Mehmed Handžić – Islamizacija Bosne i Hercegovine (2. dio)

 

Širenje islama u Bosni i Hercegovini

Sada tek možemo preći na govor o islamizaciji Bosne i Hercegovine i širenju islama u ovim krajevima. I ovo pitanje su mnogi nastojali tendenciozno pretstaviti drugačijim nego što je ono u stvari. U raznim člancima i većim radovima o ovoj temi nailazimo na svakom koraku na iskrivljene činjenice i na prikazivanje stvari u boji, koja ne odgovara stvarnosti. Pored toga ima i objektivnih nekoliko radova, ali sve je to malo za ovo pitanje. Još i danas to pitanje nije osvijetljeno kako treba i mi ćemo pokušati prema slaboj snazi i nedostatnom materijalu baciti na njega malo više svjetla.

Islam su ovamo u Bosnu i Hercegovinu donijeli Turci Osmanlije. Nije nam poznato da je prije njih u Bosni i Hercegovini bilo kakvog traga islamu. Arapi, koji su dolazili i do naših obala u Jadranskom moru, Ismailije u Mađarskoj i muslimani u Makedoniji, nijesu mogli kako izgleda ostaviti u Bosni i Hercegovini nikakva traga. Još prije kosovske bitke na pet godina upoznaju se turske čete sa Bosnom. 1384 dolazi Timuraš paša sa vojskom i hara po istočnoj Bosni. Iza kosovske bitke u proljeće 1390 šalje Bajezid protiv Bosne Jigit pašu sa vojskom. Neki tvrde, da je ovaj put i sam Bajezid u Bosnu dolazio. 1396 idu turske čete kroz Slavoniju i dolaze sve do Štajerske. Iza smrti Bajezida opet se nastavljaju navale na Bosnu i turska vojska 1414 dolazi do gornjeg Vrbasa i zadržava se u bosanskom Skoplju (kraj oko Donjeg Vakufa). 1415 nalazimo bojeve oko Lašve, a 1416 u Humu, gdje čete dolaze blizu Dubrovnika. Od tada Turci u Bosni stalno ostaju. Tada im je u ruke pala Foča, Pljevlje, Čajniče i Nevesinje. 1418 Ishak beg osvoji Višegrad i Sokol. Za vrijeme Murata II 1424 i 1425 turska vojska krstari Bosnom. 1428 oteše Turci Pavlovićima Hodidjed i Vrhbosnu. Kasnije su Turci bili na kratko vrijeme izgubili Hodidjed, ali ljeti 1435 turska vojvoda Barak povrati Hodidjed i od tada Hodidjed i Vrhbosna ostadoše stalno u rukama Turaka. Iz 846 (hidžretske godine, primjedba priređivača) (1442/43) sačuvao nam se ferman sultana Murata, kojim daje neke zemlje na Romaniji nekom Širmedu za zasluge. 1436 osvojen je Zvornik i Srebrenica, te su tako Turci prije osvojenja Bosne u svojim rukama imali Nevesinje, Gacko, Zagorje, Foču, Ustikolinu, Podrinje, Pljevlje, Čajniče, Višegrad, Sokol, Srebrenicu, Zvornik, i dolinu Miljacke sa (Vrhbosnom) Sarajevom, kojem se pravi temelj tada udara. U svim ovim mjestima bilo je bez sumnje muslimana. Tada su se u njima podigle prve džamije. Kao prva džamija je u Sarajevu bez sumnje današnja Careva džamija koja se u starim turskim izvorima zove ”Džamii-atîkom” (tj. starom džamijom, kako je bilo običaj nazivati prvu džamiju). Današnja zgrada ne potječe iz toga vremena. Tvrdnja da iz ovog vremena potječe i mesdžid Haseći Have nije dokazana. Ona se osniva jednom datumu koji je uklesan na nišanima graditeljice džamije, ali je taj datum sigurno kasnije unazad po prilici stavljen.

Već tada se je islam počeo širiti i među domaćim stanovništvom. Na islam nijesu prelazili samo obični ljudi nego i prvaci i velikaši, a za njima su se onda u grupama drugi povodili. U Isa begovoj vakufnami, koja je napisana na godinu prije osvojenja Bosne (u džumadel-ulatu 866 / februaru 1462) spominje se zemljište Balabana sina Bogčinova. Prema mišljenju g. Skarića Balaban je sin Bogčina sina kneza Stipka, koji je ukopan u Crnać-groblju u Gornjem kotorcu. Na njegovu mramoru ima i natpis. Prema tome Balaban je kao plemić i kao bogat čovjek, što se vidi iz Isa begove vakufname, jer je njegov bio Trebević i drugi posjedi u okolici Sarajeva i u Sarajevskom polju, rano prešao na islam. Osim gradova i na selima je već tada bilo muslimana, jer Isa begova vakufnama spominje u Sarjajevskom polju muslimansko groblje kao poznato mjesto, s kojim se mogu određivati granice uvakufljenog posjeda. Prema mišljenju Muvekita u Sarajevu je još 1452 sagradio i Nesuh beg svoju džamiju.

Kako se vidi islam nije čekao službeno osvojenje Bosne; on se još ranije udomio kako u gradu tako i na selu. I bez sumnje se je širio bez prisiljavanja, jer su Tuci tada bili veći političari, a da bi, sve kad bi htjeli silom širiti islam, pustili u susjedstvo o sebi zao glas.

1463 u proljeće pregazi silni turski sultan Mehmed el-Fatih Bosnu i zauze bilo silom bilo predajom sve važnije gradove pa i kraljevu prijestolnicu Jajce. Tada je nastupio čas brze islamizacije. 36.000 bogomilskih porodica pohrlilo je pod Jajce da se Fatihu poklone.

U Jenjičarskom zakonu izričito se kaže:

”Kada je osvajač Istanbula, sultan Mehmed han, Božija milost i zadovoljstvo s njim, došao na Bosnu sa svojom pobjedonosnom vojskom, svi stanovnici te zemlje i sav svijet, kada su saznali snagu i moć padišaha, utočišta cijelog svijeta, došli su pred njega, poklonili se pred njegovim veličanstvom i odjedamput prešli na islam. Kada je padišah, utočište cijelog svijeta, vidio da su ovi odjedamput grupno prešli na islam rekao je: ”U koliko ja znam, ovo nije ružna grupa ljudi.” Zbog toga što su primili islam reče im padišah: ”Što hoćete, od mene tražite!” Stanovnici te pokrajine rekoše: ”Nek se iz naše zemlje kupe mladići!” (koji će se u Istanbulu odgajati za visoke službe) Njihovoj je molbi udovoljeno, te ih primaju bez razlike bili obrezani ili ne. Nije propis njih pregledati. Od ovog naroda sakupljani su mladići za uzgajanje na carskom dvoru, te je vićina izašla sa visokim častima i položajima i postala pametna i znana.”

Ovom su prilikom mnogi bogomilski velikaši, a za njima i ostali bogomilski svijet, prešli na islam. Slično je bilo i kod osvojenja Hercegovine. Među velikašima koji su prešli na islam bio je mlađi sin Hercega Stjepana, Stjepan, kasniji veliki vezir Ahmed paša Hercegović, (zatim) djeca kralja Stjepana, Tome Žigmund i Katarina, i mnogi drugi, koji spadaju u prvi red velikaša ove zemlje.

Dakle, naše je mišljenje da se je islam brzo u Bosni i Hercegovini raširio za razliku od drugih susjednih zemalja. Uzrok je tomu što su bogomili grupno (u Jenjičarskom kanunu turski stoji: ”bir ugurden”) kroz kratko vrijeme skoro svi prešli na islam.

Mnogi koji su pisali o ovom pitanju i ovdje izvrću historijsku istinu. Oni žele dokazati da bosanski muslimani nijesu uistinu starosjedioci u Bosni i Hercegovini nego doseljenici. Oni kažu: U početku turske vlasti u ovim krajevima bilo je samo u gradovima ponešto muslimana. Nakon bečkog rata 1683 u Bosnu i Hercegovinu sletjeli su se muslimani iz Mađarske i drugih zemalja, koje je Turska izgubila. Ovo mišljenje zastupa Petar Gaković u svojim ”Prilozima za istoriju i etnografiju Bosne”. Evo šta, naprimjer, prota Svetislav Davidović u svom članku ”Srednjovjekovna ‘bosanska crkva’ nije bila bogumilska ni patarenska” doslovce kaže: ”Bosansko-hercegovački muslimani čine većinu u gradovima zato što je vrlo mnogo Turaka došlo u te krajeve ili kao vojska ili kao bjegunci iz Ugarske, Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Srbije i Crne Gore, kad se je Turska povlačila iz njih. Dakle, nema nikakva dokaza, kako bi htio Rački, da su bosanski ‘krstjani’ poslije pada Bosne i Huma svi listom prešli u islam, jer su muslimani (uz rimokatolike kao najmalobrojnije) u tim zemljama, i pored mnogih bježanja pravoslavnog elementa u susjedne države, pa i njegovog neznatnog prelaza u islam, uvijek bili manjina stanovništva”.

To su doslovce riječi prote Davidovića, iz kojih se vidi šta bi on i svi njegovi istomišljenici htjeli sa tvrdnjom da je u Bosni i Humu prije Turaka vladalo pravoslavlje. Ove sve rasprave više sliče vjerskim propagandističkim i političkim raspravama, kojima je svrha doći do željenog cilja, a ne do historijske istine.

Mi iz tog doba imademo vrlo malo sačuvanih dokumenata, pa i ono malo gotovo svi s reda mogu služiti kao dokumenti za ovu našu tvrdnju. Ranije smo spomenuli Isa begovu vakufnamu i kako nam i ona u ovom pogledu služi za dokaz.

Iz 873 / 1469, dakle šest godina iza osvojenja Bosne, sačuvao nam se hudžet šeriatskog suda, u kome se spomine spor oko zemlje između nekog Davud bega i seljaka iz sela Dusine u kreševskoj nahiji. Šeiatske sud je riješio spor u korist seljaka, jer je zemlja njihova baština, koju su naslijedili od otaca i djedova. Seljaci o kojima je govor jesu Husejn sin Pavlov, Muhamed sin Pavlov i Hasan sin Radivojev. Iz ovog se jasno vidi da su ti seljaci odmah nakon fetha (osvojenja Bosne od strane Turaka, primjedba priređivača) prešli na islam. Interesantno je u ovom hudžetu i to da se među svjedocima spominje šest muslimana čijem je ocu ime Abdulah. Ko poznaje činjenicu da su mnogi nemuslimanska imena svojih otaca prikrivali na taj način što su svoje očeve nazivali Abdulahima, Abdulgafurima, Abdulhajima i sličnim imenima, koja u prijevodu znače Božijeg roba, tome će ovaj dokumenat još više u ovu svrhu poslužiti. Ovaj je dokumenat nađen kod Salih hodže Salčinovića u selu Dusini kraj Kreševa.

Sačuvao nam se i hudžet brodskog (zeničkog) kadije iz 908 / 1502 godine u kome se radi o sporu o zemlji, koja pripada posadi grada Bobovca. Granice te zemlje svjedoče ”starci koji su zapamtili feth” iz raznih okolnih sela. Iz sela Dragovića se spominje Živan i njegovi sinovi Sarudže i Hasan, zatim Dobrešin i njegov sin Alija, Pavle Bogilja, Vukač i njegovi sinovi Sarudže i Nikola. Kako se vidi i u ovom dokumentu se spominju muslimani koji su prešli na islam po bosanskim selima oko Bobovca. Interesantno je da je Sarudže sin Vukačev musliman, a brat mu Nikola nemusliman.

U hudžetu iz 925 / 1519 radi se opet o sporu između Šah bega sina Širmedova (ovom je Širmedu sultan Murat II 1442/43 poklonio zemlje na Romaniji) i seljaka iz sela Miletine i Breškovića na Romaniji. Svjedoci granica su između ostalih: Sulejman sin Bjelakov, Karađoz sin Boljićev, Ilijas sin Rajkov, Jusuf sin Vukotin, Alija sin Bjelakov i Bali sin Boljićev. U jednom hudžetu se spominje ovoliko ljudi, koji su na selu prešli na islam!

U sudskom sidžilu sarajevske mehkeme iz 964 i 965 / 1556-1557 spominje se nekoliko ostavinskih parnica, u kojima se spominju rodoslovlja, koja nam ovdje mogu poslužiti kao dokumenti. Najinteresantnije je rodoslovlje nekog Evlije iz sela Drozgometve, koji ima neku ostavinsku parnicu. Svjedoci svjedoče da je on sin Sulejmanov, Sulejman sin Milodarov, Milodar sin Vučine, a Vučina sin Ostoje. Veliki vezir, umrli Ali paša je sin Radošinov, Radošin je sin Vučine, a Vučina sin Ostoje. Prema tome zajednički djed im je Ostoja. Zapisnik je datiran 21 džumadel-ulata 964 / 1557. kad uzmemo da je Evlijin otac Sulejman musliman, onda možemo zaključiti da je iza fetha prešao na islam. Moj prijatelj Hamdi ef. Kreševljaković mislio je da se ovo odnosi na Ali pašu, čija je Alipašina džamija u Sarajevu, te je i napisao, da je Ali paša iz Drozgometve. Međutim, kako se ovdje Ali paša oslovljava kao veliki vezir, a 21 džumadel-ulata 964 godine spominje se kao umrli (merhum), a znamo iz spomenutog sidžila da je vlasnik Alipašine džamije umro kasnije (od) ovog datuma i to 17 safera 965 / decembra 1557, to nam postaje jasno, da se ovdje radi o drugom Ali paši. U popisu velikih vezira nalazimo samo oko ovih doba Hadim Ali pašu, koji je 907 / 1501 imenovan velikim vezirom. 909 je svrgnut, a na njegov mjesto je došao Ahmed paša Hercegović. 912 opet je došao Hadim Ali paša i ostao na tom položaju dok nije poginuo 917 / 1511. Turska vrela ne znaju za porijeklo Hadim Ali paše. Ovim dokumentom možemo dokazati, da je i ovaj veliki vezir porijeklom Bošnjak.

Osim ovog rodoslovlja u spomenutom sidžilu imamo i ova:

U Sarač Alijinoj mahali u Sarajevu umro je Ine beg sin Širmerdov, a unuk Radičev. Kao nasljednik njegov javio se Murat sin Timurhanov, unuk Iljasov, a praunuk Radičev. Zvornički kadija javlja sarajevskom, da su nasljednici Ahmeda sina Lutfije, a unuka Markova, koji je umro u Sarajevu, Aiša i Halima kćeri Husejnove, a unuke Markove;

Iz vakufname Čekrekčije Muslihudina saznajemo da je u blizini Gazi Husrev begove džamije neki Hasan sin Jatiživov imao dućane. Vakufnama je datirana 932 / 1526.

Da još jedamput ponovim: Dokumenata iz ovog doba ima vrlo malo, ali i od ovog malog broja gotovo svaki može poslužiti kao dokaz protiv tendencioznih tvrdnja o islamizaciji Bosne i Hercegovine. Stvari koje smo naveli odnose se većinom na obični seoski ili gradski svijet, a da i ne spominjemo velikaše koji su prešli na islam i istakli se u visokim službama (nekoliko velikaša može se naći kod Truhelke u radnji: ”O porijeklu bosanskih muslimana, str. 9).

Mnogi se zaboravljaju kad tvrde da su muslimani u Bosni i Hercegovini uglavnom gradski elemenat. Muslimani su najbrojniji u gradovima, ali ipak samo jedna trećina muslimanskog stanovništva pripada gradu. Ostale dvije trećine su seoski elemenat. Ovo nam potvrđuje statistika. U posljednje vrijeme raste broj muslimanskog gradskog stavnovništva stoga što je muslimanski elemenat nesrazmjerno prema drugima ekonomski pao, te ovi ekonomski pali, ili zapravo ekonomski oboreni traže utočište u gradu (aludira se na poznatu agrarnu reformu sprovedenu najvećim djelom u periodu 1919-1933 od strane kralja Aleksandra Karađorđevića, primjedba priređivača)

Davidović, Gaković i drugi kažu da se mnogo Turaka iz početka po gradovima u Bosni i Hercegovini naselilo. Ovo je jedna obična izmišljena neistina, kojoj oni sami ne mogu naći dokaza. Turci nijesu imalu u svojim zemljama ni onoliki broj stanovništva, koji je potreban, a kamo li da su imali višak da ga u Bosni naseljavaju. Turci su samo ostavili to tvrđavama svoju posadu, među kojom je bilo vrlo malo pravih Turaka. I ta posada je bila nedostatna. Zna se da je u Zvečaju na Vrbasu ostavljeno 50 jenjičara i 30 drugih vojnika. Ako uzmemo u obzir da je Zvečaj bio pogranična tvrđava prema Mađarima, onda se možemo uvjeriti da je malen broj ostavljen za posadu. Ako uzmemo ovo mjerilo onda možemo zaključiti da nije u cijeloj osvojenoj zemlji ostalo nego samo nekolike hiljade ljudi.

Da Osmanlije nisu imali neki višak naroda, koji bi mogli upotrebljavati za neku intenzivniju kolonizaciju, vidi se već po tome, da je sultan Mehmed II, osvojivši Jajce i druge bosanske gradove, odvojio trećinu žiteljstva, te ih poslao u Carigrad, da ih tamo naseli i popuni žiteljstvo, koje se smanjilo, jer su se Grci većinom razbjegli. Tu politiku nastavio je i prilikom osvajanja drugih, naročito grčkih gradova.

Osim toga kada je nakon osvojenja Bosne do nekih sedamdeset godina osvojena Mađarska mnoge dijelove Mađarske naselili su bosanski muslimani, koji su govorili bosanskim jezikom. Turski putopisac Evlija Ćelebija, koji je Mađarskom putovao 1660 i 1661, dakle prije bečkog rata, spominje, da se našim jezikom govori u Pečuju. Za stanovnike Budima kaže da su svi Bošnjaci. Stanovnici Šikloša govore poturski, što, po našem mišljenju, svakako označava naš jezik. Za stanovnike Sigetvara kaže da su bijele boje i da su Bošnjaci. Za stanovnike Kanjiže kaže da su Bošnjaci i da znaju nekoliko jezika, između kojih je na prvom mjestu bosanski. Da u Bosni i Hercegovini nije odmah nakon osvojenja bilo mnogo muslimana slavenske krvi i bosanskog jezika, ne bi oni mogli naseliti ovolika mjesta po Mađarskoj i u njih prenijeti svoj jezik.

Evo još jedan nepobitan dokaz za našu tvrdnju. Većina džamija u Bosni i Hercegovini podignuta je na mnogo godina prije bečkog rata. To znači da su te mnogobrojne džamije i tada trebale, jer je bio velik broj muslimana kako u gradu tako i na selu. Od 104 sarajevske džamije 98 ih je sagrađeno prije 1600 godine. Skoro je isto tako sa Mostarom, Banjom Lukom, Fočom, Rogaticom, Travnikom i drugim bosanskim i hercegovačkim gradovima i mjestima. Sila je seoskih džamija o kojima postoji živa tradicija u njihovim mjestima da su od fetha.

Glušac i oni koji se za njim povode i imaju istu namjeru kao on, žele reći da su muslimani u Bosni i Hercegovini u većini došljaci, a pravoslavni elemenat da je tu sarosjedilac. Međutim, historijski dokumenti baš govore obratno. A kad ne bi bilo ni tih historijskih dokumenata dovljan bi kao dokaz za našu tvrdnju bio čisti jezik bosanskih muslimana, koji nema ni onoliko turcizama koliko ih ima jezik pravoslavnih Srbijanaca iako su se oni prije oslobilii turske vlasti. Dr. Truhelka kaže: ”Ako se uvaži da su Slaveni koji su se naselili na jugu Evrope bili prvi predstavnici svijetlog tipa, komu je plava kosa i modro oko glavnom rasnom odlikom, dobiva važnost činjenica da je čisto svijetli tip u muslimana najjače zastupan, jer po tome bi baš muslimani bili najčišći Slaveni u Bosni”. (Truhelka: O porijeklu bosanskih muslimana, 19) I ovu vrstu dokazivanja Gluščeva škola ispušta iz vida.

Kad smo historijskim dokumentima dokazali činjenicu da su Bošnjaci grupno prešli na islam, nameće nam se pitanje kakvim su se sredstvima Turci služili šireći islamsku vjeru. Prvo što nam treba u ovom pogledu istaknuti je to da su vijesti o nekom nasilnom isturčivanju bosanskih kršćana u doba fetha apsolutno neosnovane. Te vijesti su skovali i historijom ih nazvali ljudi kojima nije stalo do historijske istine. Ovo nam potvrđuju mnogi dokumenti, a napose ahdnama, povelja kojom jamči sultan Fatih slobodu vjere bosanskim fratrima. Ta se ahdnama do danas čuva u fojničkom samostanu. Mišljenje da je ova ahdnama falsifikat nema ni jednog dokaza. Na tu se ahdnamu pozivaju kasniji turski sultani. U Kemurinim ”Bilješkama iz prošlosti bosanskih katolika” ima pet kasnijih dokumenata u kojima se poziva na ovu ahdnamu. Od tih su tri fermana, jedna bujuruldija i jedan arzuhal. Osim toga, ovakve ahdname su izdavali sultani prije i poslije Mehmeda II.

Dakle, kada je Mehmed II osvojio Bosnu zatekao je pored bogomila u Bosni uglavnom još katolike. Bogomili nijesu prema propisu svoje vjere imali crkava, a katolici su ih imali. Bogomili su bili odlučni da pređu na islam, a katolici su tražili zaštitu svojim crkvama i slobodu ispovijedanja svoje vjere i dobili su što su tražili.

Turci su imali običaj ponuditi nemuslimana da primi islam. To su bez sumnje učinili i kad su Bosnu osvojili (i)ako o tome uopće nije postojao kakav sporazum između Turaka i bogomila prije osvojenja Bosne. Iza ponude ostaje da svak slobodno odluči da li će primiti ponudu ili je odbiti. U ovom nema nikakva prisiljavanja. U jednom rukopisnom djelu koje je napisano 993 / 1585, a prepis datira iz 1050 / 1640 postoji jedan odlomak koji se odnosi na islamizaciju Bosne i na bosanske poture. Taj odlomak sa nekoliko anegdota o poturima ja sam objavio u kalendaru Narodne Uzdanice za 1938 godinu. Odlomak je važan podatak iako mu vrijednost umanjuje to što pisac nije imao namjeru bilježiti historijske podatke nego anegdote i šaljive priče. U djelu je proza protkana sa stihovima. Tamo se kaže da je u Bosni prije Turaka bila kršćanska vjera i Mesihov zakon. Kada su je Osmanlije osvojili poslat je u Bosnu radi popisa po svoj prilici Mesih paša (umro 907 / 1501). On je zatekao narod u strahu od velikih daća. Tražio je od Porte da se ukine džizja ali mu to nije udovoljeno. Stoga je u zdogovoru sa uglednim starcima uredio da iz svakog sela bar neko primi muslimansko ime te da im se zbog toga oprosti džizja. Tako su mnogi jednostavno svoja imena preveli na turski: Živko je postao Jahja, Vuk Kurt, a Gvozden Timur. Tim je i džizja ukinuta, a na baštine je određen po jedan dukat. Na ovaj je način strah pred teškim daćama otklonjen. Kasnije je nastupilo ovako stanje: svijet se podijeli u tri grupe: pravi muslimani, kršćani i poturi. Pisac tumači da potur znači pola Turčina tj. polu muslimana. Poturi uzimaju dvostuke zapise i od hodže i od popa, oni se kolebaju, ne znaju ili bi tamo ili ovamo. Pisac ih napada i o njima se slabo izražava. Možda mu je svrha da ih popravi i za islam potpuno i stvarno pridobije. Kada bismo ovaj rukopis usvojili kao historijski dokumenat, onda bismo njim mogli dokazivati da je bilo i neke propagande za islam i da su neki prelazili na islam vođeni materijalnim interesom. Interesantno je da je ovo sve provođeno prema savjetovanju sa starcima (ihtijar). Sama riječ ”starci” (”ihtijarlar”) ovdje privlači na se pažnju i ima neku bogomilsku boju. Sve kad ustanovimo da su oni koji su prelazili u prvo doba na islam imali više privilegija negoli oni koji su ostali u svojoj vjeri, opet moramo priznati da ni ovima nije činjeno nikakvo nasilje. I njima su povjeravane vrlo osjetljive službe i oni su bivali spahije, nahijske vojvode, čuvari tvrđava, vojnici i vojničke starješine svih vrsta vojske osim jenjičara kako su to utvrdili Truhelka, Ćorović i Skarić.

Da li je bilo kakve propagande preko učenih ljudi to ne znamo. Mi držimo da su se učeni i vjerski obrazovani ljudi latili posla tek kada se je svijet priznao muslimanima. Tada je trebalo ove nove muslimane u vjeri poučiti. Možda se njihova propaganda proširila tada i na nemuslimane. Biografi glasovitog Arap-hodže (Muhjidin Muhamed b. Omer b. Hamza iz Antiohije, umro 938 / 1531 u Brusi) koji je u Sarajevu sagradio dvije džamije, koje i danas postoje i po njegovu imenu se spominju, navode da je on prije 932 boravio u Rumeliji, a napose u Skoplju i Sarajevu, oko deset godina tumačeći Kur’an i vjerske propise. Tom prilkom je primilo islam mnogo nemuslimana. Za Ajvaz dedu, koji je toliko poznat u Bosni da se do danas hodočasti na Ajvatovicu kod Prusca, priča se da je došao sa Fatihom i da se nastanio u Pruscu. Njegovom zaslugom je većina tamošnjeg svijeta primila islam. Selo Vesela njegovim nastojanjem prešlo je odjedamput sa svojim svećenikom na islam. Svećenik je učio kod Ajvaz dede i postao hafiz, te ga je Ajvaz dedo postavio mualimom u tom selu. Sličnih tradicija sačuvalo se još u našem narodu. Što poturi (polu muslimani) postoje u doba kada je pisac pisao gore spomenuti rukopis o islamizaciji Bosne (1585 godina) tome je, izgleda, uzrok slaba naobrazba učitelja vjere (mualima i imama) u to doba, na što spomenuti pisac aludira jednom anegdotom.

Kad smo na čistu sa svim izloženim onda nam se nameće pitanje, koji su to stvarni uzroci, koji su doprinijeli ovakom širenju islama u ovim krajevima. Prije svega treba znati, kako smo i mi ranije naglasili, da je Bosna, prije dolaska Turaka u ove krajeve, bila poprište ogorčenih vjerskih borbâ. Tu su se borila uglavnom tri vjerska elementa: bogomili, koji su se smatrali pravim Bošnjacima, katolici i po nešto i pravoslavni. Katolike su najviše pomagali Mađari, koji su preko vjere htjeli da osiguraju svoj politički utjecaj u Bosni, u kojoj su od 1136 vršili vrhovnu vlast. Pred dolazak Turaka u Bosni su bile uglavnom dvije političke struje: katolici se osanjahu na Mađarsku i podržavahu veze sa Mađarima, dok bogomili gledahu u Turcima dobro došao elemenat, koji će im pomoći da se otresu prevlasti Mađara. Neki bogomilski velikaši čak su pozivali Turke da zemlju zauzmu. Potpuno je razumljivo da se bogomili nijesu mogli opredijeliti za Mađare i katolike, koji su u nekoliko mahova pripremali krstaške ratove protiv Bosne. Bogomilima je bila omrzla i katolička vjera kao i pravoslavna, jer su ih i pravoslavni progonili kao što smo ranije napomenuli. Kod Turaka su od ranije zapazili pravednost, vjersku snošljivost i ravnopravnost kao i to, što je u ovoj stvari sasvim važno, da Turci rado prepuštaju upravu osvojenih zemalja starosjediocima ako prime islam. Civilizacija koju je donijela Turska također je privlačila bogomile. Pred sobom su imali i svijetlih primjera do kojih visokih služba može i stranac u Turskoj doći. Sam veliki vezir Fatihov, Mahmut paša, koji je s vojskom došao u Bosnu, bio je slavenske krvi. Osim toga, islam je sam po sebi razumljiv, demokratski i jednostavan. Nema u njemu ni naročitog klera, koji upravlja vjerom; svak ko poznaje vjeru on je učitelj vjere. Između islama i bogomilstva postojala je sličnost u mnogim propisima kako smo to ranije ustanovili. I kad uvažimo sve ove činjenice potpuno će nam biti jasan uzrok nagle islamizacije bogomila u Bosni i Humu.

Naravno da se je broj muslimana u Bosni i Hercegovini i kasnije mijenjao, rastao i opadao. Rastao je novim prelazima na islam, jer je ipak ostalo bogomila koji nijesu isprva odmah bili primili islam, a i drugi su u manjim brojevima prelazili na islam. Uzrok porastu broja muslimana bile su (i) seobe iz bližnjih zemalja u Bosnu nakon što su ove otpale ispod turske vlasti. Nakon bečkog rata 1683 kada je izgubljena Mađarska doselilo je Bosnu nešto tamošnjeg svijeta, sigurno Bošnjaka po porijeklu. U krajevima koje je osvojila mletačka republika u Dalmaciji desilo se to isto. Veće je iseljavanje bilo iz Like. Iseljenici iz ovih krajeva pojačali su naselja u današnjoj muslimanskoj Krajini. Mnogo kasnije je bilo ovakih iseljavanja u Bosnu iz Crne Gore i Srbije.

Mora se uzeti u obzir da se ipak muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini vremenom i smanjivalo i brojčano opadalo. Opadalo je jer su muslimani baš mnogo stradavali u raznim vojnama koje je vodila Turska u raznim krajevima, jer su samo oni bili vojnici (za razliku od nemuslimana u Bosni i Hercegovini, primjedba priređivača). U mazharu, na primjer, što su ga Bošnjaci iza banjalučke bitke 1737 poslali sultanu kaže se da se od pet hiljada i dvije stotine bosanskih vojnika i junaka koji su otišli na Perziju i od deset hiljada spahija i nefera što su otišli na Oziju nije vratilo nego samo pet stotina nefera. Ovakih je slučajeva bilo mnogo u svako doba. Pa i razne epidemije i kuge mnogo su kosile muslimansko gradsko stanovništvo. U gore spomenutom mazharu ističe se da je prije pet godina od kuge stradalo oko dvadeset hiljada junaka. Kuge su kosile i seosko stanovništvo, ali na mjesto muslimana nijesu se doseljavali drugi muslimani. Obratno tome, mjesto pravoslavnih dolazili su novi pravoslavni. Tako na primjer Skarić spominje za stanovništvo Sarajevskog polja i njegove bliže okoline da 10,5% njih ne znaju da su im stari doselili. Ostali znaju odakle su im stari doselili. 34% ima doseljenih Hercegovaca i to iz Bileće, Gacka i iz Kolašina i Crne Gore. To su sve pravoslavni. Osim toga iseljavanje iz Bosne umanjivalo je broj muslimana. U seobama u Tursku u posljednjih šesdeset godina izgubili smo oko 100.000 muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Da se vidi da je bilo bogomila koji su i kasnije prelazili na islam navešćemo nekoliko podataka:

Engleski diplomata Ricaut čak u drugoj polovici sedamnaestog vijeka tvrdi da se bosanski bogomili još nijesu posve pretopili u muslimane, nego čitaju Novi Zavjet, vjeruju u Muhameda (alejhisselam) i piju vino o ramazanu. Navodi Ricautovi mnogo sliče onim iz turskog rukopisa u kom se spominju poturi sa dvostrukim zapisima;

U jednom mostarskom sidžilu poslije 1600 godine nalazi se mnogo muslimanskih imena sa nemuslimanskim imenima otaca, što znači da je islamizacija u području Neretve zakasnila iza one u Bosni;

Vid Vuletić Vukasović u svojim ”Bilješkama o kulturi južnijeh Slavena” kaže: ”Čuveni mi je Fra Grga Martić pričao da je poznavao muhamedanaca, te su se zvali turskim imenom, a bili su skrovito bogumili. Tu je domaćin vršio dužnosti bogumilske vjere, pa nijesu nigda ni hodili u džamiju. Po kazivanju slavnog starca Martića bilo je u posljednje doba bogumila u Jablanici, pa rek’ bi da jih je još u selu Drežnici, te kod rijeke Drežanke.” To je pisao Vukasović prije 43 godine, a Ibrahim beg Bašagić slao je silom hodže u Drežnicu jer tamošnji seljaci nijesu imali pojma o islamu;

Značajna je slijedeća bilješka u Bakulinom šematizmu hercegovačke biskupije od 1867 godine koja u prijevodu znači: ”U Dubočanima (Kotar Konjic) porodica Helež, koja bijaše posljednji sljedbenik bogomilske zanešenosti, prigrlila je islam, prije nekoliko godina u nazad.” Po izjavi G. Martića koju je zabilježio Dr. Jelenić u svome djelu ”De Patarenis Bosnae” još je iza okupacije u Neretvi bilo šesnaest Patarenskih domova. Mitropolit Kosanović pisao je da su u njegovo doba živjeli u blizini Kreševa patareni. Azboth također veli da je čuo da je do njegova vremena bilo bogomila oko Kreševa i oko Rame. Godine 1887 zabilježio je Mehmed beg Kapetanović Ljubušak u ”Narodnom blagu” ovo: ”Oko Rame i Neretve ima i dan danas muhamedovskih seljaka koji su sačuvali neke molitve iz bogomilskih vremena, pa ih u obiteljskim krugovima na izust mole”.

Ovakih vijesti, kako se vidi, ima prilično dosta. Kao jedan dobar dokaz, da je islam u sela oko Konjica došao kasnije može poslužiti i to što im se ženskinje ni dan danas ne krije.

Sve su me ove stvari potakle te sam skoro pitao jednog razboritog seljaka Osmana Zelića iz blizine Konjica, sve mi se čini iz Bijele, o tradicijama sačuvanim u tamošnjem kraju o prelazu na islam. On mi je ispričao ovo: ”Sultan Fatih je došao do na Ivan i dotle svijet isturčio. Zato se do Ivana pokriva ženskinje po selu, a od Ivana ovamo nama ne pokriva. Novalići iz Vrdovlja su kasno primili islam, pa se, kažu, zbog toga i zovu tako. Posljednja kuća koja je primila islam je, kako pričaju, kuća Milišića kod Umoljana.” Dakle i u narodu se sačuvalo o tome nekoliko vrijednih tradicija.

Zaključak

Da ovdje završimo sa izlaganjem! Ovom bi pitanju trebalo posvetiti još pažnje i istraživanja. Nadati se je da će se u buduće naći još vrijednih dokumenata koji će ovo pitanje još bolje osvijetliti.

Iz svega ovog dade se zaključiti ovo: Bosansko-hercegovački muslimani su starosjedioci ove zemlje, a ne došljaci. Svojevoljno su napustili svoju staru bogomilsku vjeru i prigrlili uzvišeni islam iz opravdanih razloga. Bosansko-hercegovački muslimani vole svoju domovinu i svoj narod i za njih se bore, te su prema tome patrioti i nacionalni. Prigovori da su muslimani anacionalan elemenat nemaju nikakve osnove. Podloga tim prigovorima je to što oni, koji ih iznose, razmijevaju pod nacionalizmom ono što nikako ne spada u ovaj pojam. Krivica je, dakle, kod njih, a ne kod muslimana ponosne Bosne i kršne Hercegovine.

Piše: Mehmed Handžić

Related Articles

Close
Close