Kada je pametno zapravo glupo

930

O tome zbog čega je jedan od njegovih najboljih učenika kuhinjskim nožem ranio

Davida Pologruta, srednjoškolskog profesora fizike, još se uvijek može raspravljati. No činjenice, o kojima se naširoko pisalo i govorilo, glase ovako:

Jason H., učenik drugog razreda srednje škole i čisti odlikaš iz Coral Springsa na Floridi bio je opsjednut upisom na medicinski fakultet. Ne bilo koji – sanjao je o sveučilištu Harvard. No Pologruto, njegov profesor fizike, jedan je Jasonov test ocijenio s 80%. Uvjeren da mu je takva ocjena – obična četvorka – ugrozila san, Jason je u školu donio mesarski nož i u sukobu s Pologrutom u fizikalnome laboratoriju profesoru zadao udarac u području ključne kosti, prije nego što su ga u gužvi koja je uslijedila svladali.

Sudac je Jasona proglasio nedužnim, privremeno duševno neuračunljivim za vrijeme napada – četvero psihologa i psihijatara pod sudskom je prisegom potvrdilo da je tijekom sukoba bio psihotičan. Jason je tvrdio da je zbog dobivene ocjene planirao počiniti samoubojstvo te da je otišao Pologrutu kako bi mu rekao da će se ubiti zbog loše ocjene. Pologruto je ispričao drukčiju priču: »Mislim da me nožem želio usmrtiti jer je bio bijesan zbog loše ocjene«.

Jason je prešao u privatnu školu i maturirao dvije godine kasnije kao najbolji u razredu. Savršena ocjena za uobičajene predmete bila bi čista petica, prosjek 5,0, no Jason je odslušao i položio dovoljno dodatnih predmeta iz naprednog programa da prosjek podigne na 5,614 – daleko iznad ocjene +5. čak i pošto je Jason maturirao uz najviše pohvale, njegov nekadašnji profesor fizike, David Pologruto, tužio se kako mu se nikada nije ispri ao, pa čak ni preuzeo odgovornost za onaj napad (1. Priča o Jasonu H. prvi je put objavljena u članku »Warning by a Valedictorian Who Faced Prison, u The New York Timesu (23. lipnja 1992.).).

Postavlja se pitanje kako je netko tako očito inteligentan mogao učiniti nešto tako nerazumno – tako posve glupo? Odgovor: akademska inteligencija ima vrlo malo veze s emocionalnim životom. I najpametniji među nama mogu se nasukati na plićine pomahnitalih strasti i samovoljnih impulsa; osobe s visokim kvocijentom inteligencije mogu nevjerojatno loše upravljati vlastitim životom.

Jedna od neriješenih tajni psihologije jest i razmjerna nemogućnost školskih ocjena, IQ-a, ili rezultata testova SAT, da, unatoč ugledu koji uživaju u javnosti, bez pogreške predvide tko će u životu uspjeti. Dakako da postoji veza između IQ-a i životnih okolnosti gledano u cjelini: velik broj ljudi s niskim kvocijentom inteligencije završava na manualnim poslovima, a osobe s visokim kvocijentom najčešće rade na dobro plaćenim poslovima – ali nikako uvijek.

SAT – Scholastic Aptitude Test – standardizirano ispitivanje i mjerenje učeničkih akademskih sposobnosti prije eventualnog upisivanja na fakultet

Postoje vrlo raširene iznimke pravila o tome kako IQ predviđa uspjeh – puno (ili čak i više) iznimaka nego slučajeva koji potvrđuju pravilo. U najboljem slučaju, IQ čini tek oko 20 posto faktora koji određuju životni uspjeh, čime je 80 posto ostavljeno ostalim utjecajima. Kako to primjećuje jedan autor: »Konačan položaj neke osobe u društvu pretežno određuju faktori koji nemaju veze s IQ-om, a nalaze se u rasponu od društvene klase do čiste sreće« (2.Jedan autor primjećuje: Howard Gardner: »Cracking Open the IQ Box, The American Prospect, zima 1995.).

Čak i Richard Herrnstein i Charles Murray, čija knjiga The Bell Curve primarnu važnost pridaje kvocijentu inteligencije, priznaju tu činjenicu: »Možda student prve godine koji u matematičkome dijelu testova SAT postigne rezultat od 500 bodova ne bi trebao sanjati o tome da će postati matematičar; no ako, umjesto toga, želi voditi vlastitu tvrtku, postati senatorom u američkome Kongresu ili zaraditi milijun dolara, ne bi trebao odustajati od snova… Vezu između rezultata testova i takvih postignuća umanjuje ukupnost drugih osobina koje unosi u život« (3. Richard Herrenstein i Charles Murray: The Bell Curve: Intelligence and Class Structure in American Life (New York, Free Press, 1994.), p. 66.).

Ja se ovdje bavim ključnim skupom tih »drugih osobina«, emocionalnom inteligencijom: sposobnostima kao što je mogućnost motiviranja samoga sebe i ustrajavanje unatoč poteškoćama i frustracijama; obuzdavanje impulzivnosti i odgađanje trenutka primanja nagrade; reguliranje svojih raspoloženja i onemogućavanje uzrujanosti da zaguši sposobnost razmišljanja; suosjećanje i nadanje. Za razliku od IQ-a, koji ima gotovo stogodišnju tradiciju primjene na stotinama tisuća ispitanika, emocionalna je inteligencija nov pojam. Nitko još ne može sa sigurnošću ustvrditi za koliko je razlika između pojedinih osoba tijekom života ona odgovorna. Ali postojeći podaci ukazuju na to da može biti jednako utjecajna, a katkada i utjecajnija, od kvocijenta inteligencije.

Odlomak iz djela: Daniel Goleman, Emocionalna inteligencija, str. 41-43.

Priredio: Resul S. Mehmedović

PODIJELI