzervativismo, Mustafa Busuladžić bijaše odraz smetenosti i intelektualne ljenosti i površnosti, sve što vrlo često viđamo ovih dana. Od nikada razjašnjenog problema instaliranja učenja Sejjida Kutba kojeg je naša ulema popularizirala a potom i zakamuflirala njegovu prevrtljivu političku smetenu totalitarnu teokraciju kojom Bog lično vlada otjelovljen u Tekstu, podsvijest proradi pa je vrli dr. Safvet Halilović nam Busuladžića poredio ni manje ni više nego li s Kutbom. Bosanski Kutb postade Busuladžić. A ko je čitao vrlog Kutba zna kako je od Kutba napravljen mučenik kojeg ubiše egipatski politički despotizam, ali i dobro zna kakve ideje je propagirao vrli dobri Sejjid Kutb. No, to nije smetalo da se njegov tefsir prevede na bosanski jezik, kao što nije smetalo ni da mu se brata Muhameda Kutba prevede na naški jezik, još jednog vrlog utopistu sklonog radikalnoj historijskoj imaginaciji a da ne govorimo o odnosu prema Jevrejima čemu je izgleda Busuladžić samo udario temelje, a Nedžad Latić ni manje ni više nego li onako hladno ko špricer napisa da je Busuladžić samo dao islamske opservacije o Jevrejima i ženama na Zapadu?!?!

No, tu nije kraj, STAV i slični probusuladžićevski gurui bi trebalo da se zamisle nad općom smetenošću koja vlada ulemanskim krugovima koji od puke ljenosti i nespremnosti da kvalitetno artikulišu svoje stavove na mala vrata uvode progresivna strujanja, opet smetana i nezgodna po svojoj naravi, samo više ulickana tipa sardarovske intelektualne smetenosti. Ta britanska intelektualna muslimanska scena koja prodire u BiH je tek priča za sebe, štaviše, ona se dobrano u mnogome nalazi na istom polu kao i ljevica. Nije velika razlika između Sardara i Igora Štiksa, obojici je koncept nevidljive ruke tržišta zlo kakvo je i religijski fundamentalizam, i u svoj toj smetenosti crveni i zeleni u BiH u suštini se vrlo često uopće i ne razlikuju, kad se ne glodaju međusobno ostaju im neprijatelji u vidu kapitalizma koji podriva koncept jednakosti, pa tako i Busuladžićevi vrli oduševljenici a i zgroženici u mnogo toga mogu nači zajedničkog samo kad se opuste u svojoj komfornoj zoni opće smetenosti. Zamislite da je MZ ”Dobroševići” pitala, a tek nekim slučajem predložila da im osnovna škola dobije ime po Ahmedu Sudiju. E vraga, sve je već u smetovima da za Sudija ionako malo ko zna, a nije vala ni bio iz Sarajeva, jest da je izmislio nauku za Busuladžića, ali smetenost je princip djelovanja zbog kojeg u kulturnom i političkom životu u BiH teško da se uviđaju koherentne ideje, i Busuladžić je simbol te pogubljenosti, i intelektualne ljenosti koju ne zanimaju činjenice niti realije a tek da islamsku tradiciju uozbilje i daju joj njene potrebne konture.

Piše: Dženan Smajić
Izvor: www.dzenansmajic.blogspot.ba

Related Articles

Close
Close