Harun Er-Rešid i zlatno doba Abasijskog hilafeta

Novi halifa dolazi na čelo hilafeta poslije brata Muse El-Hadija i on vodi potpuno drukčiju unutrašnju politiku od njega. Iz zatvora pušta Halida Bermekiju, porijeklom iz jedne veoma ugledne porodice iz Belha u pokrajini Horosan. Njihov rodočelnik Bermek doselio se u Damask za vrijeme Hišarna. Tamo se nastanjuje i prima islam. Njegovi sinovi postaju imućni, ugledni i učeni ljudi. Bermekov sin Halid postaje vezir. Halidovog sina Jahja postavlja El-Mehdi mueddibom (odgajateljem) sinu Harunu. Jahja čini velike usluge Harunu i pomaže mu, posebno u ratovima s Bizantom i u odbrani od brata Musa’a. Tada je svoj život stavio na kocku spašavajući Haruna. Jahja se od Haruna skoro nije ni rastajao.

Nakon što je Harun postao halifa, on imenuje Jahju za vezira, koji je, ustvari, imao svu vlast. To je drugi Bermekijja koji postaje vezir. Jahja je imao dvojicu sinova – Fadla i Džafera. Fadl i Harun su rođeni iste sedmice u Reju i bili su braća po mlijeku. Drugi brat – Džafer – ženi se Harunovom sestrom Abbasom. Tako pored halifine porodice, Bermekijje postaju najuglednija porodica u cijeloj islamskoj državi. Bili su izuzetno sposobni, okretni, učeni, vješti i darežljivi.

Godine 794. Fadl odlazi u Transoksaniju, krajnji sjeveroistok islamske države, gdje proširuje državnu granicu, uređuje odnose u pokrajini i trijumfalno se vraća u Bagdad dijeleći narodu velike sume novca. Od tada do 803. traje slava i sjaj Bermekijja. Početak devetog stoljeća, ili 803. godina, označava sumrak porodica vezira Bermekijja. Te godine halifa Harun iznenada izdaje naredbu da se Džafer Bermekijja (zet) pogubi, a ostali članovi porodice pozatvaraju. Sva imovina Bermekijja je zaplijenjena, a kuće popaljene.

Tako je u trenu nestalo porodice koja je 17 godina zauzimala vezirske položaje i uspješno vodila državno kormilo. Harun se prema Bermekijjama ponio isto kao njegov djed prema Ebu Musa’ u El-Horosaniju.

Ovaj postupak prema Bermekijjama može se objasniti samo Harunovom apsolutističkom sviješću koja nije trpjela samostalnost, moć, ugled i popularnost drugog u narodu.

Jedino su ga mogle mržnja, strah i ljubomora navesti da likvidira tu porodicu. Nakon likvidacije Bermekijja Harun za vezira postavlja Fadla Ibn Rebi’a – velikog spletkaroša i licemjera koji je stalno isticao da su Bermekijje i Alevijje neprijatelji Abbasijja. To je najveća greška u vladavini Haruna Er-Rešida koju je načinio pri kraju svog hilafeta.

Za vrijeme jednog hodočašća u Mekku halifa je pred uglednom ulemom odredio da ga naslijede sinovi Emin, Me’mun i Mu’tesam. Sastavljena je i oporuka koju su potpisali svi prisutni prvad. Sva trojica sinova su se zakleli da će poštovati očevu oporuku, a taj testament je nakon toga pohranjen u Bejtullahu.

U Medini u Harunovo vrijeme živi Musa El-Kazim, sedmi od dvanaest ši’itskih imama. Bio je sin h. Husejnova unuka Džafera Es-Sadika. Narod ga je mnogo djenio i poštovao, a neka plemena su njemu, a ne halifi, plaćala porez. Protivnici su ga opanjkali kod halife nazvavši ga državnim neprijateljem te ga ovaj pozva u Bagdad. To je ElKazima duboko uvrijedilo i on je oštro protestirao kod halife. Harun ga bad u tamnicu u kojoj je i umro 800. godine.

RATOVI U DOBA HARUNA

Godine 800. jedno tursko pleme prodire u Kurdistan, gdje pali, pljačka i u ropstvo odvodi preko 100.000 zarobljenika. Harun šalje u Kurdistan Jezida Ibni Mezida s pomoćnikom Huzejmetom sa zadatkom da očiste zemlju od razbojnika, što ovi uspješno obavljaju. Turke pobjeđuju, a plijen i zarobljenike oslobađaju. Prije toga, bizantijska carica Irena krši ugovor o plaćanju danka pa Harun 797. godine na Bizantiju šalje vojskovođu Ishaka Ibn Sulejmana. Njegova vojska 797. godine prodire sve do Samsuna i sa tri strane nadire prema Carigradu. Irena je, navodno, s prozora posmatrala borbe u okolini. Nakon te pobjede muslimana ona se obavezuje na dvostruko veći danak i uspostavlja korespondenciju i prijateljstvo sa Harunom Er-Rešidom. To prijateljstvo posebno koristi franački vladar Karlo Veliki na kulturnom planu, prenoseći iz islamske države mnoge naučne i kulturne tekovine. U mnogo čemu Karlo Veliki oponaša Haruna Er-Rešida.

Između njih dvojice, posredstvom izaslanika, sklopljen je ugovor o zaštiti hodočasnika u Jerusalim. Harun je u Francusku slao i liječnike. Harun i Karlo Veliki su međusobno razmjenjivali darove. Halifa je Karlu poslao darove – tkanine (košulje), miomirise, jedan sat kojeg su Evropljani smatrali čarolijom, i slona. Godine 808. izbija ustanak u Horosanu i sam Harun kreće da ga uguši. Međutim, na putu mu se pogorša bolest koju je zadobio još u ratu sa Grcima te umrije u Tusu.

HARUNOVA LIČNOST

Harun je u mladosti bio sklon uživanjima, ali se kasnije povukao i živio u skladu sa šerijatom. Bio je pripadnik malkijskog mezheba i htio je prisiliti sve muslimane da budu pripadnici tog mezheba. Od toga ga odvrati sam veliki imam sa objašnjenjem da nema prisile u vjeri. Harun Er-Rešid je bio višeslojna ličnost. Bez milosti i ikakvog razloga uništio je Bermekijje. Ali, Harun je bio i darežljiv čovjek koji je svaki dan sirotinji dijelio 1.000 dirhema. Dakle, istovremeno apsolutista, darežljiv i pobožan, jer je, kada su mu dozvoljavali državni poslovi, odlazio na hadždž. Harun je bio veliki mecena znanosti, kulture i učenjaka. Veoma rado je primao na dvor učene ljude. Uvijek im je izlazio u susret i bogato ih nagrađivao. Velike sume novca je trošio na učenjake i književnike. Bio je i veliki ljubitelj muzike najslavnijih kompozitora. I on sam je bio pjesnički izuzetno nadaren. Na svome dvoru je iskupljao učenjake, filozofe, pjesnike i umjetnike iz cijelog svijeta. U njegovo vrijeme islamska je država bila na vrhuncu svoje moći i slave.

trgovci-orijent

GRAD BAGDAD

Period Harunove vladavine je bio najslavniji i najznamenitiji period u historiji Bagdada. Mada nije bilo prošlo ni pola stoljeća od njegova osnivanja, Bagdad je za četrdesetak godina izrastao u najveći svjetski centar i grad basnoslovnog bogatstva, kulture, civilizacije i političkog značaja. Bio je jedini grad koji se mogao takmičiti s Carigradom, a ubrzo ga je i prevazišao. Jedno vrijeme mu nije bilo premca na cijelom svijetu.

TRGOVINA

Carske provincije slale su karavanom ili morem svoje domaće proizvode, u Egipat rižu, šećer, datule, pamuk, vunene tkanine, žito, platno u Siriju metalnu robu i voće; u Arabiju brokat, bisere i oružje; u Perziju svilu, mirise i povrće. Iz Bagdada i drugih izvoznih centara arapski su trgovci prevozili do Dalekog Istoka, Evrope i Afrike tkanine, dragulje, metalna ogledala, staklene kuglice, mirodije. Na rijeci Tigris ležalo je stotine lađa. Na gradske pijace dolazio je iz Kine porculan, svila i miris, iz Indije i Malajskog arhipelaga mirodjije, minerali, iz turskih zemalja u centralnoj Aziji boje, rubini, lazurni kamen, tkanine i robovi. Iz Skandinavije i Rusije med, vosak, razne vrste krzna i bijeli robovi, a iz istočne Afrike slonovača, zlatna prašina i crni robovi. Za prodaju kineske robe bile su određene specijalne pijace.

Saobraćaj izmedju istočne i zapadne strane Bagdada omogućavala su tri pontonska mosta, slična današnjim mostovima. El-Katib posvećuje čitav odjeljak u svojoj historiji bagdadskim mostovima, a jedan drugi njegovim kanalima. Gomile arapskog kovanog novca nađene u udaljenim mjestima sjevernih zemalja – Rusije, Finske, Švedske i Njemačke svjedoče o nadaleko rasprostranjenoj trgovini kojom su se muslimani bavili u ovom i kasnijem periodu. “Za Avanture moreplovca Sindibada, koje čine jednu od najpoznatijih priča u zbirci Hiljadu i jedna noć, davno je utvrđeno da su bazirane na stvarnim izvještajima o putovanjima koja su poduzimali muslimanski trgovd”. O tome piše i Filip Hiti u svom djelu Istorija Arapa.

Odlomak iz djela: Mustafa Spahić, Povijest islama, str. 290-294.         

Related Articles

Close
Close