Laži o Muhammedu, s.a.v.s., u srednjovjekovnoj kršćanskoj literaturi

Najstariji spomen Muhammeda, s.a.v.s., u kršćanskim zapisima nalazimo u bizantijskim izvorima, nedugo nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, 632. godine.

1717

Najstariji spomen Muhammeda, s.a.v.s., u kršćanskim zapisima nalazimo u bizantijskim izvorima, nedugo nakon Poslanikove, s.a.v.s., smrti, 632. godine. Zatim, Ivan Damašćanski u VIII stoljeću opisuje Poslanika, s.av.s., kao lažnog proroka koji propovijeda doktrinu sličnu arijanskoj u pogledu Isusove božanske prirode.

U narednom periodu, nakon ekspanzije islamske države, a kasnije širenjem Osmanskog carstva u Evropi, slika o Muhammedu, s.a.v.s., dobija sasvim novi oblik. Od lažnog proroka koji zavodi mase, o njemu počinje da se govori kao o heretiku koji je u službi Satane, ili pak kao o Antikristu koji će da pati u Paklu.

U djelu „Doctrina Jacobi nuper baptizati“, dijalogu između kršćanskog preobraćenika i nekoliko Jevreja, jedan od sagovornika iznosi kazivanje o tome da ga je brat obavijestio da je „lažni prorok boravio među Saracenima“. Drugi učesnik tog dijaloga odgovara da je Muhammed (s.a.v.s.): „Obmanjivač, koji nije donio ništa dobro, do li ratove i krvoprolića.“[1]

U ranokršćanskim zapisima, poput zapisa patrijarha Sophroniusa nema nikakvih spomena Muhammeda, s.a.v.s., niti se spominje da Saraceni imaju svog Poslanika i zasebnu vjeru. Vojni prodor muslimana u Evropu, Crkva je objašnjavala kao Božiju kaznu za kršćanske grijehe.[2]

Informacije o Poslaniku, s.a.v.s., nastavile su da se prenose, nažalost u negativnom tonu, poput već spomenutog propovijednika Ivana Damascusa (Damašćanski), koji je prvi skovao sintagmu „lažni prorok“, a koja je kasnije imala široku upotrebu i uvijek služila kao pogrda. Veliki utjecaj imala je tzv. Epistolae Saraceni (Poslanica Saracenima) čiji autor je orijentalni kršćanin, a  koja je kasnije prevedena na arapski jezik. Od IX stoljeća, pa dalje, namjenski počinju da se pišu negativne biografije, protkane lažima, poput one koju je napisao Alvaro Kordobski u kojoj Poslanika, s.a.v.s., naziva Antikristom. Kršćani su također crpili informacije od jevrejskih preobraćenika iz Španije, poput Eulogiusa Kordobskog koji je kasnije postao jedan od svetaca Kordobe.

U XI stoljeću Petrus Alfonsi, jevrejski preobraćenik na kršćanstvo odigrao je važnu ulogu u (dez)informisanju kršćana o Muhammedu, s.a.v.s. Nakon njega, u XII stoljeću Petar Venerabilus o Poslaniku, s.a.v.s., govori sa podozrenjem, prethodnikom Antikrista i nasljednikom Arija,[3] naredio je prevođenje Kur’ana na latinski jezik (Lex Mahumet pseudoprophete) i prikupljanje informacija o Muhammedu, s.a.v.s., kako bi kršćanski učenjaci mogli adekvatno da odgovore na islamsko učenje.

Tokom XIII stoljeća evropski biografi završili su rad koji je predstavljao životopis Muhammeda, s.a.v.s. U ovom poduhvatu učestvovali su Pedro Pascual, Ricoldo de Monte Croco i Ramon Llull, učenjaci koji su Muhameda, s.a.v.s., predstavili kao Antikrista, a vjera islam je okarakterisana kao kršćanska hereza. Nekim od biografskih činjenica koje su iznijeli, poput činjenice da nije znao čitati niti pisati, da je bio oženjen bogatom udovicom, a nakon nje imao nekoliko žena, vladao zajednicom i predvodio nekoliko ratova, zatim umro kao običan smrtnik, pokušali sa da objasne kako je to suprotno kršćanskoj percepciji i neuoporedivo sa natprirodnim svršetkom Isusovog ovozemaljskog života.

Srednjevjekovni učenjaci i crkveni službenici gledali su na islam kao na Muhammedovih, s.a.v.s., ruku djelo, inspirisano od samog Satane. O njemu su izmišljane mnoge legende koje su širili kršćanski propovijednici, poput one da nije umro 632. godine, nego 666., što je predstavljalo Satanin broj. Također, jedna rasprostranjena laž govori o tome da je Muhammed, s.a.v.s., bio kandidat za papu, nakon što nije izabran, ogorčen je otišao na Arabijski poluotok i tamo osnovao svoje učenje, danas poznatije kao islam.

Mržnja spram islama je išla tako daleko da su namjerno mijenjali i pisali ime Muhammeda, s.a.v.s., kao Mahound, što u prijevodu predstavlja – „inkarnaciju sotone“.[4]

I onda, kada pomislimo da smo vidjeli najgnusnije laži i uvrede koje je Crkva širila tokom srednjeg vijeka, nažalost, nismo. Podlost i mržnja prema Muhammedu, s.a.v.s., izgleda da nije imala granica, pa tako, zabranu jedenja svinjetine i pijenja alkohola, potkrepljivali su tvrdnjom da je Muhammed, s.a.v.s., imao grozan završetak, nakon što se jednom napio, u tako pijanom stanju je pao među krdo svinja, koje su ga pojele, pa je to razlog zbog kojeg muslimani zabranjuju konzumaciju alkohola i svinjskog mesa.

Leggenda di Maometto je klasičan primjer notornih laži, u ovom djelu se govori da je Muhammed, s.a.v.s., bio sklon „mračnim radnjama“ u kršćanskim heretičkim krugovima, te se od crkvenog progona sklonio na Arabijski poluotok gdje je pažljivo birajući i mijenjajući tekst iz Biblije prilagođavao svojoj, novoosnovanoj vjeri, islamu.

Najnegativniji prikaz Muhammeda, s.a.v.s., kao heretika, lažnog proroka, odbjeglog kardinala, ili osnivača nasilne religije napravili su William Lagland u djelu Piers Plowman i John Lydgate u djelu The Fall of the Princes.

Tokom srednjeg vijeka, naročito u mjestima gdje su bili česti muslimansko-kršćanski vojni sukobi, bilo je »popularno« degradirati sliku o Muhammedu, s.a.v.s., pa je nerijetko bila rasprostranjena priča o Muhammedu, s.a.v.s., i njegovim patnjama u Paklu. Jedan takav primjer nalazimo u Danteovoj Božanstvenoj komediji, gdje je Poslanik, s.a.v.s., prikazan kako pati u najvećim tminama Pakla.

Ni kršćanska umjetnost slikarstva nije ostala »čista« od crkvene propagande. Na jednoj fresci iz XV stoljeća Posljednji sud, koju je naslikao Giovanni da Modena u crkvi San Petornio u Bolonji,[5] prikazan je Muhammed, s.a.v.s., u Paklu, također, nešto slično su uradili u svojim djelim Salvador Dali, Auguste Rodin, William Blake i Gustave Dore.[6]

Kada su Templari osuđeni za herezu i obožavanje demona sa imenom Bafomet, Crkva je čak i takvu besmislicu pokušala da iskoristi povezujući sa Mahomet, latiniziranim imenom Poslanika, s.a.v.s., koje je tada bilo u uporabi među kršćanima.

Stoga, antiislamska propaganda i napadi na ličnost Poslanika, s.a.v.s., u novije doba, nisu ništa novo, ona je bila prisutna još za života Poslanika, s.a.v.s., ali, najveći doprinos satanizaciji islama i Poslanika, s.a.v.s., dali su kršćanski učenjaci, od kojih su neki kasnije postali i sveci.

Zatvoreni unutar kršćanske tradicije i nesposobnosti da gledaju izvan vlastitog intelektualnog tjescnaca, za ovakve pisce Kur’an nije mogao biti ništa drugo do li predmet ismijavanja, a Poslanik, s.a.v.s., pseudoprorok, Antikrist, Arije novijeg doba.

Iako su proveli živote „izučavajući“ islam i muslimane, „pomno“ proučavajući Kur’an, njihova djela su lišena objektivnosti i poznavanja islama. Kamo sreće da su do njihovih srca doprle riječi:

“I neka vas mržnja koju osjećate prema nekim ljudima ne navede da nepravedni budete, pravedni budite to je najbliže bogobojaznosti.” (Sura Al-Maida, 8.)

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] Pogledati:  Walter Emil Kaegi, Jr., “Initial Byzantine Reactions to the Arab Conquest”, Church History, Vol. 38, No. 2 (June , 1969),  str. 139–149,  str. 139–142, quoting from Doctrina Jacobi nuper baptizati, str. 86–87

[2] Pogledati: Walter Emil Kaegi, Jr., “Initial Byzantine Reactions to the Arab Conquest”, Church History, Vol. 38, br. 2 (June , 1969),  str. 139–149,  str. 139–141.

[3]  Kenneth Meyer Setton, “Western Hostility to Islam and Prophecies of Turkish Doom“. DIANE Publishing, str. 4-15

[4]  Minou Reeves, Muhammad in Europe: A Thousand Years of Western Myth-Making., NYU Press, str. 3.

[5]  Philip Willan (2002-06-24),  “Al-Qaida plot to blow up Bologna church fresco”The Guardian.

[6]  Ayesha Akram (2006-02-11), “What’s behind Muslim cartoon outrage”San Francisco Chronicle

PODIJELI