Obavljanje hadždža u bivšoj Jugoslaviji – Državno špijuniranje i stalne represije hodočasnika

Uspostavljanje države sa socijalističkim poretkom, mjere koje je nova vlast neposredno poslije oslobođenja poduzela prema Islamskoj vjerskoj zajednici (IVZ), kao i aktivnost brojne muslimanske emigracije, koja je utočište našla u islamskim državama, utjecali su na formiranje stajališta da se u Jugoslaviji proganja islam i da vjernici nemaju punu slobodu u izvršavanju vjerskih propisa.

U namjeri da se promijeni takvo mišljenje, državna tijela i rukovodstvo IVZ-a donijeli su odluku da prve hadžije iz Jugoslavije posjete sveta islamska mjesta.

U rujnu 1949. godine otputovala je prva grupa od pet hadžija, koju su činili reis-ul-ulema Ibrahim Fejić, zamjenik vrhovnog poglavara Murad Šećeragić, predsjednik Vjerske komisije Narodne Republike Bosne i Hercegovine i visoki dužnosnik IVZ-a Hasan Ljubinčić, Šuajb Arslan, vakufski službenik iz Skoplja i Sinan Hasani, službenik Autonomne oblasti iz Prištine. Delegacija je u svim mjestima koje je posjetila uživala posebnu pažnju, a saudijska vlada donijela je odluku da bude domaćin, što je podrazumijevalo večeru na dvoru i bajramsko čestitanje kralju Abdul Azizu.

Ostvareno je više kontakata s političarima raznih država i s novinarima, kojima je objašnjavana politička situaciju u Jugoslaviji poslije napada Informbiroa i položaj Islamske vjerske zajednice u državi koja se opredijelila za izgradnju socijalističkog sustava.
Nakon pauze od četiri godine ustaljeni su redovni odlasci na hadž, ali je broj hodočasnika ograničen na 35 zbog, kako je objašnjavano, nedostatka financijskih sredstava. Jedini organizator bilo je Vrhovno islamsko starješinstvo, a vođa prvih triju skupina bio je Hasan Ljubinčić, što pokazuje da je država strogo kontrolirala putovanja i nastojala da u skupini budu provjerene i lojalne ličnosti. Putovanje je bilo veoma skupo, jer je svaki hadžija, uz dio u dinarima, morao Narodnoj banci predati od 30 do 40 zlatnika za koje je dobivao 300 dolara za osobne troškove.

Najčešće su putovale stare osobe, koje su veoma teško podnosile dug i naporan put, tako da je u svakoj skupini umro poneki hadžija. Većina hadžija nije bila dobro pripremljena, slabo su poznavali propise u vezi s izvršenjem hadža, a njihova odjeća, posebno ljudi s Kosova i Metohije i zapadne Makedonije, bila je potpuno neprimjerena za žarku klimu Arabije. Zbog malog džeparca i želje hadžija da kupe poklone brojnim članovima svojih obitelji, većina se tijekom boravka u svetim mjestima loše hranila, što je utjecalo na njihovu opću iscrpljenost i česte bolesti. Dodatne probleme predstavljali su loši vodiči, nepoznavanje arapskog jezika i duga zadržavanja u gradovima gdje su se čekale saudijske vize.

Ekonomsko snaženje zemlje i povećan priljev deviznih sredstava od stranih turista i sve većeg izvoza, omogućili su da se 1961. godine ukine cenzus na broj hadžija i u organizaciju tog unosnog posla uključe i pojedine turističke organizacije. Vrhovno islamsko starješinstvo raspisivalo je natječaj i prihvaćalo najpovoljniju ponudu, koja je obvezno uključivala i osiguravanje deviznog džeparca. Prve godine nakon ukidanja cenzusa putovalo je 154 hadžija, da bi taj broj bio znatno povećan od 1966. godine, kada je omogućeno da putovanje samostalno organiziraju i turističke organizacije. Nelojalna konkurencija stalno je snižavala cijenu putovanja, a politički liberalizam omogućio je tijelima IZ-a i pojedinim imamima da pojačaju propagandu među vjernicima i potiču ih da ispune jednu od važnih obveza svoje vjere. Takva situacija utjecala je na Saveznu komisiju za vjerska pitanja koja je dala sljedeću ocjenu:

“Neuobičajeno veliki broj prijavljenih vernika za ova putovanja, pored znatno boljih materijalnih mogućnosti poslednjih godina, može se jedino objasniti postojanjem rasprostranjene agitacije koju sprovode svi organi IVZ, počev od mesnih do Vrhovnog islamskog starešinstva”. Komisija za odnose s vjerskim zajednicama Kosova i Metohije načinila je tijekom siječnja 1968. godine cjelovit materijal o stanju i aktivnostima vjerskih zajednica u pokrajini u kome su ozbiljno razmotreni i problemi u vezi s hadžom. Zaključeno je da se cijena stalno smanjuje i to je ilustrirano podatkom da je 1967. godine bilo dovoljno prodati dvije, a prije rata 20 krava da bi se pokrili svi troškovi putovanja.

Pojedinci su prodavali čitavu imovinu radi odlaska na hadž, a zabilježeni su i primjeri da su hadžije svoje mnogobrojne obitelji ostavljale bez sredstava za život. Širile su se i vijesti da državi odgovara da putuje što više hadžija, jer se na taj način navodno afirmiraju vjerske slobode i provodi emancipacija albanskog stanovništva. Komisija je uočila i brojne zloupotrebe u vezi s odlaskom na hadž, a posebno je upozorila na problem bedalstva: “Po verskim propisima (Kuranu) dozvoljeno je da ako je neko bolestan, iznemogao ili u dobokoj starosti, na hadžiluk ide njegov zamenik (bedal) koga on odredi, o trošku takvog lica tako da to lice onda dobije titulu hadžije iako nije bilo na hadžiluk. Zamenik (bedal) može biti samo ono lice koje već ima titulu hadžije. Takvih zamenika u 1967. godini bilo je osam. Ovo navodimo zbog toga što bedalstvo na određen način predstavlja unosan posao, a u nekim slučajevima pretvara se u trgovinu, jer ima primera da jedno lice ide više puta kao bedal”.

hadzije-bih
Putovanje Midhata Husejnefendića automobilom do Mekke 1961. godine. Prvi čovjek sa Balkana, koji je otišao na hadždž autom.

Putovanja su postala nekontrolirana, jer se na hadž odlazilo zrakoplovom, brodom, autobusima i privatnim automobilima. Posebno su bili popularni autobusi zbog niže cijene i mogućnosti da se na putovanjima, koja su trajala i po dva mjeseca, posjeti više islamskih zemalja, poznatih džamija i drugih mjesta važnih za povijest vjere kojoj pripadaju. Bosanske hadžije je 1968. i 1970. godine u autobusnoj karavani predvodio reis-ul-ulema Sulejman Kemura.

Sljedeće 1971. godine postignut je poslijeratni rekord jer je ukupno, na različite načine, putovalo 2.211 hadžija. Bio je to uvod u probleme do kojih je došlo u proljeće 1972. godine kada su kosovske hadžije donijele variolu, od koje je umrlo nekoliko ljudi, a kao mjera zaštite izvršeno je cijepljenje cjelokupnog stanovništva tadašnje Jugoslavije.

Veliki problemi, prouzročeni unošenjem opasne zarazne bolesti, čiji je uzrok bio nekontrolirano i stihijsko putovanje u Saudijsku Arabiju, prisilili su tadašnja državna tijela da brzo i odlučno reagiraju. U studenom 1972. godine Savezno izvršno vijeće, čiji je predsjednik bio Džemal Bijedić, donijelo je “Uredbu o merama zaštite unošenja kolere”. Uredba je zabranila grupna putovanja i predvidjela dvostruko cijepljenje svih putnika koji putuju u zemlje čiji će popis odrediti Savezni sekretarijat za rad i socijalnu politiku. Kao posebna mjera, zabranjena su pojedinačna putovanja u Saudijsku Arabiju do 31. prosinca 1973. godine. Kasnije je Savezna skupština donijela i “Zakon o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti koje ugrožavaju celu zemlju”. Taj zakon poslužio je kao osnova da se pripremi i usvoji “Pravilnik o merama zaštite od unošenja kolere, velikih boginja i malarije”.

Navedeni pravilnik propisao je stroge mjere za sve vrste putovanja u zemlje u kojima su registrirane određene bolesti ili postoji mogućnost da se na javnim skupovima državljani SFRJ sastanu s građanima tih država. Predviđena su obvezna cijepljenja, pregledi i karantene poslije povratka te uništavanje hrane i vode, koju putnici unose u zemlju. Organizator grupnih putovanja morao je ispuniti stroge uvjete za svakog putnika, a kao mjera opreza uvedeno je obvezno putovanje zrakoplovom i liječnik na svakih 50 putnika.

Navedene mjere znatno su otežale i drastično poskupjele odlazak na hadž, a opće nezadovoljstvo izazvano posljedicama epidemije utjecalo je na tijela Iza da nakon zabrane putovanja u 1973. godini prekinu s odlascima i u sljedeće dvije godine. Islamska zajednica i njezina tijela ponovno su se našli na početku, jer je zanimanje za putovanje opalo, a u vjernika se pojavio i strah od bolesti i mogućih posljedica. Pokrenuta je propaganda koja je trebala uvjeriti vjernike da izvrše jednu od najvećih islamskih dužnosti, nakon koje su oslobođeni svih dotadašnjih grijehova i spremni da bez straha dočekaju sudnji dan. Uskraćeno je pravo turističkim agencijama da organiziraju putovanja, a radi opreza ono je preneseno na republička starješinstva. Prvu veću skupinu, nakon epidemije, vodio je 1976. godine dr. Ahmed Smajlović, predsjednik Starješinstva IZ-a za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Poslije svih pregleda i dobivanja saudijskih viza u Rimu, putovali su zrakoplovima JAT-a iz Beograda za Džedu. Vođa jugoslavenskih hadžija dr. A. Smajlović susreo se i večerao s kraljem Halidom. Posjetili su Rabitu i razgovarali s generalnim tajnikom El Harekanom o mogućnostima pomoći te organizacije Islamskoj zajednicu u Jugoslaviji.

Država nije pokazala spremnost za liberalizaciju propisa, ali to nije bilo prepreka za stalno povećanje broja hadžija, koji je 1979. godine iznosio 1.320. Većina hadžija putovala je zrakoplovom iz Dubrovnika, a ne kao ranije iz Beograda. Organizacija se stalno poboljšavala, a hadžije su se trebale prijaviti na vrijeme i biti na posebno organiziranim seminarima. Uloženi su napori da se osigura dobar smještaj, a za prehranu hodočasnika brinuli su se posebno osposobljeni kuhariaščije iz Sarajeva.

Mehmed Mujkić, 1972. godine sa svoje 43 godine bio je najmlađi hadžija iz Bosne i Hercegovine.
Mehmed Mujkić, 1972. godine sa svoje 43 godine bio je najmlađi hadžija iz Bosne i Hercegovine.

Rukovodstvo IZ-a i tisak oštro su osudili zauzimanje haremi šerifa i kabe 1979. godine od pripadnika jednog ortodoksnog plemena, ubojstvo čuvara i hodočasnika i podržali mjere saudijskih vlasti, koje su poslije dobivene fetve od 28 najučenijih alima, polazeći od kuranskog načela da se na nasilje odgovara nasiljem, upotrijebile u sklopu svetih mjesta teško oružje i pobile pobunjenike.

Pobjeda Homeinijeve revolucije u Iranu i odlazak borbenih hadžija u sveta mjesta sa zadatkom da “osvete” Muhamedove srodnike, dalo je hadžu novu političku dimenziju. Komisija za odnose sa verskim zajednicama Srbije pripremila je, u suradnji s drugim nadležnim tijelima, 1984. godine informaciju u kojoj je o hadžu i eventualnim problemima istaknuto sljedeće: “Hadž, koji predstavlja jednu od osnovnih dužnosti islamskih vernika, već više godina sprovodi se veoma uspešno u organizaciji organa Islamske zajednice… Zbog složenih verskih obreda, visoke starosne strukture naših hadžija, nepoznavanja jezika i nastojanja organizatora, tokom izvođenja hadžiluka nije bilo kontakata i mešanja sa hadžijama iz drugih zemalja, tako da nisu dozvoljene mogućnosti za propagandno delovanje borbenih iranskih hadžija, koje je Homeini s tim ciljem uputio u velikom broju u sveta muslimanska mesta.

Ove ocjene o nemogućnosti političkog utjecaja na jugoslavenske hadžije teško je prihvatiti kao točne, jer je poznato da su hodočasnike u to vrijeme najčešće vodili imami školovani u inozemstvu, a njihovi stalni pratioci tijekom boravka u svetim mjestima bili su studenti iz SFRJ u Saudijskoj Arabiji, koji su imali priliku da im tijekom kratkih seminara, vezanih uz uspješno obavljanje hadža, na materinskom jeziku prenesu najnovija tumačenja islama o različitim pitanjima.

Savezno ministarstvo za unutrašnje poslove potvrdilo je ovu ocjenu 1988. godine: “Takvoj propagandi izloženi su i hodočasnici iz naše zemlje koji idu na hadžiluk u Meku. Islamski fundamentalisti koriste ova okupljanja za propagiranje Homeinijevih ideja, dele im propagandni materijal i pozivaju ih da se vrate izvornom islamu i da se u svojim zemljama bore za sistem po uzoru na iranski”.

Produbljivanje krize jugoslavenske države i postupno slabljenje njezinih funkcija omogućili su upornijim i odlučnijim pojedincima da počnu izbjegavati stroge sanitarne i druge mjere prilikom odlaska na hadž. Manje ili veće skupine odlazile su, navodno, u “šoping” u Istanbul, a nakon toga nastavljale put do Saudijske Arabije.21 Neposredno pred raspad socijalističke Jugoslavije 1990. godine na hadž je u organizaciji IZ-a putovalo 1.620 osoba, dok se ukupan broj procjenjuje na 3.500.22

Sažetak naučnog rada: Dragan Novaković, Organizacija hadževa i problemi koji su pratili izvršavanje te vjerske obveze u Jugoslaviji od 1945. do 1991. godine (Zagreb, 2004.)

Related Articles

Close
Close