Šta je ostalo od socijalizma

892

Karl Marx – moćan um, veoma učen čovjek i dobar njemački spisatelj – umro je prije 119 godina. Živio je u parno doba; nikada u svojem životu nije vidio automobil, telefon ili električno svjetlo, a nekmoli nove tehnološke uređaje. Njegovi su obožavatelji i sljedbenici govorili, a poneki i nadalje govore: to nije važno, njegov je nauk još uvijek savršeno relevantan za naše vrijeme, jer sistem koji je analizirao i napadao – kapitalizam – još je uvijek tu. Izvjesno je da Marxa vrijedi čitati. Postavlja se ipak pitanje: objašnjava li njegova teorija uistinu sve na našem svijetu i pruža li temelj za bilo kakva predviđanja? Odgovor je: Ne. Drugo je pitanje jesu li njegove teorije nekoć bile upotrebljive ili nisu. Odgovor je, svakako: Da; uspješno su djelovale kao skup slogana koji su imali opravdati i glorificirati komunizam i sužanjstvo što neizbježno ide zajedno s komunizmom.

Kad pitamo što te teorije objašnjavaju ili što je Marx otkrio, možemo pitati samo za ideje koje su bile specifično njegove, a ne zdravorazumske banalnosti. Ne bismo trebali ismijavati Marxa pripisujući mu otkriće da su u svim neprimitivnim zajednicama postojale skupine ili klase protustavljenih interesa koji su ih doveli do uzajamne borbe; to je bilo znano i antičkim historičarima. Ni sam se Marx nije pretendirao na to da je došao do takvog otkrića; kao što je napisao u pismu Josephu Weydemeyeru 1852. godine, on nije otkrio klasni sukob, nego je zapravo dokazao da to vodi do diktature proletarijata koja naposljetku dovodi do ukidanja klasa. Nemoguće je reći gdje je i kada ”dokazao” tu grandioznu tvrdnju u svojim spisima prije 1852. godine. Nešto ”objasniti” znači supsumirati događaje ili procese pod određene zakone; ali ”zakoni” u marksističkom smislu nisu isti zakonima u prirodnim znanostima, gdje se oni shvaćaju kao formule koje navode da se pod dobro definiranim uvjetima vazda pojavljuju dobro definirani fenomeni. Ono što je Marx nazivao ”zakonima” prije su povijesne tendencije. U njegovim teorijama ne postoji, dakle, jasno određena distinkcija između objašnjenja [explanation] i proročanstva [prophecy]. Usto je vjerovao da se značenje i prošlosti i sadašnjosti može razumjeti samo referencom na budućnost, za koju je tvrdio da je poznaje. Za Marxa, dakle, samo ono što (još) ne postoji može objasniti ono što postoji. Ali trebalo bi dodati da za Marxa budućnost, premda je nedokučiva, postoji na osebujan, hegelijanski način.

Bilo kako bilo, sva su se važna Marxova proročanstva pokazala neutemeljenima. Prvo, predvidio je porast polarizacije klasa i nestanak srednje klase u društvima baziranima na tržišnoj ekonomiji. Karl Kautsky ispravno je istaknuo da bi u slučaju kada bi ovo predviđanje bilo pogrešno, cijela Marxova teorija propala. Jasno je da se ovo predviđanje pokazalo pogrešnim; slučaj je upravo protivan. Srednje klase rastu, dočim je radnička klasa, u smislu u kojem ju je Marx shvaćao, iščezavala u kapitalističkim društvima usred tehnološkog napretka.

Drugo, predviđao je ne samo relativno, nego i apsolutno osiromašenje radničke klase. To je predviđanje bilo pogrešno još tijekom njegova života. Zapravo bi trebalo zamijetiti da je autor Kapitala u drugom izdanju ažurirao različite statistike i brojke, no ne i one koje se odnose na nadnice radnika; te bi brojke, kada bi se ažurirale, bile kontradiktorne njegovoj teoriji. Čak ni najdogmatičniji marksisti nisu se zadnjih desetljeća pokušavali držati toga očito neutemeljenog predviđanja.

Treće i najvažnije, Marxova je teorija predviđala neizbježnost proleterske revolucije. Takva se revolucija nigdje nikada nije dogodila. Boljševička revolucija u Rusiji nije imala nikakve veze s Marxovim proročanstvima. Njezina pokretačka snaga nije bio sukob između industrijske radničke klase i kapitala, nego je bila vođena pod sloganima koji nisu imali ni socijalistički, a nekmoli marksistički sadržaj: Mir i zemlja seljacima. Nepotrebno je navoditi da su se ti slogani kasnije pretvorili u svoju oprečnost. Ono što u 20. stoljeću možda dolazi najbliže revoluciji radničke klase bili su događaji u Poljskoj 1980. i 1981. godine: revolucionarni pokret industrijskih radnika (uz vrlo snažnu podršku inteligencije) protiv eksploatatora, što će reći države. A taj osamljeni primjer revolucije radničke klase (ako se uopće i može računati) bio je upravljen protiv socijalističke države i proveden pod znamenjem križa, s blagoslovom Pape.

Na četvrtom se mjestu mora spomenuti Marxovo predviđanje koje se odnosi na neizbježan pad profitne stope, proces za koji se pretpostavlja da će naposljetku dovesti do kolapsa kapitalističke privrede. Kao i sva ostala, i to se predviđanje pokazalo posve pogrešnim. Čak i u skladu s Marxovom teorijom, to nije mogla biti neizbježna pravilnost, jer se za isto tehničko razviće, koje smanjuje dio promjenjivog kapitala u troškovima proizvodnje, pretpostavlja da će sniziti vrijednost konstantnog kapitala. Dakle, profitna stopa može ostati stabilna ili se pak povećati čak i ako se ono što Marx zove ”živim radom” smanji za zadanu jedinicu proizvodnje. A čak i da je taj ”zakon” istinit, mehanizam kojeg bi djelovanje uzrokovalo pad i smrt kapitalizma nepojmljiv je, jer se pad profitne stope može isto tako pojaviti i u uvjetima u kojima apsolutan iznos profita raste. To je primijetila Rosa Luxemburg, izumivši i vlastitu teoriju o neizbježnom kolapsu kapitalizma, koja nije bila ništa manje pogrešna.

Peta postavka marksizma koja se pokazala zabludom jest predviđanje da će tržište priječiti tehnički napredak. Dogodilo se upravo suprotno. Tržišne privrede pokazale su se izuzetno učinkovitima u stimuliranju tehnološkog napretka, dočim je ”realni socijalizam” tehnološki stagnirao. Budući da se ne može negirati kako je tržište stvorilo najveće obilje ikada znano u ljudskoj povijesti, neki su se neomarksisti osjećali prisiljenima promijeniti svoj pristup. U jednom je času kapitalizam izgledao zastrašujući jer je proizveo siromaštvo; kasnije je ispao zastrašujući jer proizvodi takvo obilje koje ubija kulturu.

Neomarksisti osuđuju ono što se naziva ”konzumerizam” ili ”konzumerističko društvo”. U našoj civilizaciji doista postoji mnogo alarmantnih i prijekora vrijednih fenomena povezanih s rastom potrošnje. Međutim, činjenica je da je ono što poznajemo kao alternativu ovoj civilizaciji neusporedivo gore. U svim komunističkom društvima ekonomske su se reforme (do one mjere da su dale bilo kakve rezultate) vodile redovito u istom smjeru: do djelomične restauracije tržišta, odnosno do ”kapitalizma”.

Što se tiče tzv. materijalističkog tumačenja povijesti, ono nam je dalo određen broj zanimljivih uvida i sugestija, no ono nema eksplanatornu vrijednost. U svojoj jakoj, strogoj verziji, za koju se prilična podrška može naći u mnogim klasičnim tekstovima, ono podrazumijeva da društveno razviće potpunoma ovisi o klasnoj borbi koja je, nakon svega, preko posredničke promjene ”načina proizvodnje”, određena tehnološkom razinom društva o kojem se radi. Štoviše, ono podrazumijeva da pravo, religija, filozofija i ostali elementi kulture nemaju vlastitu povijest, jer je povijest proizvodnih odnosa njihova povijest. To je apsurdna tvrdnja, povijesno posvema neutemeljena.

Uzme li se pak ta teorija u obzir u slabom, ograničenom smislu, ona kaže samo to da povijest kulture treba ispitati tako da se uzmu u obzir društvene borbe i sukobljavajući interesi, da političke institucije djelomično, barem negativno, ovise o tehnološkom razviću i o društvenim sukobima. To je, međutim, nekontroverzna banalnost koja je bila znana i puno prije Marxa. Zato je materijalističko tumačenje povijesti ili besmislica ili banalnost.

Druga komponenta Marxove teorije koja nema eksplanatornu moć jest njegova teorija rada. Marx je načinio dva važna dodatka teorijama Adama Smitha i Davida Ricarda. Prvo, rekao je da se u odnosima između radnika i kapitala ne prodaje rad nego radna snaga; drugo, načinio je razliku između apstraktnog i konkretnog rada. Niti jedno od ova dva načela nema nikakvu empirijsku osnovu i niti jedno nije potrebno za objašnjenje kriza, natjecanja i sukoba interesa. Krize i ekonomski ciklusi mogu se razumjeti analizom kretanja cijena, a teorija vrijednosti ne dodaje ništa našem razumijevanju istih. Izgleda da se suvremena privreda – za razliku od ekonomskih ideologija – ne bi puno razlikovala od ove današnje čak i da se Marx nikada nije rodio.

Postavke koje sam spomenuo nisu odabrane slučajno; one čine skelet Marxove doktrine. No ne postoji gotovo ništa u marksizmu što daje rješenja za mnoge probleme današnjeg doba, uglavnom zbog toga što oni prije jednog stoljeća nisu bili bitni. Što se tiče ekoloških pitanja, kod Marxa ćemo naći samo nekoliko romantičnih banalnosti o jedinstvu čovjeka s prirodom. Demografski problemi uopće ne postoje, osim što Marx odbija vjerovati da bi se išta poput prenapučenosti u apsolutnom smislu moglo ikada pojaviti. Ni dramatični problemi trećeg svijeta ne bi pronašli rješenje u njegovoj teoriji. Marx i Engels bili su jako eurocentrični; podcjenjivali su druge civilizacije, a slavili progresivne učinke kolonijalizma i imperijalizma (u Indiji, Alžiru i Meksiku). Bila im je važna samo pobjeda više civilizacije nad zaostalima; ideja nacionalnog određenja Engelsu je bila predmetom izrugivanja.

Ono što je marksizam ponajmanje kadar objasniti jest totalitarni socijalizam koji je Marxa imenovao prorokom. Mnogi zapadnjački marksisti ponavljali su da socijalizam kakav je postojao u Sovjetskom Savezu nije imao veze s marksističkom teorijom i da se, za osudu kakav je bio, mogao najbolje objasniti nekim specifičnim uvjetima u Rusiji. Ako je tako, kako se moglo dogoditi da je toliko ljudi u 19. stoljeću, osobito anarhista, posvema precizno predvidjelo što će socijalizam koji se zasniva na marksističkim načelima postati, naime – državno ropstvo? Proudhon je tvrdio da je Marxov ideal učiniti ljudska bića državnim vlasništvom. Prema Bakunjinu, marksistički bi se socijalizam sastojao u pravilu od renegata iz vladajuće klase i bio bi zasnovan na najgoroj ikad viđenoj eksploataciji i opresiji. Prema poljskom anarhosindikalistu Edwardu Abramowskom, da je komunizam nekim čudom mogao pobijediti u moralnim uvjetima modernog društva, to bi rezultiralo klasnom podjelom i eksploatacijom gorom od one koja je tada postojala (jer institucionalne promjene ne mijenjaju ljudske motivacije i moralno ponašanje). Benjamin Tucker je rekao da marksizam poznaje samo jedan lijek za monopole, a to je samo jedan monopol.

Ovo su proročanstva iz 19. stoljeća, decenijama prije Ruske revolucije. Jesu li ti ljudi bili vidoviti? Nisu. Netko bi mogao takvo nešto racionalno predvidjeti i iz marksističkih anticipacija izvesti zaključak o sistemu socijaliziranog služništva [serfdom]. Naravno, bilo bi ludo reći da je to bila namjera proroka ili da je marksizam kao eficijentni uzrok stvorio komunizam 20. stoljeća. Pobjeda ruskih komunista ishod je niza neobičnih događaja. No moglo bi se reći da je Marxova teorija snažno pridonijela pojavi totalitarizma i da je ona stvorila njegov ideološki oblik. Anticipirala je univerzalnu nacionalizaciju svega, a time i nacionalizaciju ljudskih bića. Budimo sigurni, Marx je uzeo od sljedbenika Saint-Simonea slogan o tome da u budućnosti neće postojati vlada, samo administracija stvarima; nije mu međutim palo na um da netko ne može administrirati stvarima bez zapošljavanja ljudi u tu svrhu i da zato totalna administracija stvarima znači i totalnu administraciju ljudima.

Sve to ne znači da Marxovo djelo ne vrijedi čitati; ono je dio europske kulture i trebalo bi ga čitati kao što čitamo mnoge klasike. Trebalo bi čitati Descartesova djela o fizici, ali bilo bi ludo čitati ih kao vrijedan priručnik o tome što se danas događa u fizici. Iako se u bivšim komunističkim zemljama tekstovi Marxa i Engelsa sada tretiraju s odbojnošću, to bi moglo proći; čak i ondje će se oni naposljetku čitati kao ostaci prošlosti. Jedan od uzroka popularnosti marksizma među obrazovanim ljudima bila je činjenica da je on u svom jednostavnom obliku bio vrlo lak; čak je i Sartre primijetio da su marksisti lijeni. Doista, uživali su u tome da imaju jedan ključ za sva vrata, jedno univerzalno primjenjivo objašnjenje za sve, instrument koji omogućuje svladavanje kompletne povijesti i ekonomije, a da se one doista ne studiraju.

Znači li ova smrt marksizma automatski i kraj socijalističke tradicije? Ne nužno. Sve, naravno, ovisi o značenju riječi ”socijalizam”, a oni koji je još uvijek koriste kao vlastitu ispovijest vjere obično nerado kažu što misle, osim nekih praznih općenitosti. Zato treba načiniti neke distinkcije. Problem je u tome što je želja da se otkriju ”zakoni historije” dovela do toga da su mnogi ljudi shvatili ”kapitalizam” i ”socijalizam” kao globalne ”sisteme” dijametralno suprotne jedan od drugog. No oni se ne mogu uspoređivati. Kapitalizam se razvijao spontano i organski širenjem trgovine. Nitko ga nije planirao i nije mu bila potrebna sveobuhvatna ideologija, dočim je socijalizam bio ideološka konstrukcija. Konačno, kapitalizam je ljudska priroda na djelu – odnosno, ljudska pohlepa kojoj je dopušteno slijediti svoj put, dočim je socijalizam pokušaj institucionaliziranja i jačanja bratstva. Sada izgleda bjelodanim da je društvo u kojem je pohlepa glavna motivacija ljudskih djela, uza sve svoje odbojne i prijekora vrijedne aspekte, neusporedivo bolje od društva koje se zasniva na prinudnom bratstvu, bilo u nacionalnom ili internacionalnom socijalizmu.

Ideja socijalizma kao ”alternativnog društva” kapitalizmu jednaka je ideji totalitarnog služništva; ukinuće tržišta i sveukupna nacionalizacija ne mogu polučiti nikakav drugi rezultat. Ideja o uspostavljanju savršene jednakosti institucionalnim sredstvima nije ništa manje štetna. Svijet je poznavao mnogo dobrovoljne jednakosti, koje su se mogle vidjeti u nekim samostanima i u mnogim svjetovnim zadrugama. No prinudna jednakost neizbježno zahtijeva totalitarna sredstva, a totalitarizam podrazumijeva ekstremnu nejednakost, jer pruža nejednak pristup do informacija i moći. Niti je, praktično govoreći, moguća jednakost u distribuciji materijalnih dobara ako je moć usredotočena u rukama oligarhije koju se ne može kontrolirati; zbog toga ništa čak ni iole slično jednakosti nije postojalo u socijalističkim zemljama. Ideal je unaprijed osuđen na neuspjeh. Dobro znamo zbog čega je ideja sveobuhvatnog planiranja ekonomski katastrofalna, a kritika Friedricha von Hayeka o toj temi bila je bez iznimke i više nego dokazana iskustvom u svim komunističkim zemljama. Socijalizam u tom smislu znači da su ljudi represijom spriječeni angažirati se u bilo kojoj društveno korisnoj aktivnosti, osim ako to nije država odredila.

Unatoč tome, socijalistička je tradicija bogata i raznolika i uključuje mnoge varijante osim marksizma. Neke socijalističke ideje doista su u sebi imale ugrađenu totalitarističku tendenciju. To se odnosi na većinu renesansnih i prosvjetiteljskih utopija, kao i na Saint-Simona. Ipak, neke su od njih prihvatile liberalne vrijednosti. Kada je jednom socijalizam, koji je započeo kao nevina fantazija, postao pravim političkim pokretom, nisu sve njegove varijante uključivale ideju o ”alternativnom društvu”, a i među onima koje jesu, bilo je onih koje tu ideju nisu shvaćale ozbiljno.

Sve je bilo jasnije prije Prvog svjetskog rata. Socijalisti i ljevica općenito htjeli su ne samo jednake, univerzalne i obavezne škole, socijalnu zdravstvenu zaštitu, progresivno oporezivanje i religijsku toleranciju, nego i sekularno obrazovanje, napuštanje nacionalne i rasne diskriminacije, jednakost žena, slobodu štampe i okupljanja, pravno reguliranje uvjeta rada i sistem socijalnog osiguranja. Borili su se protiv militarizma i šovinizma. Europski socijalistički vođe u razdoblju Druge internacionale, ljudi poput Jaurèsa, Babela, Turatija, Vandervellea i Martova, utjelovljivali su ono najbolje iz europskog političkog života.

No sve se promijenilo nakon Prvog svjetskog rata, kada je riječ ”socijalizam” (a u većoj mjeri i ”ljevica”) bila gotovo posve monopolizirana od strane lenjinističkog i staljinističkog socijalizma, što je iskrivilo većinu tih zahtjeva i slogana do njihove suprotnosti. Istodobno, većina tih ”socijalističkih” ideala bila je zapravo realizirana u demokratskim zemljama koje su djelovale u sistemu tržišnih privreda. Nažalost, netotalitarni socijalistički pokreti desetljećima su trpjeli od ideoloških inhibicija i nedostajalo im je hrabrosti za osudu i za konzistentnu borbu protiv najdespotskijeg i nakrvoločnijeg političkog sistema na svijetu (osim nacizma). Sovjetski komunizam trebao je nakon svega biti vrstom socijalizma i ukrasio se internacionalističkom i humanističkom frazeologijom koju je naslijedio iz socijalističke tradicije. Lenjinistička tiranija koja je uspjela ukrasti riječi ”socijalizam” i netotalitarni socijalisti bili su suučesnici u krađi. Bilo je nekih iznimki tome pravilu, ali ne mnogo.

Bilo kako bilo, socijalistički pokreti snažno su pridonijeli promjeni političkog pejzaža na bolje. Inspirirali su određeni broj socijalnih reformi bez kojih bi moderna država blagostanja [welfare state] – koju su mnogi od nas uzeli zdravo za gotovo – bila nezamisliva. Bilo bi stoga šteta kada bi kolaps komunističkog socijalizma rezultirao smrću cjelokupne socijalističke tradicije i trijumfom socijalnog darvinizma kao dominantne ideologije.

Priznajući da nikada nećemo dosegnuti savršeno društvo i da će ljudi uvijek pronaći neki razlog da se jedni prema drugima loše odnose, ne bismo trebali odbaciti koncept ”socijalne pravde”, kolikogod da ga je ismijavao Hayek i njegovi sljedbenici. Ona se, dakako, ne može definirati ekonomskim pojmovima. Ne može se iz pojma ”socijalna pravda” izvući odgovor na pitanja o tome koji je porezni sistem poželjan i ekonomski opravdan u zadanim uvjetima, koje su socijalne beneficije opravdane ili koji je najbolji način da bogate zemlje pomognu siromašnom dijelu svijeta. ”Socijalna pravda” izražava samo stav prema socijalnim problemima. Istina je da je češće koriste pojedinci ili cijela društva koji odbijaju snositi odgovornost za vlastite živote. No, prema riječima stare poslovice, zloupotreba ne poništava upotrebu [the abuse does not abrogate the use].

U svojoj neodređenosti, ”socijalna pravda” nalikuje konceptu ljudskog dostojanstva. Teško je definirati što je ljudsko dostojanstvo. To nije organ koji treba otkriti na našem tijelu, to nije empirijski pojam, ali bez nje ne bismo mogli odgovoriti na jednostavno pitanje: Zašto je ropstvo loše? Isto tako, koncept socijalne pravde je maglovit i može se koristiti kao ideološki alat totalitarnog socijalizma. Pa ipak, koncept je koristan posrednik između stroge opomene dobročinstvu i milosrđu i koncepta distributivne pravde; on nije isto što i distributivna pravda, jer nužno ne podrazumijeva recipročno priznavanje. Nije niti samo poziv na dobročinstvo, jer podrazumijeva, ma kako neprecizno, da neka prava mogu biti zaslužena. Koncept socijalne pravde ne podrazumijeva da postoji nešto poput zajedničke sudbine čovječanstva u kojoj svatko sudjeluje, ali sugerira da koncept ljudskosti ima smisla – ne samo kao zoološka kategorija, nego i kao moralna.

Bez tržišta, ekonomija bi propala (u stvari, u ”realnom socijalizmu” uopće nema privrede, samo ekonomska politika). No isto je tako općenito priznato da tržište ne rješava automatski sve bitne ljudske probleme. Koncept socijalne pravde potreban je kako bi opravdao vjerovanje da postoji ”ljudskost” – i da moramo gledati i na druge pojedince kao na pripadnike tog kolektiva prema kojem imamo određene moralne dužnosti.

Socijalizam je kao socijalna ili moralna filozofija bio zasnovan na idealu ljudskog bratstva, bratstva koje nikada ne može biti implementirano institucionalnim sredstvima. Nikad nisu postojala i nikad neće postojati institucionalna sredstva kojima će se ljudi načiniti braćom. Bratstvo pod prinudom predstavlja najštetniju ideju nastalu u moderno doba; ono je savršen put do totalitarne tiranije. Socijalizam je u tom smislu isto što i kraljevstvo laži. No to ipak nije razlog za napuštanje ideje o ljudskom bratstvu. Ako to nije nešto što se učinkovito može postići sredstvima socijalnog inženjeringa, korisno je kao iskaz o ciljevima. Socijalistička ideja je mrtva kao projekt ”alternativnog društva”, ali kao iskaz o solidarnosti s gubitnicima i potlačenima, kao motivacija za suprotstavljanje socijalnom darvinizmu, kao svjetlo što nam gori pred očima jače od konkurencije i pohlepe – zbog svih tih razloga socijalizam, ideal, a ne sistem, još je uvijek koristan.

S engleskog preveo Mario Kopić
Piše: Leszek Kolakowski

PODIJELI