“Sveti” kršćanski ratovi i zločini

1423

Kada je kršćanska rulja spalila Aleksandrijsku knjižnicu (tada najveću na svijetu) 391. godine, šteta po napredak čovječanstva je bila neprocjenjiva. Uz knjižnicu je bilo sveučilište sa tisućama studenata, koji su besplatno mogli učiti i biti podučavani, a za siromašnije se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma, a po noći je svatko mogao spavati na podu. Moglo se podučavati bilo što. Niti danas nemamo nešto slično.
Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a njeni resursi su bili ogromni (sa tada nezamislivih 750.000 knjiga).

Rulju je nahuškao kršćanski parijarh Teofil. Još gore užasne scene događale su se i 21 godinu kasnije, kada je patrijarh Sveti Ćiril ohrabrio ‘Kršćansku’ svjetinu da mučki ubije najveću znanstvenicu svih vremena – matematičarku i filozofa – Hipatiju, 412.

Ta inteligentna, rječita i ne manje lijepa predsjednica aleksandrijske škole platonističke filozofije, uhvaćena je na putu na posao, iako je bila svjesna opasnosti, i razjarena rulja ju je odvukla do oltara Teofilove crkve, i tu joj školjkama zderala svu kožu do kostiju. Glavni poticatelj Ćiril je za nagradu i mirnu savjest, proglašen Svecem, a Hipatija, po kršćanskom nauku, otišla u pakao.

U 4. stoljeću, car Konstantin, prvi rimski car koji je postao kršćanin, daje ubiti preko 3000 kršćana, jer se njihovo tumačenje Svetog Pisma nije slagalo s njegovim (zamislite nisu se slagali s prevelikim povezivanjem crkve i države). To je mnogo više od par kršćana koji su stradali u svima dobro poznatim “bacanjima kršćana lavovima” u 1. stoljeću. Ostali “progoni” kršćana (Japan, Kina, Sudan itd.) nastali su kao revolt prema pokušajima Crkve da uvodi svoju dogmu na mala vrata pod krinkom “humanitarnog rada” i tako nadvlada domaće religije.

U 777., Karlo Veliki, pobožni branitelj Rimske crkve, nakon poraza Saxonskih pobunjenika, daje im izbor između pokrštavanja i pogubljenja. Kada su odbili krstiti se, dao im je odrubiti glave – 4500 u jednom danu.

— 1209, Sveti Papa Inoćentije III pokrenuo je oružani pohod protiv kršćana Albigenza na jugu Francuske.

U 12 stoljeću počinje diskvalifikacija katara – upravo kada su u Europi počeli nicati religiozni pokreti Valdenaza i Albigenaza (odnosno katara), a posebice kad je utjecaj Katara poprimio takve razmjere, da je počeo predstavljati opasnost po samu Crkvu i njezina bogatstva. Ne zato jer su zagovarali asketizam i primali žene u svećenike, već zvog odricanja od svećeničke vlasti i vlasti tada totalno degradiranog Pape. Katare bismo najbolje mogli usporediti s današnjim napredno-liberalnim pogledima. Kako bi se Crkva obranila od takvih pokreta, koji su postajali sve raširenijima, ona ih je proglasila heretičkima i odredila smrtnu kaznu i mučenje za osumnjičene za herezu. Posljedica je bio i prvi interni križarski rat protiv Katara (1209-1229) u Južnoj Francuskoj (iako su ovi bili miroljubljivi).

1208. godine papa Inoćent III pozvao je na križarski rat protiv katarskih gnostičkih vjernika, kako su se skupnim imenom nazivali oni koji su prihvaćajući gnosticizam, odnosno izravnu spoznaju Boga, odbacivali posredovnu ulogu pape i svećenstva (a bez te uloge naravno da bi KC izgubila i politički utjecaj…

Katari su, dakle, izazvali bijes time što su odbacivali papinstvo i katoličku crkvu – njihova hereza u svojim dogmatskim postavkama bila je ista kao i ona manihejaca. Bijes Crkve je posebnom snagom buknuo u Beziersu, u kojem su ti papini križari počinili strahovito krvoproliće, za što nam je kao dokaz ostalo i pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa koji se papi Inoćentu ovako hvalisao o ishodu pokolja:

“Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob; od oštrice je mača palo oko 20 000 ljudi. Nakon pokolja, grad je opustošen i spaljen, te je tako na čudesan način bjesnjela božja osveta.” Postoji priča da je papin legat kod pada Beziera izrekao i ove monstruozne riječi: “Pobijte ih sve, Bog će znati koji su njegovi.” Crkveni apologeti se zaklinju da to nije kazao, ali kako se god okrene, Crkva je okaljala svoje ruke do laktova u krvi, za sva vremena.

Tada su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Genocid je trajao 40 godina.

Mnogi su prvo oslijepljeni, osakaćeni, vučeni konjima i korišteni kao mete za gađanje. Rat su vodile razne vojske uključujući Vatikansku. Ono što niti tada nisu uspjeli istrijebiti, dovršila je “Sveta” Inkvizicija u sljedeća dva stoljeća. Zatrli su im apsolutno svaki trag, tako da danas nema skoro nikakvog dokumenta o njima osim katoličke antipropagande.

Inkvizicija i prženje stopala na vatri
Inkvizicija i prženje stopala na vatri

U 12. i 13. stoljeću rađa se inkvizicija. Njen začetnik je 1231. Papa Grgur IX.

Inkvizitori imaju neograničeno pravo primjene svakog mogućeg načina nanošenja patnje i užasa lažno optuženim žrtvama. Izmišljeno je preko stotinu sprava za mučenje. Žrtve se mažu lojem i polako žive peku. Peći nacista za ubijanje ljudi, prvo je koristila kršćanska Inkvizicija. Surova mučenja stotina tisuća ne-kršćana prestrašna su za opisivanje. Pogubljuje se stotine tisuća “heretika”.

“Evolucije Inkvizicije”:

– 1542. Sveta služba univerzalne Inkvizicije
– 1908. Sveta služba
– 1965. Kongregacija za nauk vjere

Engleski su katolici pogubljivani pod protestantskim režimima. Američki povjesničar William T. Walsh piše: “U Britaniji, 30.000 odlazi na lomaču zbog vještičarstva; u protestantskoj Njemačkoj, brojka je oko 100.000”

“Notorno je poznata činjenjica da je vjerovanje u pravednost kažnjavanja heretika bila tako česta kod religijskih reformatora 16. stoljeća kao što su Luther, Zwingli, Calvin i njihovih pristaša, da možemo vidjeti kako je njihova tolerantnost započela s padom njihove političke moći.” (C.E., s.v., “Inquisition,” 8:35).

Zabilježeno je da je Crkva proglasila SVECIMA čak četiri Velika Inkvizitora: Peter Martyr (u.1252), John Capistran (u.1456), Peter Arbues (u.1485) i Pius V (u.1572)? St. Dominic (u.1221).

Inkvizicija – organizirana za borbu protiv Katarskih vjernika. 1197. Petar II. Aragonski proglasio Katare neprijateljima države i naredio da se spaljuju. Inocent III je ugradio inkvizicijski postupak u crkveno sudbeno pravo. 1208: Papa Inoćencije naređuje križarski pohod protiv francuskih Katara. Preko 100.000 i je ubijeno od Arnaudovih vojnika kod Beziera. 1231. postavljeni papinski inkvizitori. Još 1224. objavljen zakon protiv krivovjeraca u Lombardiji. 1252. Inocent IV. ovlastio inkvizitore da izvlače priznanja mučenjem.

— Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca i sl., i poticala neukost i zanemarivanje bilo čega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje), jer nisu važni, važno je pokajanje grijeha radi vječnog spasenja. Životni vijek je bio 25 – 30 godina. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale upravo u Mračnom Kršćanskom srednjem vijeku kada je Crkva bila na vrhuncu svoje moći.

Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao “da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, poganski čin i stoga zao.”

Inkvizicija je spalila milione knjiga, mnoga djela su zauvijek izgubljena
Inkvizicija je spalila milione knjiga, mnoga djela su zauvijek izgubljena

Prema biblijskom citatu: “Svjetovnih se pak praznorječja kloni: sve će više provaljivati prema bezbožnosti i riječ će njihova kao rak-rana izgrizati.” (Timotej, 2,16)

Kao doprinos Crkve u sirenju znanosti i pisane rijeci, spomenuo bih jos i listu zabranjenih knjiga, “Index Librorum Prohibitorum”, koje je Katolicka Crkva proglasila opasnim po crkvu i vjeru njenih pripadnika. Prva cjelovita verzija Index-a se pojavila za vrijeme pape Pavla IV 1557. godine. Ne treba niti spominjati da je Sveta Inkvizicija bila “autor” te liste. Lista zabranjenih knjiga se odrzala do danasnjeg dana i redovno je azurirana do 1948. godine, a to 32. izdanje je sadrzavalo preko 4000 zabranjenih i cenzuriranih knjiga. U tom izdanju nema npr. “Meine Kampf”-a (kao nijednog djela nekog drugog fašističkog autora koji je bio katolik).

Evo jos nekih poznatijih autora čija su djela na tom popisu:

* Joseph Addison
* Francis Bacon
* Honore de Balzac
* George Berkeley
* Giordano Bruno
* Giacomo Casanova
* Nicolaus Copernicus
* Daniel Defoe
* Rene Descartes
* Denis Diderot
* Alexandre Dumas pere
* Alexandre Dumas fils
* Desiderius Erasmus
* Gustave Flaubert
* Anatole France
* Galileo Galilei
* Edward Gibbon
* Andre Gide
* Vincenzo Gioberti
* Thomas Hobbes
* Victor Hugo
* David Hume
* Immanuel Kant
* Nikos Kazantzakis
* Hughes Felicite Robert de Lamennais
* John Locke
* Niccolo Machiavelli
* Maurice Maeterlinck
* Nicolas Malebranche
* Karl Marx
* John Milton
* Blaise Pascal
* Francois Rabelais
* Samuel Richardson
* Jean-Jacques Rousseau
* George Sand
* Jean-Paul Sartre
* Baruch de Spinoza

(27.IV.1656. Amsterdamska židovska zajednica proglasila ga je ekskomuniciranim, pa je sa 23 godine, postao najpoznatiji heretik u judaizmu. Njegove “grozne hereze”? Negirao je besmrtnost duše i postavljao u pitanje opće prihvaćenu tezu da je Tora (Stari zavjet) doslovce dana od Boga.)

* Laurence Sterne
* Emanuel Swedenborg
* Jonathan Swift
* Theodoor Hendrik van de Velde
* Voltaire
* Emile Zola
* Gerard Walschap

Popis predstavlja samo zabranjene radove katoličkih pisaca, jer oni ostali (ateisti npr.) nisu niti zastupljeni na njoj, po onoj definiciji da su heretička djela “ipso facto” zabranjena. Pod “heretičkim” se podrazumijevaju djela koja na bilo koji način kritiziraju bilo koji element katoličke vjere.

Za izbijanja kuge 1348-1349, glasine su se širile da židovi truju bunare. Uslijedili su pokolji ogromnih razmjera. Npr. Flagelanti, ili kršćanski pokajnici koji su javno bičevali sami sebe za pokoru od grijeha, navalili su na židovsku komunu u Frankfurtu i iskalili svoj bijes na njima.

— Protestanti Hugenoti su drugačije gledali na katoličke dogme i osuđivali ponašanje Crkve u to vrijeme. U noći Svetog Bartolomea 1572, započeo je nad njima masakr koji je trajao 6 tjedana i pobijeno je 10.000 Hugenota. Jedna grupa tih “heretika” je pobjegla na Floridu, ali 1565 španjolska brigada otkriva njihovu koloniju i sve ih pobije nakon što su se predali. Blagoslov Pape Grgura XIII: “Mi se radujemo što ste oslobodili svijet od tih bijednih heretika.”

Od 1550-1650-te oko 100.000 “vještica” je spaljeno u Europi kao posljedica kršćanskog fundamentalizma (Vidi u Bibliji: Nedaj vračarici da živi! Spali djevojku!). Povjesničari procjenjuju da je ukupno bio daleko veći broj žrtava – većinom žena.

Konkvistadori

“Martín Fernández de Enciso, geograf koji se našao među osnivačima kolonije Darien, izlagao je tezu da je teritorij West Indies predan u ruke španjolcima … ” upravo kao što je i teritorij Kane Galilejske predan izraelcima. Španjolci, dakle, naglašavao je, mogu postupati s indijancima na isti način na koji je Jošua postupao sa stanovnicima Jerihona (totalni genocid),” [55]

Pizaro (Francisco Pizarro, 1471-1541.) i njegova braća predvodili su osvajačku vojsku koja je uništila državu Inka i zavladala Peruom, tako što je prodrla iz Paname, 1531. Kad su šsli u Peru, naišli su na rat oko prijestolja, zmedu Atahualpe i njegovog brata Huaskara.

Španjolci su miroljubivo ušli u Kusko 1532. i pozvali Atahualpu u svoj logor, na gozbu u njegovu čast, gdje je on došao s pratnjom od nekoliko tisuća ljudi, ali nenaoružanih. Španjolski misionar u pratnji Kortesa je tražio od Atahualpe da prihvati kršćansku vjeru i da prizna vrhovnu vlast španjolskog kralja, Karla V, što je Atahualpa odbio. Na dati znak, Španjolci su osuli paljbu topovima, zatim jurnuli na Atahualpinu pratnju i pobili one koji su preživjeli topovsku paljbu, a njega zarobili.

Spaljivanje na lomači posljednjeg vladara Inka Athapule, godine 1533.
Spaljivanje na lomači posljednjeg vladara Inka Atahualpa, godine 1533.

Španjolci su za Atahualpu tražili otkup – da im se napuni zlatom i srebrom odaja u kojoj je bio zarobljen. Inkama je trebalo nekoliko mjeseci da skupe otkupninu u zlatu i srebru. Pretapajući kipove i nakit u zlatne i srebrne poluge, skupili su oko 24 tona plemenite kovine – otkupninu koja je vrijedila po procjenama oko 4,6 milijuna dukata. U međuvremenu su se Pizaru pridružile i nove snage pod zapovjednistvom Almagra, koje su tražile udio u pljački. Kad je cijeli otkup skupljen, konkvistadori su naredili da se Atahualpa spali (po nekima to je bilo 1533., a po drugima 1534).

Kad je Atahualpa bio na lomači, jedan misionar mu je ponudio da ga objese, umjesto da ga spale, ako prihvati kršćansku vjeru (to je bio maksimum kršćanskog milosrđa). Atahualpa je prihvatio i tako su ga objesili. Poslije tog i mnogih drugih postupaka nije čudo da su Indiosi došli do zaključka da su kršćani daleko gori ljudi od njih, a njihova religija i Bog zapravo religija zla i Bog zla.

Jedan od ciničnih detalja ovog viđenja povijesti je da je bjesomučno ubijanje domorodaca ublaženo uredbom koja sezvala “reljuerimiento”, a koja je nalagala sljedeće: Prije nego što bi se počelo s nasiljem, Indijancima bi bio pročitan nalog da se pokore osvajaču, jer je Papa Aleksandar VI – Borđija njihovu zemlji poklonio (!?) svjetovnoj vlasti tj. španjolskoj kruni, kojoj oni, stoga, duguju pokornost. Vjerojatno su Indijanci (ukoliko bi im uredba uopće bila prevedena) bili u čudu – kako netko iz daleke zemlje može pokloniti njihovu zemlju nekom drugom (iz isto tako daleke zemlje), čija je produžena ruka s mačem, sad pred njima, spremna da ih ubije na znak neslaganja.) Ali, cinizam povijesti nije bio samo tada i tu na djelu.

Izmedu ostalog, opravdanjima osvajanja dodani su argumenti, koji su trebali indijance prikazati u negativnom svjetlu, kao što su obredi prinošenja ljudskih zrtava njihovim bogovima (koji su, naravno, smatrani demonima). Asteci su u svojim religijskim obredima žrtvovanja ubijali oko stotinak ljudi godišnje. Nakon uspostavljanja konkvistadorske strahovlade to je prestalo, ali je zato sada Kršćanskom Bogu prinošen mnogo veći danak – oko 400 tisuća Indijanaca svake godine, tj. oko 40 milijuna za stotinak godina !!! Cijela jedna civilizacija je iskorijenjena.

— 1723. godine biskup Gdanjska, u Poljskoj, zahtijeva da se svi židovi izbace iz grada. Gradsko vijeće je to odbilo, ali biskupov strastveni govor je zapalio masu koja je prodrla u geto i pretukla sve njegove stanovnike na smrt.

“Kada je Napoleon osvojio Španjolsku 1808, Poljski narednik Lemanouski izvještava da su se Dominikanci [zaduženi za poslove Inkvizicije] utvrdili u svom samostanu u Madridu. Kada su Lemanouskijeve trupe na silu ušle unutra, inkvizitori su poricali bilo kakvo postojanje ćelija za torturu.

“Vojnici su pretražili samostan i otkrili ih ispod podova. Ćelije su bile pune zatvorenika, svih golih, mnogi poludjeli. Francuska vojska, navikla na okrutnosti i krv, nije mogla podnijeti to što je vidjela. Ispraznili su sve od ljudi, postavili barut i digli sve u zrak.” (De Rosa, op. cit., str. 172).

Vatikan ne može izbjeći svoj dio odgovornosti za nacistički Holokaust, koji je bio dobro poznat Papi Piu XII, ali je njegova licemjerna šutnja bila potpuna tijekom rata, o ovoj najvažnijoj od tema (npr. Guenter Lewy, The Catholic Church and Nazi Germany, McGraw-Hill, 1964, pp. 300-04). Sada je u postupku njegova beatifikacija.

“1936, Biskup Berning od Osnabruch-a je razgovarao s Fuhrerom preko jedan sat, Hitler je uvjerio njegovu Presvijetlost da nema bitnih razlika između nacional-socijalizma i Katoličke Crkve. “Zar nije Crkva,” rekao je, “gledala na Židove kao na parazite i zatvarala ih u getoe?”

“Ja samo činim ono,” hvalio se, `što je crkva činila tisuću i petsto godina, ali mnogo efikasnije.’ Budući da sam Katolik, rekao je biskupu Berningu, “divim im se i želim promovirati Katoličanstvo.” (De Rosa, op. cit., p. 5; Lewy, op. cit., str. 111).

Sramotan broj progona i ubojstava od kako je Kršćanstvo prvi put dobilo vlast, jedan je od najgorih u povijesti. Ukupan broj Manihejaca, Arijanaca, Priscilijanaca, Paulicijanaca, Bogumila, Katara, Waldenzijanaca, Albigenza, ‘vještica’, Lolarda, Husita, Židova i Protestanata pobijenih zbog pobune protiv Rima ili drugih denominacija, prelazi nekoliko milijuna; a osim stvarnih pogubljenja, daleko veći broj je mučenih, zatvorenih i osakaćenih.

Seksualno iskorištavanje koje je počinilo i čini svećenstvo, razotkriva se tek u zadnje vrijeme. S druge pak strane, stoljećima se usađuje u vjernike krivica zbog svih mogućih “grijeha puti” i tako puni svoje ispovjedaonice.

Očito ljudi koji drže religiju za silu dobra gledaju samo na Dr. Jekyll-a, a zanemaruju Mr. Hyda. Ne vide praznovjerno divljaštvo koje prožima ljudsku povijest. Naivni ne vide licemjerje i hipokriziju onih od kojih bi se tome najmanje nadali.

Mali sažetak uz reference:

Inkvizicija: 13 – 18 stoljeća, između 1 i 10 milijuna mrtvih kao i bezbroj mučenih, zlostavljanih i teroriziranih (Der Spiegel, 1.6.1998.).

Križarski ratovi: 11. – 13. stoljeća, do 22 milijuna mrtvih, među njima tisuće njemačkih Židova (Hans Wollschläger, „Die Bewaffneten Wahlfahrten nach Jerusalem” [„Oružana hodočašća u Jeruzalem”])

„Pogani”: 9. – 12. stoljeća. Tijekom srednjeg vijeka njemački kraljevi i kneževi nasilno obraćaju „kršćanstvu” ili vrše okrutne pokolje nad deseticama tisuća njemačkih i slavenskih „pogana”. Crkva im za to daje blagoslov ili poziva u „križarske ratove” protiv Slavena. (Karlheinz Deschner, Kriminalgeschichte des Christentums” [„Kriminalna povijest kršćanstva”], svezak 4, 5 i 6)

Židovi: Tijekom srednjeg vijeka od 11. – 14. stoljeća stalni pogromi s tisućama mrtvih, pripremani stoljećima crkvenom hajkom. Julius Streicher na Nürnberškim procesima za opravdanje holokausta izričito se poziva na huškačke govore Martina Luthera protiv Židova (Friedrich Heer, „Gottes erste Liebe” [„Božja prva ljubav”]).

Osvajanje Amerike: U prvih 150 godina nakon osvajanja od strane Španjolaca „u ime Božje” umrlo je 100 milijuna ljudi – „najveći genocid svih vremena” (Teolog Boff, PublikForum, 31.5.1991.).

Katari, valdenzi, husiti, baptisti: Tisuće inovjernika umire po zapovijedi crkava (također i luteranske).

„Vještice”: 16. – 18. stoljeća – između 40000 i milijun ljudi, najviše žena, umire okrutnom smrću, otprilike polovica u Njemačkoj. Također i Luther naređuje spaljivanje vještica. Uputa za to, „Čekić za vještice” potječe od dva njemačka dominikanska redovnika (s.a. Hubertus Mynarek, Die neue Inquisition” [„Nova inkvizicija”]).

PODIJELI