Boris Dežulović: Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi

1108

„Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“ Mogao je i to biti slogan za marš nazvan Hod za život.

Zagrebačkim Zrinjevcem marširaju pripadnici udruga U ime obitelji, Vigilare, Život biraj, Neokatekumenski put, Božja pobjeda i Molitvene zajednice Srce Isusovo, uz njih hiljade građana, očeva i majki s djecom, uz građane svećenici i časne sestre, uz svećenike i savjetnik predsjednika Vlade Stjepo Bartulica i premijerova supruga Sanja Orešković, a uz njih i on, ugledni laički mistik i misionar, pjeva pjesme u slavu života kao najvrjednijeg Božjeg dara i traži pravo začetih da budu rođeni.Sve uz one čudesne fotografije fetusa sklupčanih u majčinoj utrobi i efektne parole na transparentima, poput, recimo: „Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“

Ne znamo je li te snažne riječi onomad davno, u vrijeme kad je pro-life pokret u Hrvata bio tek u začetku, izgovorio baš on ili netko drugi – bilo je davno i nemoguće je zapamtiti – ali to, shvatit ćete do kraja priče, i nije toliko važno. I od najsnažnijih riječi važnija su djela. A on je čovjek djela, uvijek tamo gdje treba biti. I tada, kad su Hrvati spašavali goli biološki opstanak i kad je prvi put kazano kako bi „ta djeca mogla postati odrasli ljudi“, i sada, kad je u Zagrebu valjalo opet stati na bedem toga njihova prava.

„Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.“

Imao je ugledni laički misionar tu divnu misao u glavi cijeli svoj život posvećen Kristu, i onda kad bi – kako je svojedobno u Glasu koncila svjedočila njegova supruga – „od nekih redovnica iz Hrvatske dobio molitve za nerođenu djecu“, pa „otada svakodnevno molio za nerođenu djecu i žrtve pobačaja“. „On u molitvi učini duhovno posvojenje nekog djeteta koje se u majčinoj utrobi nalazi u opasnosti od ubojstva“, objašnjavala je gospođa supruga njegove osebujne metode, „i onda kroz devet mjeseci moli za njega«.

„Prije svega se želim zahvaliti svemogućem Bogu na ovom danu koji je darovao Hrvatskoj, neka Duh sveti ispuni srca svih ljudi u našoj hrvatskoj domovini“, preplavljen Radošću Života govori tako u subotu naš katolički mistik i misionar, čvrsto grleći svoju suprugu. „Ovo je nešto prelijepo što se započelo, neka ovo sjeme koje je posijano raste i neka bude puno Hodova za život, obitelj i za hrvatsku domovinu!”

Eto tako i njega te subote na Zrinjevcu, među hiljadama Hrvata u maršu za zabranu abortusa, uz Željku Markić i Sanju Orešković, premijerovu suprugu, koja malo dalje cvrkuće u televizijsku kameru: „Svakako podržavam ovu predivnu inicijativu u ovom predivnom danu. Svatko razuman će uvijek birati život pred smrću, sve ostalo je zabluda ili strah.“ Teško je polemizirati sa gospođom Suprugom. Svatko bi razuman uvijek izabrao život pred smrću, a i nerazumni bi se složili ako je pri tom riječ o nerođenoj djeci.

„Ta djeca“, najzad, „mogla bi postati odrasli ljudi.“

Mogao je, rekoh, to biti sjajan slogan za Hod za život, marš u obranu začetih, ali organizatori su na kraju izabrali kredo „Za život, obitelj i Hrvatsku“. Dobar je to izbor, jer pravo nerođenih da „postanu odrasli ljudi“ nije samo njihovo privatno pravo i kakvo općenito etičko pitanje, već i vrlo naša stvar: na koncu, i naš je ugledni laički misionar onomad – kad se prvi put shvatilo da bi „ta djeca mogla postati odrasli ljudi“ – više zapravo mislio na zlu sudbinu hrvatskoga naroda, nego na sudbinu te djece.

Ni njemu samom, jebiga, nije svejedno računa li se ljudski život od trenutka začeća ili od časa porođaja: ako je neko dijete rođeno, recimo – napamet govorim – 14. siječnja, pada li njemu prvi rođendan baš na 14. siječnja, ili možda ipak devet mjeseci ranije, 14. travnja, kad je začet, i kad je – četrdeset tjedana pred rođenje – započeo njegov život?

Evo, na primjer, Sead.

Sead – ili Sejo, kako su ga svi u obitelji zvali – rođen je 14. siječnja sad već davne 1993. godine. Ako se računa po onima što život broje od začeća, on je 16. travnja imao tek tri mjeseca. Ako se pak računa po onima što na Zrinjevcu pjevaju slaveći Radost Života – i dodaju mu devet mjeseci od začeća do rođenja – mali Sejo je 16. travnja 1993. Već proslavio svoj prvi, hm, rođendan. Mogao je, eto, Sejo pomisliti – kad bi tromjesečne bebe mogle tako misliti i znati – kako su susjedi što su toga petka u šest ujutro pokucali na vrata njihove kuće došli zapravo na njegov prvi rođendan.

Mali Sejo, međutim, nije stigao ništa pomisliti ni saznati. Jedan je vojnik odmah pucao u oca Nasera i majku Zehrudinu. Otac je bio na mjestu mrtav, a majka teško ranjena. Drugi je vojnik po njima prolio benzin, otkrivši u tom trenutku da je s njima u sobi i sedmogodišnji Elvis. Rafalom iz automatske puške presjekao je i mališana, kad je iz dječjeg krevetića u kutu sobe začuo dječji plač. Onda još jedan kratki rafal, i njihova je kuća utonula u mrtvu tišinu. Za cijeloga svog kratkog života mali je Sejo, eto, stigao samo zaplakati.
Četiri krvava, unakažena tijela – jedno muško, jedno žensko i dva dječja – vojnici su nakon toga polili benzinom i zapalili. Majka Zehrudina još je bila živa kad je vatra počela gutati kuću.

Naser Ahmić, njegova žena i dvoje djece četiri su od stotinu i šesnaest žrtava pokolja kojega su pripadnici Jokera, jedinice za specijalne operacije Hrvatskog vijeća obrane, počinili u petak, 16. travnja 1993., u malom selu Ahmići kraj Viteza. Majka Zehrudina jedna je od trideset dvije žene, a njeni sinovi Elvis i Sead dvoje od jedanaestero malodobne djece ubijene toga jutra. Tromjesečni Sead Ahmić bio je najmlađa žrtva masakra u Ahmićima.

Da se, eto, ljudski život računa od začeća, ne bi Dario Kordić – naš ugledni laički mistik i misionar koji je Krista upoznao u ćeliji, guleći dvadesetpetogodišnju zatvorsku kaznu koju mu je haški sud za ratne zločine razrezao zbog organizacije pokolja u Ahmićima – na mračnom dnu svoje savjesti među stotinu i šesnaest mrtvih duša nosio i jednu tromjesečnu bebu, već bi tamo ležalo jednogodišnje dijete. A čak ni katolicima nije svejedno je li pred cijevi kalašnjikova samo bespomoćna tromjesečna beba ili jednogodišnji mladi Bošnjak: do prvog rođendana – na zagrebačkom Zrinjevcu ne bi znali te stvari – musliman je već obrezan.

Da se ljudski život računa od začeća, i Edin i Samir, dvojica sedamnaestogodišnjaka ubijenih u Ahmićima, toga bi petka imali osamnaest: bili bi dakle punoljetni i vojno sposobni Bošnjaci, i ne bi se u Kordićevoj presudi računali u malodobnu djecu. Kad bi se život računao od tog trenutka, „ta bi djeca“ – shvatili ste – „mogla postati odrasli ljudi.“

Zato valjda, ne znam koji bi drugi razlog bio, Dario Kordić po devet mjeseci moli za još nerođenu djecu, zato se taj mistik i misionar – izašavši na slobodu nakon dvije trećine odslužene kazne i posvetivši život Bogu – ove subote našao na Zrinjevcu, zajedno s aktivistima katoličkih udruga i molitvenih zajednica, da s gospođom suprugom hrvatskog premijera, sestrom u Kristu, stane u obranu Radosti Života.

Zato, konačno – i najvažnije – nitko od desetak hiljada ljudi tamo, od premijerova savjetnika do premijerove supruge, nema nikakav problem s tim što Radost Života s njima slavi ratni zločinac odgovoran za najstrašniji pokolj kojega je hrvatska uniforma počinila sve od 1945. do danas. Nije, jebiga, taj pravomoćno osuđeni ratni zločinac među njima kao posramljeni zatočenik vlastite savjesti, već kao gorljivi katolički aktivist, misionar i medij koji već godinama po župnim dvorima, biskupskim sjemeništima i duhovnim radionicama Herceg-Bosne i Hrvatske govori Kristovim glasom.

Otud, eto, Dario Kordić u Hodu za život, kao dragi prijatelj pola članova Hrvatske biskupske konferencije – oni su njega obilazili u zatvoru, on njih na slobodi – i redoviti gost svih radosnih katoličko-domoljubnih okupljanja na kojima su Željka Markić i njeni važni prijatelji: od euharistijskih slavlja u zagrebačkoj katedrali do derneka u Čavoglavama. Kordić nije puki simpatizer sa slobodnom subotom viška, nije on tu kao fizička, već kao pravna osoba, domoljub i vjernik s ovjerenim pravomoćnim certifikatom ratnog zločina.

Koji se nikad nije pokajao zbog pokolja u Ahmićima. Nikad.

U protivnom – da je Dario Kordić na Hodu za život bio tek nezvan gost, a ne sam ambasador dobre volje te mračne, memljive kulture iskeženih vragova s dimljenih oltarnih pala, kamenih čudovišta, polumračnih kripti, lubanja, kostiju, sarkofaga, tamjana, svijeća, ljudskih udova okovanih srebrom i leševa u staklenim vitrinama što se predstavlja „kulturom života“ – zapitao bi se valjda netko od Kordićevih suboraca sa Zrinjevca: je li pravo na život imao i mali Sead Ahmić?

Pitao bi netko od biskupa, svećenika i časnih sestara, ili netko od katoličkih aktivista, političara, pjevača, starleta i nogometaša iz njegova društva, postavio bi to pitanje gospodin savjetnik hrvatskog premijera, ili barem njegova gospođa Supruga, kad je ono efektno poentirala kako će „svatko razuman uvijek birati život pred smrću“: je li tromjesečna beba dovoljno razumna da bira?

Zašto jedanaestoro djece iz Ahmića, plitko zakopanih na dno Kordićeve savjesti, nije imalo mogućnost šetati sa šarenim balonima i „birati život pred smrću“? Računa li se i očajnički bijeg preživjele djece iz Ahmića, i njihov dugi marš u dvadeset kilometara udaljenu Zenicu, kao – kako ono – Hod za život? Čisto tehnički, računa li se u sudionike toga davnog marša za Radost Života, recimo, i dvadesettrogodišnja Amina Ahmić, ako je toga travanjskog petka još bila u majčinom trbuhu?

Konačno, je li Dario Kordić „u molitvi duhovno posvojio“ i Seada i Elvisa?

Zašto nisu i „ta djeca mogla postati odrasli ljudi“?

Znam da ih za to savršeno bole njihove plodne katoličke maternice, ali u trenutku kad Sanja Orešković cvrkuće u kamere, a Željka Markić do nje blista od sreće, dok vedrim plavim nebom nad Zagrebom veselo ćarlijaju šareni baloni i radosna pjesma s razglasa – „neka cijeli ovaj svijet zove se bajka, zelena i mirisna, cvjetna sva i nevina, livada iz sna“ – mali kosturi tromjesečnog Seada Ahmića i njegovog sedmogodišnjeg brata Elvisa, ubijenih po zapovijedi velečasnog Kordića, još uvijek zaboravljena trunu na nepoznatom mjestu, na nekoj od baš takvih „livada iz sna“, što su u ovo doba godine „zelene i mirisne, cvjetne sve i nevine“. Negdje neznano gdje, jer se do dana današnjeg, eto, ne zna gdje su pokopani.

Što se njih tiče, odavno više nije važno, i sasvim je svejedno kad počinje ljudski život. Što se njih tiče, mnogo je važnije što nauk blaženog Darija Kordića i njegovih biskupskih mentora kaže o tome kad ljudski život završava. A ljudski život završava u petak, 16. travnja 1993., u šest sati ujutro.

Kad ne bi bilo tako, shvatili ste, „ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi“.

Eh da, kad smo već o pravu djece da „postanu odrasli ljudi“: dan ranije, u četvrtak 15. travnja 1993. – da vam na kraju i to ispričam – Dario Kordić je u Vitezu okupio svoje ljude da detaljno razrade plan sutrašnjeg napada na Ahmiće. U “Pregledu saznanja o događajima vezanim za zločin u Ahmićima” – tajnom izvještaju koje je u ljeto 2000. godine pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutarnjih poslova – zabilježeno je kako je netko od sudionika sastanka u jednom trenutku upozorio kako “u Ahmićima ima i djece”. “Pa šta onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi”, odgovorio je, prema tajnom izvještaju hrvatske policije, neimenovan netko za stolom.

„Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi.”

Do danas, eto, nismo znali tko je tog četvrtka izgovorio te strašne riječi. Nismo znali je li ih izgovorio Dario Kordić, ili netko drugi.

Ne znamo, doduše, ni danas. Ali bile bi, priznajte, sjajan slogan za Hod za život.

Piše: Boris Dežulović
Izvor: www.hr.n1info.com

PODIJELI