Filmska priča o hrvatskom Džemsu Bondu koji je spasio život Anti Paveliću

1587

Bio je sveštenik, špijun, ideolog, čovjek koji je odlučivao kojim će se redom ubijati u Jasenovcu, spasio najtraženije naci-bjegunce prebacivši ih u Južnu Ameriku, uspio da promijeni sliku o NDH na Zapadu, da izmiri Tita sa papom i da se vrati u Sarajevo i mirno proživi starost…

Krunoslav Draganović (1903-1983) odavno još nije nepoznat u srpskoj, a pogotovo u eks-jugoslovenskoj javnosti, jer se o njemu neprestano i sve više piše i govori, uz najrazličitije ocjene Draganovićevog djelovanja (u zavisnosti ko piše i šta zaista zna o njegovom liku i djelu).

Nazivan je «hrvatskim Džems Bondom», «najvažnijim svjetskim obavještajcem svog vremena», «čovekom-enigmom», «tvorcem i organizatorom pacovskih kanala» kojima su desetine hiljada ustaša i pripadnika raznih fašističkih vojski iz za njih vruće i preopasne Evrope prebjegli u Južnu Ameriku tokom prvih poratnih godina.

Mnogi su u njemu vidjeli čoveka najkrivljeg (ili najzaslužnijeg) što je zasluženu kaznu izbjegao čitav niz istinskih ratnih zločinaca iz redova rukovodeće elite Nezavisne države Hrvatske i što je, tako zasijano sjeme izniklo početkom devedesetih i, odmah zatim, stvorena i od čitavog svijeta priznata Tuđmanova Hrvatska.

Spasilac Pavelića i ustaške “krvave bajke”

Navode da je Draganović uspio ne samo da lično spasi Pavelića (i prebaci ga u Argentinu), već i da totalno poraženu «hrvatsku ideju» spasi Pavelićeve mračne ratne sjenke i tako stvori jedan mnogo prihvatljiviji amalgam koji je, decenijama kasnije, postao temelj njihove buduće državnosti  i konačnog uspjeha svega suštinski započetog 10. aprila 1941.

Ante Pavelić

Najprije zahvaljujući njemu, ustaška krvava bajka je dobila po njih srećan kraj, uprkos svemu; neskrivenom divljenju Hitleru, najekstremnijem zamislivom nacizmu, hrvatskim dobrovoljcima na Istočnom frontu, monstruoznom konc-logoru Jasenovac, rasnim zakonima, masovnim ubistvima nevine dece i civila, nasilnom pokrštavanju Srba i pravom, sistemskom, od države organizovanom genocidu nad njima, eliminisanju Jevreja, potpunom uništenju romske zajednice u NDH…

Tako da Hrvati ustaškog pogleda na svijet imaju sve razloge da slave i hvale ovog tajanstvenog fratra, možda i najznačajnijeg nastavljača «pravaških» ideja Josipa Franka i Ante Starčevića. Krunoslav Draganović je rimokatoličku vjeru i moćnu vatikansku organizaciju stavio u službu spasa naizgled izgubljenog slučaja hrvatsko-ustaške ideološke avanture koja se 1945. godine završila podjednako tragično kao i ona njemačko-nacistička. Bar je tako izgledalo, sve dok se u čitavu priču nije umiješao čitav niz vještih propagandista i obaveštajaca, predvođenih neobičnom i kontraverznom ličnošću univerzitetskog profesora i naučnika doktora Draganovića (koji je uz to bio i mnogo šta drugo i mnogo uzbudljivije od toga).

On je uticao na potpuni preokret date situacije i time dokazao ne samo bliske veze ideologije i vjere, već i zacementirao odnos vatikanske vrhuške sa endehazijskim inspiratorima nepriznatog genocida nad srpskim stanovištem u graničnim područjima nekadašnje Austro-Ugarske.

Krunoslav Draganović

Od njega i njegovog vremena više se ne može govoriti o rimokatoličanstvu bez pominjanja Jasenovca i Jastrebarskog, Stare Gradiške i Jadovna.

Zbog njega i dobrovoljnog, svesrdnog pristanka tadašnjeg (Pija XII) i budućih (Ivana XXIII i, posebno, Pavla VI) papa na ovu neraskidivu koaliciju čistog zla i rimokatoličke vjere, zbog javne i neskrivene vatikanske podrške ustaškim zločincima – više nikada neće moći da se u Srbiji onako «akademski» i bez osjećanja mučnine u stomaku govori o vezama i nekakvom dijalogu istočne i zapadne hrišćanske Crkve.  Bar ne među onima koji imaju makar trunku savjesti i elementarnog osjećanja za pravdu i nacionalnu pripadnost svom mučeničkom i mnogostradalnom narodu.

Time je stavljena i konačna tačka na priču o zajedničkom slovenskom porijeklu hrvatskog i srpskog naroda i našem nekadašnjem jedinstvenom snu o oslobađanju od austrijske i ugarske okupacije.

Ko je zapravo bio Krunoslav Draganović

Na ovo pitanje je teže odgovoriti nego na bilo koje drugo, vezano za lik i djelo ma kog pripadnika ratne i poratne generacije u jugoslovenskom dijelu Evrope. Jedino je fra Draganović veća zagonetka čak i od Josipa Broza, «maršala Tita», jer se pod vrhom njegovog biografskog ledenog brijega krije i do danas potpuno nejasna i sasvim nepoznata tajna onoga što je zaista bio i predstavljao ovaj čudni, sablasno mistični čovek sa hiljadu lica.

Josef Mengele (drugi sa lijeve strane)
Josef Mengele (drugi sa lijeve strane)

Direktno je optuživan da je najzaslužniji za bijeg Martina Bormana, Adolfa Ajhmana, Ante Pavelića, Klausa Barbija («koljača iz Liona»), pa čak i dr. Jozefa Mengelea u latinoameričku bezbjednost

Nema nijedne pohvale i pokude koju na sebi nije ponio i po sebi primio ovaj rimokatolički sveštenik, obrazovani teolog, poštovani profesor, cijenjeni naučnik, poliglota, špijun, političar, ideololog, pisac, humanitarni aktivista, terorista, blagajnik i vjerni čuvar ustaškog trezora sa novcem i zlatom, nezaobilazni učesnik u bezbrojnim zavjerama i akcijama protiv «neprijatelja hrvatstva», siva eminencija najvažnijih vatikanskih («štakorskih») kanala kojima su do slobode i novog identiteta došli mnogi među najvažnijim nacistima i hitlerovskim kolaborantima iz Istočne Evrope (ali i drugih dijelova teritorija pod upravom Trećeg Rajha).

Direktno optuživan da je upravo on bio najzaslužniji za bijeg Martina Bormana, Adolfa Ajhmana, Ante Pavelića, Klausa Barbija («koljača iz Liona»), pa čak i dr. Jozefa Mengelea u latinoameričku bezbjednost, Draganović je sve te optužbe vješto i lukavo pobijao, glumeći posvećenog humanitarca bez pretjeranog utjecaja i važnosti u svemu čime se bavio.

Gluma i jeste bila ona crta koja je obilježila čitav drugi dio njegovog i dalje maglovitog životopisa. On je pred svima glumio uvijek nešto drugo: vječno u službi svojim političkim i vjerskim idealima (koji se kod njega nisu razdvajali, niti mogli odvojeno posmatrati).

Talentovani štićenik zloglasnog sarajevskog nadbiskupa

A sve je počelo one iste godine kada se u Beogradu po posljednji put mijenjala dinastija na vlasti, neka četiri mjeseca nakon crnorukačkog bacanja iskasapljenih tela kralja Aleksandra i kraljice Draginje sa terazijskog balkona njihovog Dvora, kada je u (višenacionalnom) Brčkom rođen mali Krunoslav.

Odatle će žeđ za znanjem voditi bistrog dječaka u Beč (na Politehniku), a preko Travnika i Sarajeva, gde se završava njegov svjetovni dio života. Naime, 1925. on prekida svoje bečke studije, vraća se u (tada već) Jugoslaviju, u Sarajevo, gde upisuje teologiju, koju uspješno završava i odlazi na nastavak studija u Rim, u čuveni Papski orijentalni institut (dio Gregoriane), jproučava islam i pravoslavno hrišćanstvo, krunišući svoja istraživanja 1935,  doktoratom (čiji je konačni naslov«Masovni prelazi katolika na pravoslavlje u hrvatskom jezičkom području u XVII veku,  tokom turske vladavine»).

Dobija sudbonosni zadatak da pokuša da ubijedi zapadne saveznike da prihvate i podrže Hrvatsku, ako se ona okrene protiv Nijemaca i odbaci Pavelića…

Već tada štićenik po Srbe zloglasnog sarajevskog nadbiskupa Ivana Šarića (prevodioca «Biblije» na hrvatski i pisca pjesama posvećenih poglavniku Paveliću, otvorenog ustaškog apologete i propagatora), Draganović uči vještine koje će mu kasnije biti od pomoći u njegovom nacionalnom radu i antikomunističkoj misiji: postaje «nadbiskupski tajnik»«ravnatelj Nadbiskupske kancelarije» i predsednik «Duhovnog stola». U to vreme piše i «Opšti šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji» (koji će ponovo pisati 1975. godine, a po povratku u SFRJ), te prelazi u Zagreb gde će postati docent, pa onda i redovni profesor crkvene historije na tamošnjem Teološkom fakultetu. Studenti ga zovu «Majstor», što najbolje svedoči o njegovom stilu, govorničkim vještinama i nastupu.

Odlučivao kojim će se redom ubijati u Jasenovcu

Na fakultetu ga zatiče Drugi svetski rat i proglašenje NDH (koju će on, kao i ogromna većina njegovih sunarodnika, doživeti kao «ispunjenje hiljadugodišnjeg hrvatskog sna o nezavisnosti») i on odmah kreće u akciju.

Ljubo Miloš na suđenju
Ljubo Miloš na suđenju

Tada se učeni profesor i tragač po prašnjavim historijskim arhivama pretvara u jedno sasvim drugačije biće i sasvim nov životni stav. Postaje član ustaškog «Ravnateljstva Zavoda za kolonizaciju» i izaslanik Pavelićeve države u okupiranoj Srbiji, Kosovu i Makedoniji (zadužen za prebacivanje zarobljenih hrvatskih vojnika iz doskorašnje kraljevske vojske u NDH).

Tu počinju i prve kontraverze, jer će ga zapovjednik jasenovačkog logora i rođak Maksa Luburića, mračni sadista i budući ustaški posleratni terorista (upao 1947. u Titovu Jugoslaviju i, nakon suđenja, bio pogubljen poslije hvatanja), Ljubo Miloš, optužiti kako je bio jedan od trojice koji su odlučivali ko će i kojim redom biti ubijen u Jasenovcu, a dugo se ponavljala i navodila još teža optužba o Draganovićej ulozi u ustaškoj ofanzivi na Kozaru i tadašnjem velikom pokolju srpske djece i civila. U najmanju ruku je bila sporna njegova uloga tokom prve dve godine postojanja NDH, sve do početka Draganovićeve akcije u Vatikanu.

Stepinčev ambasador u Vatikanu

Njega lično hrvatski nadbiskup Stepinac (zajedno sa ministrom spoljnih poslova NDH Mladenom Lorkovićem) šalje u papsku državu, kao savetnika hrvatskog poslanstva (Vatikan nikada nije formalno priznao NDH, niti uspostavio pune diplomatske odnose sa njom) u Rimu. Formalno je bio i predstavnik hrvatskog «Crvenog krsta», u funkciji što boljeg maskiranja svoje misije.

Dobija sudbonosni zadatak da ubijedi zapadne saveznike da prihvate i podrže Hrvatsku, ako se ona okrene protiv Nijemaca i odbaci Pavelića. 

U tome ne uspijeva, jer engleski ambasador pri Svetoj Stolici, lord Ozborn, prenosi poruku svoje vlade da «od toga nema ništa». Na šta će Draganović (u ime Stepinca i Lorkovića) ponuditi Englezima da «oni okupiraju Hrvatsku, a ne Sovjeti», piše molbe i američkim diplomatama u Rimu, piše savezničkom Vrhovnom zapovedništvu za Sredozemlje u iste ove svrhe («očuvanje hrvatske državne samostalnosti» i «izlaz za hrvatske oružane snage izbeglice iz NDH»), ali rezultati ovih višegodišnjih i diskretno vođenih pregovora će za nas ostati potpuna tajna, vjerovatno zauvijek.

Spasavanje Pavelića prerušenog u fratra

Ono u čemu je Draganović postao najznačajniji zaštitnik hrvatskih nacionalista (i njihove antikomunističke elite), uz posleratni trud Miroslava Krleže po sličnom pitanju (kroz njegovu aktivnu podršku mnogim bivšim ustaškim i novim disidentskim intelektualcima) vezano je za Krunoslavljev angažman u vatikanskom Zavodu Svetog Jeronima (sve do 1958).

Svi ističu njegovu svakovrsnu (od skrivanja po samostanima, maskiranja i promene ličnih dokumenata, pa do obezbeđivanja novih pasoša i prebacivanja u neku od južnoameričkih zemalja) podršku hiljadama najvažnijih ustaških državnih, vojnih, policijskih i kulturnih funkcionera, na čelu sa Pavelićem lično, koga iz Salzburga, nakon hapšenja, iz neobjašnjivih razloga puštaju Englezi, a odatle ga u Đenovu prebacuje lično Draganović, nakon što ga je prerušio, prvo u katoličkog sveštenika, a potom u ekscentričnog inženjera sa dugom bradom i naočarima – odakle ga lično prati u Argentinu, na italijanskom brodu «Sestrijere»).

I to je osnova apsolutno svih napada, pritisaka ili pohvala Draganovićevog djelovanja. Iako to nije najvažnija stvar koju je za hrvatsku stvar učinio čuveni «zlatni sveštenik» (kako mu je bilo jedno od špijunskih, kodnih imena).

Od fašističkih dželata pravi ideološke žrtve komunizma

Ubjedljivo najbitnije je to što je Draganović ustaške naciste uspio da, magijski brzo i vješto, proglasi za «ideološke žrtve bezbožnog i antidemokratskog komunističkog režima».

Savršeno vješto je iskoristio sami početak globalnog «hladnog rata» i tek namaknute «gvozdene zavese» između demokratskog Zapada i komunističkog Istoka, pa je lukavo preoblikovao IDEOLOŠKI IDENTITET SVOJIH ŠTIĆENIKA.

Da bi to uvjerljivije prikazao, pomogao je i brojnim srpskim antikomunistima (poput Vladimira Velmar-Jankovića i Milosava Vasiljevića, čak je pokušao da, u istom duhu, «pomogne» i u Rim izgnanom srpskom patrijarhu Gavrilu Dožiću, ali bez ikakvog uspjeha), sve u svrhe građenja privida nekakvog «antikomunističkog fronta»protiv ukidanja svih ljudskih, političkih i vjerskih prava u zemljama Istočnog bloka.

To je najvažniji doprinos i najbitniji potez Draganovića, kome je u svemu pomoglo njegovo dobrovoljno angažovanje u njemačkoj i italijanskoj, a onda i holandskoj, francuskoj, američkoj i britanskoj obaveštajnoj službi. «I sa crnim đavolom, samo – za Hrvatsku», bila je deviza neumornog fratra koji je danonoćno, godinama, obilazio zarobljeničke logore u Italiji i Austriji, omogućavajući humanitarnu pomoć, spašavanje iz zarobljeništva, nov identitet, finansijsku pomoć i početak novog života neizbrojivim ustaškim i domobranskim, ali i drugim antikomunističkim aktivistima, borcima i rukovodiocima.

Papa Pavle VI
Papa Pavle VI

U tome mu pomaže čitava legija vatikanskih Hrvata i njima naklonjenih Italijana (posebno je bila važna podrška i pomoć vatikanskog državnog podsekretara Đovanija Batiste Montinija, budućeg milanskog kardinala, pa, zatim, pape Pavla VI). Od čuvenog fra Dominika Mandića (jednog od najutjecajnijih franjevaca u samom vrhu ovog Reda), Ivana Tomasa (posebno antijugoslovenski i antikomunistički nastrojenog spikera na Radio Vatikanu), preko Karla Balića, Antuna Golika, Vitomira Naletilića, Ante Matacina, Pavla Jesiha, Ivana Tilšera, Marka Ruska, Velimira Čapeka, Vinka Brajevića, Josipa Lončara, Slaviše Bošljaka, Krste Spalatina, Branka Radetića… i nekoliko stotina drugih.

Svi odlično obrazovani, radni, ustaškoj stvari odani, odlično organizovani, pod strogom hijerarhijom, u neprekidnim bliskim kontaktima sa vatikanskim velikodostojnicima na jednoj, i njemačkim i italijanskim (a nakon toga zapadnim) obaveštajnim službama, na drugoj strani – oni su predstavljali živu mašinu koja je svoj posao radila bez pauze i prekida, čitav niz godina.

Materijalna pomoć je obezbjeđivana iz prepunih tovara zlata prebačenih iz Hrvatske prilikom bjekstva ustaških vođa (u aprilu 1945), ali i iz drugih izvora ondašnje, ideološki iznova podijeljene Evrope.

Abolicija ustaških ideja na Zapadu

Poseban dio čitave ove neobične priče o ideološkom prerušavanju ordinarnih ustaških ljudoždera u navodne «nevine žrtve progona» vezan je i za sistemsko organizovanje i slanje na američke, engleske i druge zapadne svetske adrese takozvanog «slobodnog sveta» raznih obaveštenja, protestnih pisama, deklaracija i memoranduma, a u ime «hrvatskog naroda i katoličke crkve u Jugoslaviji» o njihovom navodnom «neopisivom stradanju». Srpska ratna stradanja od ustaša i poratna od komunista se nisu ni pominjala (o njima nije imao ko da piše, bar ne organizovano i ovako strateški vešto organizovano).

Počelo je potpuno urušavanje srpske stvari i lagano vraćanje hrvatskih ustaša na političku scenu modernog svijeta. Proces koji je samo dovršen događajima iz devedesetih godina…

Tito u posjeti papi Pavli VI 1971. godine
Tito u posjeti papi Pavli VI 1971. godine

Draganović se nekažnjen i neprocesuiran bez ikakvih posljedica izvukao iz ruku Titove tajne policije i 1967.godine vratio u Jugoslaviju, gde je mirno živio u Sarajevu do smrti 1983., dobivši tako nagradu za sve svoje usluge

A Draganović je podržavao one, u demokratski kostim lukavo prerušene hrvatske nacionaliste i mirio ih sa Mačekovim HSS-ovcima iz nekadašnje izbjegličke Kraljevske vlade iz Londona.

Na drugoj strani, suprotstavljao se tvrdokornim i ideološki nespretnim, anahronim ustaškim veteranima (koji su bili vjerni poglavniku Paveliću i njegovom konceptu), znajući, kao vatikanski vaspitanik i dugogodišnji saradnik američkih CIC i SETAF službi, da ova opcija nema nikakvu političku budućnost.

Draganović i Tito

Od komunista navodno najomraženiji (ne samo) hrvatski emigrant bio je, zbog svega pomenutog, Krunoslav Draganović. On je bio persona non grata na najozbiljnijem mogućem nivou, sve do vrha UDBE i samog Tita. Pritisak komunističkih vlasti je bio usmjeren, odmah od završetka rata, prije svega na pomenuti Zavod i (hrvatsku) Bratovštinu Svetog Jeronima u Rimu.

Posebno je pažnja jugoslovenske tajne policije bila uperena na Vatikan u godinama prije ideološkog Titovog u-turna od SSSR-a ka Zapadu i od Staljina ka Americi. Uz napomenu kako je i za vrijeme rata i poslije njega J. B. Tito u više navrata pominjao sebe kao dobrog Hrvata i, čak, nekog ko nije protivnik rimokatoličanstva (kao organskog, historijskog dijela hrvatskog identiteta). Otud i svi oni neobični susreti hrvatskog i jugoslovensko-titoističkog elementa kod Ivana Šubašića, Bogdana Radice, Ivana Meštrovića (Tito:”I meni, kao i Vama, hrvatski interesi prvo leže na srcu. Vjerujte da nisam na čelu države, bilo bi zlo za Hrvatsku”), pa, eto, i samog Krunoslava Draganovića.

Od 1963. do 1978. jugoslovenski maršal, nekadašnji austrougarski dočasnik (podoficir), održavao je (većim dijelom od javnosti skrivene) veze sa Vatikanom i papom Pavlom Šestim. Čak je i 1971. (29. marta) bio u zvaničnoj posjeti Vatikanu, kada je javno sreo papu Pavla VI i razgovarao sa njim.

Sve to je pripremano godinama pre toga, na raznim obaveštajnim i diplomatskim nivoima, sa dva događaja koja su posebno prethodila Titovom hadžiluku u «Svetu Stolicu», vatikansku «državu Svetog Petra».

Prvi je čuveni, za mnoge apsolutno neočekivani Protokol potpisan 1966. između dotadašnjih ideoloških i geopolitičkih neprijatelja, SFRJ i Vatikana. Što se događa iste godine kada je (na Brionskom plenumu) smijenjen i razvlašćen Aleksandar Ranković. Da bi se već sljedeće godine dogodio i drugi uvod Titov odlazak u Vatikan: kada se u Jugoslaviju, pod do kraja nikad razjašnjenim okolnostima, iz emigracije vratio dr. Krunoslav Draganović.

Mnogo je pisano o tom šokantnom povratku možda i najvećeg i  najneospornijeg neprijatelja koga je Titov režim uopšte imao (bar spolja gledano), čoveka koga će mnogi na Zapadu nazivati «jednim od ključnih ljudi CIA-e u Evropi».

Veliki povratak u Jugoslaviju

On je, navodno, zalutao na austrijsko-jugoslovenskoj granici i slučajno prešao u zemlju koju je tolike godine javno tretirao kao neprijateljsku. Tamo je uhapšen, odveden u Beograd, a odatle u Sarajevo, gde se, na užas i čuđenje hrvatske političke emigracije, pojavio pravo niotkuda na konferenciji za štampu, 18. novembra 1967.

Tada je pred novinarima izjavio kako je veoma prijatno iznenađen stanjem stvari u Jugoslaviji i pozitivnim pomacima u njoj po pitanju ljudskih, vjerskih i političkih prava.

To je bila velika pobjeda Titove države, sa ovakvim advokatom i braniocem – i to uživo, bez ikakvih tragova pritisaka, mučenja i svega onog što bi se s pravom očekivalo u ovakvom slučaju.

Ostalo je oko 9.000 strana Draganovićevih iskaza u rukama komunističkih isljednika, ali sve to nema preveliku važnost, sem kao još jedan primjer nevjerovatne strateške inteligencije i genijalnog lukavstva neuhvatljivog zapadnog obavještajca i iskusnog vatikanskog vaspitanika. Tu se između redova u buduća historijska istraživanja direktno ubacuju najrazličitije laži i poluinformacije, zajedno sa hiljadama relativno nevažnih i već poznatih tačnih podataka.

Bilo kako bilo, Draganović se nekažnjen i neprocesuiram bez ikakvih posljedica izvukao iz ruku tajne Titove policije, dobivši tako nagradu za sve svoje dotadašnje usluge (nikada nećemo saznati koje i kakve) mirnim životom u Sarajevu, gde sve do smrti (1983) nastavlja da se bavi profesurom i naučnim radom. I ko zna još čim…

Otac “hrvatskog proljeća”

Mnogi ga zovu i «ocem Hrvatskog proljeća» iz 1971. godine, finala Draganovićeve vizije «idealnog izgleda pobedonosne hrvatske političke opcije» i prvim ozbiljnijim korakom legalnog ulaska ustaške emigracije u našu zemlju.

Ko zna šta je u svemu tome istina. Ali, nečega u svemu tome, ipak, ima. Posebno za one koji ne vjeruju u slučajnosti u ovako složenim, velikim i dugotrajnim međunarodnim igrama…

Priča se, isto tako, kako je, odlaskom u Jugoslaviju, Draganović izbegao već organizovanu likvidaciju od strane «svoje» CIA-e, kao čovek koji je suviše znao. I da je pravovremeno uspostavio veoma ozbiljne veze sa KGB-om, ali i Titovom UDBOM. Međutim, sve to u onom istom pravcu svoje celoživotne akcije: borbe za popravljanje hrvatske pozicije u svijetu i razvoj katoličke misije na Balkanu.

Misterija povratka u Titov zagrljaj

Ustaška emigracija, ali i brojni zapadni dilpomati i vatikanski zvaničnici su se stvarno zabrinuli kada se Krunoslav Draganović, u septembru 1967, odjednom našao u SFRJ, ničim ne odajući (u svojim javnim nastupima) da su tačne teze o tome kako je, u stvari, otet od strane agenata UDBE i silom prebačen u Jugoslaviju, gde je, potom, natjeran da govori u korist komunističkog diktatora i tako zaštiti od kazne i progona sve one (iz redova katoličke hijerarhije u zemlji) što bi odmah stradali ako bi se on slučajno okrenuo protiv Titove vlasti.

Međutim, ništa ne potvrđuje ove teze. Čak ni onaj neuspjeli pokušaj dvojice italijanskih mladića (koje je u Jugoslaviju poslao neki bivši Draganovićev prijatelj iz Rima) što su Draganovića našli u Sarajevu i ponudili mu da ga svojim gliserom, morskim putem, prebace nazad u Italiju iz Dubrovnika. Kada je Draganović tu ponudu bez razmišljanja odbio, sve je postalo bar malo očiglednije i jasnije za one zbunjene i najnaivnije.

Piše: Dragoslav Bokan

PODIJELI