Nasir al-Din al-Tusi je 600 godina prije Darwina pisao o teoriji evolucije

Nasir al-Din Tusi je bio perzijski polimat (svestran znanstvenik) i plodan pisac: arhitekta, astronom, biolog, hemičar, matematičar, filozof, liječnik, fizičar, znanstvenik i teolog. Muslimanski učenjak Ibn Haldun (1332-1406) smatra al-Tusija najvećim perzijskim znanstvenikom u kasnog perioda.

Njegovo puno ime je Abu Jafar Muhammad b. Muhammad b. al-Hasan Nasir al-Din al-Tusi, rođen je u Tusu (Horosan) 1201. godine. Kasnije je izučavao filozofiju i medicinu, a matematiku je izučavao kod čuvenog učitelja Kamal al-Din b. Yunusa.[1] Nakon obrazovanja u rodnom gradu Tusu, sticao je naobrazbu u Nejsaburu, 75 kilometara zapadno. U tom periodu na svjetsku scenu stupaju Mongoli, koji su 1215. godine osvojili Peking, a zatim bacili oko na islamski svijet i već 1220. godine bili su u Tusu. Ismailijski vladar Nasir al-Din Abd al-Rahim ponudio je utočište Nasir al-Dinu al-Tusiju u planinskim utvrdama Horosana, što je al-Tusi i prihvatio, a zatim je istoimenom vladaru posvetio djelo Akhlaq-i-Nasiri (Nasirova etika) 1232. godine, prije nego ga je vladar pozvao u prijestolnicu Alamut, gdje je prihvatio ismailijsku vjeru pred novim imamom Alauddin Muhammadom (1227–1255). Ismailijska država osnovana je 1090. godine nakon što je Hassan Sabbah osvojio utvrdu Alamut i postojala je sve do 1256. godine kada su Mongoli osvojili do tada, više od stoljeće i pol neosvojivu i nepristupačnu utvrdu. U toku svog boravka u Alamutu al-Tusi je napisao svoja tri značajna djela: Tasawwurat (Pojmovnik), djelo iz logike Asas al-iqtibas (Osnove zaključivanja) i djelo iz oblasti matematike Tahrir al-Majisti (Komentar Almageste).

Djelo Tadhkira fi 'ilm al-hay'a (Memoari o astronnomiji) Nasir al-Dina al-Tusija iz 1389. godine, a danas se čuva u Parizu u Bibliothèque Nationale de France.
Primjerak djela Tadhkira fi ‘ilm al-hay’a (Memoari o astronnomiji) Nasir al-Dina al-Tusija iz 1389. godine. Danas se čuva u Parizu u Bibliothèque Nationale de France.

U svom bogatom znanstvenom opusu izdvajaju se prevodi sa grčkog na arapski, kao i revizije već prevedenih djela Autolycus, Aristarchus, Euclid, Apollonius, Archimedes, Hypsicles, Theodosius, Menelaus and Ptolemya. Napisao je komentar na Archimedesovo djelo Menelaus Spherics, kao i ranije spomenuti komentar Ptolomeyevog djela Almagest (Tahrir al-Majisti) 1247. godine.[2]

U svom bogatom znanstvenom opusu napisao je približno 150 djela, od kojih je 25 na perzijskom, a ostala na arapskom jeziku.

Dolaskom Mongola i prvenstveno osvajanjem i uništenjem Alamuta, a kasnije i Bagdada, tadašnje prijestolnice islamskog svijeta, al-Tusi je itekako profitirao. Nametnuo se kao znanstveni savjetnik, a kasnije je oženio i Mongolku, nakon čega je postavljen za ministra vjerskog naslijeđa. Najveća kontroverza ostaje al-Tusijevo prisustvo i marširanje zajedno sa Mongolima prilikom osvajanja, a zatim uništenja tadašnje slobodno se može reći – svjetske prijetolnice kulture i znanosti – Bagdada. Obzirom da je Hulagu, mongolski vladar, bio sklon vjerovanju u zvijezde 1259. godine dao je izgraditi opservatorij u mongolskoj prijestolnici Maragheh (današnji Azerbejdžan), a na čelo je postavljen al-Tusi, koji je nastavio da se bavi znanstvenim radom i dadne svoj doprinos razvoju astronomije. Također, veliki broj historičara smatra da je planetarni model, koji je razvio Nikola Kopernik, zapravo izumljen u opservatoriju u Maraghehu i da je svoj put do Nikole Kopernika i kasnijeg unaprijeđenja pronašao preko Bizantije.[3]

Nasir al-Din al-Tusi
Nasir al-Din al-Tusi

No, ono što je malo poznato je činjenica da je al-Tusi 600 godina prije Charlesa Darwina u djelu Akhlaq-i-Nasiri (Nasirova etika) govorio o evoluciji vrsta. Svoja razmišljanja o teoriji evolucije započinje tvrdnjama da je svemir bio jedno, sa istim i sličnim materijama, ali su se promjene počele dešavati nakon što su neke materije počele da se razvijaju brže i drugačije od drugih. Zatim objašnjava kako su elementi evoluirali u minerale, zatim biljke, životinje i naposlijetku u ljude.

Tusi zatim objašnjava kako je nasljedna varijabilnost važan faktor za biološku evoluciju živih bića:

“Organizmi koji mogu dobiti nove značajke brže su više promjenjivi. Kao rezultat, imaju prednost nad ostalim stvorenjima. Tijela se mijenjaju kao rezultat internih i eksternih interakcija.”

Al-Tusi zatim objašnjava sposobnost oragnizama da se prilagode novim sredinama:

“Pogledajte svijet životinja i ptica. Oni imaju sve što je potrebno za odbranu, zaštitu i svakodnevni život, uključujući i snagu, hrabrost i odgovarajuće alate [organe] […] Neke od tih organa su prava oružja, […] Na primjer, rogovi-koplje, zubi i kandže-nož i igla, noge i kopita-toljaga. Trnje i igle nekih životinja nalikuju strijelama. […] Životinje koje nemaju drugih sredstava za odbranu (kao srne i lisice) štite se uz pomoć leta i lukavstva. […] Neke od njih, na primjer, pčele, mravi i neke vrste ptica, ujedinjuju se u zajednice kako bi se zaštitili sebe i pomogli jedni druge.”

Al-Tusi je prepoznao tri tipa živih bića: ljudi, biljke i životinje. Zatim kaže:

“Životinje su iznad biljaka, jer imaju sposobnost svjesnog kretanja, kretanja, probave hrane, pronalaska i konzumiranja upotrebljivih stvar. […] Postoje mnoge razlike između životinjskih i biljnih vrsta, […] Prije svega, životinjsko carstvo je složenije. Osim toga, razlog je najkorisnija osobina životinja. Zbog toga, životinje mogu naučiti i usvojiti nove, nesvojstvene sposobnosti. Na primjer, treniran konj ili sokol za lov su na višoj tački razvoja u životinjskom svijetu. Prvi koraci ljudskog savršenstva počeli su odavde.“

Zatim al-Tusi objašnjava kako su ljudi evoluirali:

“Takvi ljudi [vjerojatno čovjekoliki majmuni] žive u zapadnom Sudanu i drugim udaljenim krajevima svijeta. Veoma su bliski životinjama, po svojim navikama, djelima i ponašanju. […] Ljudsko biće ima značajke koje ga razlikuje od drugih stvorenja, ali, također, ima i druge značajke koje ga sjedinjuju sa životinjskim, biljnim svijetom, pa čak i sa neživim tijelima. […] Prije [stvaranju čovjeka], sve razlike između organizama bile su prirodnog porijekla. Sljedeći korak bit će povezan sa duhovnim savršenstvom, voljom, promatranjem i znanjem. […] Sve ove činjenice dokazuju da se ljudsko biće nalazi se na srednjem stupnju evolucijskog razvoja. Prema njegovoj inherentnoj prirodi, čovjek je povezan sa nižim bićima, i samo uz pomoć svoje volje može doći na viši stepen razvoja.”[4]

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Grupa autora, Biography – Muslim Scholars and Scientists, str. 112.

[2] Ibid., str. 116.

[3] https://www.britannica.com/biography/Nasir-al-Din-al-Tusi#ref100273

[4] https://www.thevintagenews.com/2016/08/27/priority-first-theory-evolution-600-years-older-darwin/

Related Articles

Close
Close