Mogulsko carstvo – Kratak historijski pregled

957

Društvena previranja uzrokovana Ismailovim šijskim džihadom protiv sunija bila su djelomično odgovorna za stvaranje novog muslimanskog carstva u Indiji. Njegov osnivač Babur (umro 1530.), inače Ismailov saveznik, izbjegao je tokom rata između Safevija i Uzbeka u afganistanski grad Kabul, gdje je preuzeo kontrolu nad ostacima nekadašnje Timur Lenkove države. U kratkom roku uspio je stvoriti moćnu državnu tvorevinu u sjevernoj Indiji, koja je bila uređena po uzoru na Timurovo mongolsko carsrvo. Njegova država nije potrajala, budući da su od njegove smrti pa sve do polovice šesnaestog stoljeća izbijali stalni sukobi među afganskim emirima. Najsposobniji Baburov nasljednik Humajun ipak je 1555. godine suzbio sve nemire i učvrstio svoju vlast, te je, bez obzira na njegovu preranu smrt, “Mongolsko” (ili “Mogulsko”) Carstvo očuvano, a moć njegovih vladara ostala nedirnuta. Humajuna je naslijedio njegov sin Akbar (1542-1605.) nakon što je postao punoljetan 1560. Akbar je u potpunosti utvrdio integritet mogulske države u Indiji i postao neosporni vladar. Sačuvao je stari mongolski običaj da središnja vlast djeluje poput vojne jedinice pod neposrednim zapovjedništvom kana ili sultana. Njegova se država, oslonjena na vrlo djelotvornu činovničku administraciju i potpomognuta vatrenim oružjem, započela širiti na račun drugih muslimanskih vladara. Ubrzo su ogromna područja Hindustana, Pandžaba, Malve i Dekana postala sastavni dijelovi Mogulskog Carstva.

Međutim, za razliku od Ismaila, Akbar nije tlačio i proganjao svoje podanike, niti je poduzimao nasilna prevođenja pokorenih naroda na svoju vjeru. Da je tako činio, njegovo carstvo ne bi opstalo. Naime, muslimani su bili manjina u zemlji u kojoj nikada nijedna vlast nije pokušavala nametnuti religijsko jednoumlje. Svaka hinduska kasta imala je svoje vlastite vjerske običaje, a budisti, jakobiti, Židovi, džainisti, kršćani, zoroastrijanaci, sunijski muslimani i ismailije, imali su punu vjersku slobodu. Tokom četrnaestog i petnaestog stoljeća Hindusi iz svih kasta, čak i neki muslimani, ujedinili su svoje snage kako bi uspostavili jednu vrstu duhovnog i kontemplativnog monoteizma, koji je odbacivao svaki oblik sektaške nesnošljivosti. Iz tih je ideja guru Nanak (umro 1539.) iznjedrio religiju Sika, koja je promicala jedinstvo i suglasje hinduizma i islama. Pa ipak, i dalje je postojala mogućnost sukoba. Iako se ideja univerzalizma čvrsto ukorijenila u indijskom društvu, politika nesnošljivosti neprestano je prijetila temeljnim zasadama indijske kulture. Muslimanski vladari itekako su bili svjesni te činjenice, te se nisu libili Hinduse angažirati u svoju vojsku ili ih zapošljavati u državnoj upravi. Akbar je tu tradiciju još više učvrstio. Ukinuo je porez džizije koji je šerijat propisivao zimijama, te je, u želji da se približi Hindusima, postao vegetarijanac, odustavši čak i od lova koji je bio njegov omiljeni hobi. Akbar je poštovao sve vjere. Naprimjer, Hindusima je gradio hramove, a 1575. godine svečano je otvorio “kuću bogoštovlja”, gdje su učenjaci svih religija mogli voditi teološke diskusije. Između ostalog, osnovao je svoj vlastiti sufijski red posvećen “božanskom monoteizmu” (tevhid-e ilahi), čija načela su se zasnivala na kur’anskom vjerovanju da se Bog može objaviti u svakoj pravovjernoj monoteističkoj religiji.

mogulsko-carstvo-mapa

Iako je Akbarov pluralizam bio istinski ispunjen duhom Kur’ana, on se podosta razlikovao od krutog komunalizma koji se razvio u nekim šerijatskim krugovima, pa je stoga njime označen napredak i odmak od recentnih sukoba sunija i šija koji su se vodili u drugim islamskim zemljama. Ali, u Indiji bi ionako svaka druga politika doživjela propast. Akbar se na početku svoje vladavine oslanjao na ulemu, ali za šerijat nije nikada pokazivao pretjerano zanimanje. Bio je izrazito sklon sufizmu i felsefi, budući da su oba smjera naginjala univerzalističkoj viziji. Akbar je želio izgraditi društvo na načelima felsefe. Njegov biograf Abdulfazl Alami (1551-1602.) vidio je u Akbaru idealnog filozofa-kralja. Alami je smatrao Akbara Savršenim čovjekom, to jest osobom koja se po sufijskom vjerovanju pojavljivala u svakoj generaciji kako bi ummi pružila božansko vodstvo. Alami je tvrdio da je Akbar uspostavio takvu civilizaciju koja će onemogućiti daljnje sukobe i ratove, jer njena struktura ljudima pomaže u razvijanju duhovne plemenitosti. Ta je politika u sebi odražavala sufijski ideal “univerzalnog mira” (sulh-e kul), koji je predstavljao samo preduvjet za “univerzalnu ljubav” (mehabet-e kul) u čijoj srži leži postojana težnja za materijalnom i duhovnom dobrobiti svih ljudskih bića. Iz te perspektive, vjerska isključivost je besmislena; po felsefi idealni vladar poput Akbara nadilazi sve nazadne predrasude ograničenog sektaštva.

Međutim, neke je muslimane vrijeđao Akbarov religijski pluralizam. Ahmed Sirhindi (umro 1625.), koji je također bio sufijski opredijeljen, smatrao je da je takva vrsta univerzalizma (po njemu začetnik te ideje bio je Ibn el-Arebi) opasna. Pored toga, Sirhindi je bio uvjeren da je on sam po mnogočemu bliži idealu Savršenog čovjeka nego car Akbar. Iako je šerijat tokom vremena sve više izražavao duh sektaštva, Sirhindi je držao da muslimani jedino pobožnim izvršavanjem njegovih zakonskih odredbi mogu postići jedinstvo s Bogom.

Pa ipak početkom sedamnaestog stoljeća manji broj muslimana prihvatio je Sirhindijev svjetonazor. Mogulski vladari su, pak, ostali na Akbarovom političkom putu. Akbarov unuk šah Džihan, koji je vladao od 1627. do 1658. godine, svojim je velebnim Tadž Mahalom nastavio djedovu tradiciju stapanja muslimanskih i hinduskih stilova u arhitekturi. Na svom je dvoru bio pokrovitelj hinduskih pjesnika, odobrio je prevođenje muslimanskih znanstvenih djela na sanskrit. Ali šah Džihan, za razliku od svojih prethodnika, bio je neprijateljski raspoložen prema sufizmu, strogo se pridržavao svih propisa šerijata.

Taj Mahal, bez sumnje najpoznatije i najljepše arhitektonsko zdanje Mogulskog carstva
Taj Mahal, bez sumnje najpoznatije i najljepše arhitektonsko zdanje Mogulskog carstva

Džihan je bio vladar koji je označio prijelazno razdoblje u povijesti Indije pod muslimanskom vlašću. Krajem sedamnaestog stoljeća bilo je jasno da je Mogulsko Carstvo počelo propadati. Vojska i dvor su pjostali preskupi za državni budžet, a vladari su i dalje ulagali u raskošna kulturna dostignuća, zanemarujući poljoprivredu na kojoj se zasnivalo svo to bogatstvo. Privredna kriza izašla je na vidjelo tokom vladavine Aurangzeba (1658-1707.), koji je smatrao da rješenje krize leži u većem discipliniranju muslimanskog društva. Njegova nesigurnost posebno se odražavala u njegovoj ubojitoj mržnji prema muslimanskim “hereticima”, kao i prema pripadnicima drugih vjera. Njegovu sektašku politiku podržavali su oni muslimani koji su, poput Sirhindija, bili nezadovoljni vjerskim pluralizmom. Šijske procesije u čast Huseinovog mučeništva u Indiji su ukinute, konzumiranje vina je zakonski zabranjeno (time je otežana socijalizacija s Hindusima) a broj hinduskih svečanosti kojima je prisustvovao vladar drastično se smanjio. Ponovo je uvedeno plaćanje džizije, a hinduski trgovci morali su plaćati dvostruko veći porez nego prije. Najgore od svega bilo je uništavanje hinduskih hramova diljem carstva. Rezultat toga bio je opšti haos, kojim se jasno pokazuje kako je u stvari bila mudra politika snošljivosti što su je vodili prijašnji mogulski vladari. Na području cijelog carstva izbili su vrlo ozbiljni ustanci koje su predvodili hinduski poglavari i Siki, čime su započeli kampanju za stvaranja vlastite države u Pandžabu. Kad je Aurangzeb umro, carstvo je zapalo u kritično stanje iz kojeg se više nikad nije u potpunosti oporavilo. Nasljednici su napustili njegovu politiku, no šteta je već bila učinjena. Čak su i sami muslimani bili nezadovoljni: u Aurangzebovom gorljivom ispunjavanju šerijata nije bilo ničeg uistinu islamskog. Naime, šerijat propovijeda pravdu za sve, uključujući i zimije. Tako se Mogulsko Carstvo počelo raspadati, a mjesni muslimanski upravitelji težili su da preuzmu nadzor nad svojim područjima kao samostalnim državnim jedinicama.

Ipak Moguli su se održali na vlasti sve do 1739. godine. Tokom prve polovice osamnaestog stoljeća carski dvor je poticao ponovno zbližavanje Hindusa i muslimana, muslimani su učili sanskrit, a Hindusi arapski jezik, i jedni i drugi iščitavali su i prevodili knjige iz Evrope. Međutim, Siki i hinduski poglavari, koji su se povukli u planinske krajeve i dalje su vodili borbu protiv mogulskog režima, a istovremeno su na sjeverozapadu afganska plemena, koja su srušila Safevijsko Carstvo u Iranu, bila bezuspješna u svojim stalnim nastojanjima da osnuju svoje vlastito muslimansko carstvo u Indiji. Osim toga muslimani su se u Indiji osjećali sve nelagodnije. Nužno je istaknuti da su njihovi tadašnji problemi nagovještavali buduće mnogobrojne teškoće i rasprave koje će opterećivati muslimansko stanovništvo sve do današnjih dana. Naime, indijski muslimani su se osjećali kao zapostavljena manjina na području koje nije bilo od perifernog značaja kao osmanska Anadolija, nego je bilo jedno od onih središta na kojima se razvijala ljudska civilizacija. Usto, njima više nisu bili samo Hindusi i Siki neprijatelji, nego i novopridošli Britanci koji su, učvrstivši svoje trgovačko prisustvo na potkontinentu, postajali sve moćniji politički faktor.

Prvi put muslimani su bili u situaciji da njima vladaju nevjernici. S obzirom da se ummi u islamskoj religiji daje veliko značenje, muslimanima je takav tok događaja bio vrlo uznemiravajući. Naime, vladavinom nevjernika ukida se važnost islamske društvene zajednice, a to ne predstavlja samo politički problem, nego muslimana pogađa u najdublje kutke njegova bića. I tako je stalna nesigurnost postala karakteristika muslimanskog života u Indiji. Da li je islamu suđeno da postane samo jedna od hinduskih kasti? Hoće li muslimani izgubiti svoj kulturni i religijski identitet i utopiti se u strane tradicije različite od onih na Bliskome istoku iz kojih je islam iznjedren? Hoće li oni uspjeti sačuvati svoje civilizacijske korijene?

Sufijski mislilac šah Velijulah (1703-1762.) smatrao je da odgovor leži u Sirhindijevom učenju. Njegovi su nazori imali veliki utjecaj na muslimane sve do dvadesetog stoljeća. Velijulah je svoj borbeni svjetonazor iznio na vidjelo u vrijeme kada su muslimani, strahujući za daljnju budućnost islama, postali svjesni da im njihova moć izmiče i u drugim krajevima. Ubrzo su i drugi filozofi i reformatori došli do sličnih zaključaka kao i Velijulah.

Svi su oni smatrali da muslimani moraju otkloniti sve sektaške razlike, kako bi se ujedinili, te stvorili zajednički odbrambeni front protiv svojih neprijatelja. Nadalje, šerijat, kao sredstvo otpora daljnjoj hinduizaciji muslimana, mora biti prilagođen posebnim uvjetima koji su vladali na potkontinentu. Svakako je bilo važno da muslimani u Indiji zadrže vojno i političko prvenstvo. Šah Velijulah bio je toliko zaokupljen oživljavanjem muslimanske moći da je čak postao pobornik neuspjele afganske invazije na Indiju. Stalno naprezanje da se islam mora braniti i štititi od vanjskih neprijatelja ušlo je u muslimanski način razmišljanja i nastaviće da karakterizira islamsku pobožnost sve do danas.

Odlomak iz djela: Karen Armstrong, Islam – kratka povijest, str. 59-61.

PODIJELI