Mehmed Handžić – Islamizacija Bosne i Hercegovine (1. dio)

Uvod

Jedno pitanje, koje do danas nije valjano obrađeno je pitanje islamizacije Bosne i Hercegovine. Uzrok da je ovo pitanje do danas ostalo ovako su na prvom mjestu vrlo oskudni historijski izvori, jer o tome, u glavnom, mogli bi tražiti izvore na prvom mjestu na turskom jeziku. Međutim, tih izvora nema, a ono što se nalazi veoma je nepotpuno i mršavo.

Do doba, u koje pada osvojenje Bosne i Hercegovine, Turci nijesu imali valjane historijske književnosti, a naročito one, koja se odnosila na novoosvojene krajeve na Balkanskom poluotoku. Pretežno je mišljenje, da bi se o ovom pitanju lijepa materijala moglo naći u istanbulskim arhivima, a i u tom postoji jedan dobar dio sumnje. Kad je ovo ovako, onda ne preostaje drugo nego ovo pitanje staviti pred oči i postepeno ga osvjetljavati svakim novim dokumentom, koji izbije na površinu, U tu svrhu je potrebno dokumente ove vrste objelodanjivati. Pri ovome treba postupiti kritički i objektivno, ako nam je stalo do toga da do istine dođemo. Bosansko-hercegovački muslimani nemaju nimalo interesa u tom da jedno ili drugo u ovom pogledu bude pravo. Glavno je za njih da su osvjedočeni muslimani i da su odlučni da takvi i ostanu pa makar u prošlosti bili ne znam što. Međutim, drugi neki nastoje da iz ovog pitanja izbiju neki vjerski i politički kapital. Baš stoga postoji toliko rasprava i polemike o pitanju vjere u Bosni i Hercegovini prije dolaska Turaka. Lijepo je primijetio glasoviti historik Vjekoslav Klaić u svom jednom kratkom odgovoru na raspravu dra Vase Glušca, koji nosi ime ”Srednjevjekovna bosanska crkva”, kad kaže: ”Pisac se pričinja tako uvjeren, da je bjelodano dokazao nepobitnu istinu svoje teze, te traži da se smjesta ‘rezultati’ njegovi uvrste u školske knjige, da bude jednom kraj bajkama i bludnjama. Gotovo je čudo, što ne traži, da se muslimani smjesta pokrste i povrate u krilo pravoslavne crkve, kojoj su nekad pripadali, kad su i po vjeri bili isto s pravoslavnim Srbima. Čini se, da je čitava rasprava s tom tendencijom i napisana”. Treba ovdje malo dublje promotriti i to što su rasprave, u kojim se poriče bogomilska vjera bogato i nagrađivane. Tako je djelo dra Božidara Petranovića ”Bogomili, crkva bosanska i krstjani” nagradeno sa 50 zlatnih dukata po Srpskom učenom društvu u Beogradu. Djelo Glušćevo nagrađeno je iz zadužbine arhimandrita Nićifora Dučića. Oba djela imaju tendenciju da dokažu da je bosanska crkva bila prava pravoslavna crkva. I dan danas ih imade mnogo, koji budnim okom prate sve što se u ovom pitanju napiše u pravcu, koji njima ne konvenira, te onda ospu čitav niz čak i uvreda protiv samog pisca. Ovaki su postupci više vjerska i politička propaganda nego historijska istraživanja.

Nas, bez sumnje, treba da interesira naša prošlost i da znamo kada i kako smo primili islam kao i to koji su uzroci doveli do toga. Treba da nas interesira da znamo i šta smo ranije bili iako je prema islamskom učenju potpuno bez važnosti šta je ko prije islama bio. To naročito treba danas, kad se, kako napomenusmo, tendenciozno stvari pretstavljaju drukčije i kada se iz ovakvih pitanja izbija neki kapital. Stoga prije nego li pređemo na islamizaciju Bosne i Hercegovine spomenut ćemo ukratko i o vjeri u Bosni prije toga.

Vjera u Bosni i Hercegovini prije Turaka

Podrobnije o ovome pitanju nije dosle ništa nađeno u turskim vrelima. To je i razumljivo, jer turski narod tada nije dostigao u nauci visok stepen, pa da istražuje potankosti o vjerama naroda, s kojim je dolazio u dodir. Stoga u turskim izvorima i dokumentima, koji su sačuvani, iako u malom broju, iz prvih dana turske vlasti i širenja islama u ovim krajevima ne nalazimo ni spomena patarenstvu ili bogomilstvu. U jednom dokumentu iz 993. (1585), koji sam objavio u kalendaru Narodne Uzdanice za 1938. god. spominje se da je u Bosni prije dolaska Turaka vladala Isaova vjera i kršćanski vjerozakon (mezhebi nesara ve milleti hazreti Mesiha). Tada sam u notici ispod linije istakao, da se pod kršćanskom vjerom razumijeva i bogomilstvo. To je, međutim, nekima bilo nepojmljivo, te su htjeli da i ovaj dokumenat izrabe u svrhu dokazivanja, da je u Bosni i Hercegovini prije Turaka bilo rašireno pravoslavlje. Kad pak promotrimo da Turci nijesu tada pisali i raspravljali o vjerama naroda, s kojim su došli u dodir, a da su i patareni poštivali Isusa (Isa, a.s.) i imali o njemu slično vjerovanje kao i ostali kršćani, te da su čitali Evanđelja i smatrali ih svojim svetim knjigama, bit će nam potpuno jasno da izraz ”Isaova vjera i kršćanski vjerozakon”, koji je spomenut u gornjem dokumentu, zauzima i bogomilstvo kao što zauzima i katoličanstvo i pravoslavlje. Kako spomenuti dokumenat ne pravi razlike između katolika i pravoslavnih, tako ne pravi razlike ni između bogomila i njih, nego ih svih naziva sljedbenicima kršćanskog vjerozakona i vjere Isusove.

Prema tome za poznavanje vjere, koja je u Bosni i Hercegovini vladala prije Turaka, ne možemo se bar za sada služiti kakvim turskim izvorima i dokumentima. Ostaje nam da se obratimo na domaće i latinske izvore, koji tretiraju ovo pitanje. Naročito su važni u ovom pogledu latinski izvori, koji potječu od katoličkih vjerskih predstavnika i vlasti, koji su progonili bogomilstvo i izučavali ga podrobno kao heretičko vjerovanje, koje smeta katoličanstvu i pravom kršćanstvu. Bez sumnje su vjerski ljudi bolje mogli zapaziti karakteristike bogomilskog vjerovanja nego neko drugi. Kao mahana latinskih izvora postoji to što su ih pisali neprijatelji bogumilstva, koji nijesu prema njemu bili objektivni. Zbog toga može u latinskim izvorima biti dosta i pretjeranosti, ali nije moguće te sve izvore odbaciti i proglasiti nepouzdanim i bezvrijednim kao što čini dr. Glušac. Ovakvi postupak ne bi davao raspravi naučnu boju i obilježje.

Latinski izvori izričito tvrde, da se je u Bosni i Hercegovini još od druge polovice XII. vijeka raširilo patarensko učenje. To potvrđuju i domaći i drugi strani izvori. I nekako bi izgledalo i nepotrebno iznositi dokaze, da je u Bosni i Hercegovini bilo rašireno bogomilsko ili patarensko učenje, da se nije u novije vrijeme našlo pojedinaca, koji su pod svaku cijenu htjeli dokazati, da u Bosni i Hercegovini uopće nije bilo bogomilstva, nego da je bilo rašireno pravoslavlje. Baš zbog ovog čini nam se potrebno navesti nekoliko historijskih dokumenata, koji potvrđuju, da se je u Bosni i Hercegovini još od XII, stoljeća raširilo bogomilsko učenje, koje je ostalo sve do dolaza Turaka kada je većina bogomila primila islam, a ostatak se postepeno stopio među muslimanima, katolicima i pravoslavnima.

Kao najstariji dokumenat o bogomilskoj sekti u Bosni spominje se pismo kneza Vukana, mlađeg sina Stjepana Nemanje ”kralja Dalmacije i Duklje”, koje je god. 1199. poslao papi Inocentiju III. moleći ga, da mu pošalje svoje poslanike, s kojim bi uredio crkvene i državne odnošaje. U tom pismu on javlja papi, kako ne maleno krivovjerstvo niče u Bosni i da je sam ban Kulin sa svojom ženom i sestrom i mnogim svojim rođacima prešao u krivovjerstvo i zaveo u isto preko deset hiljada kršćana. U pismu Vukanovu se ne spominje ime sekte, ali se spominje u pismu pape Inocentia III., kojemu je Vukanovo pismo dalo povoda, da su krivovjerci u Bosni pripadali krivovjerstvu katara. Ime Katari davalo se pristalicama ove sekte u Italiji i Francuskoj. Iz ovog se dokumenta vidi, da je na izmaku XII.stoljeća po Vukanovu računu u Bosni bilo više od 10.000 bogomila. Pismo Vukanovo dalo je povoda papi te je pisao 1200. mađarskom kralju Mirku, vrhovnom gospodaru Bosne, upozoravajući ga na opasnost koja prijeti Mađarskoj i njenoj vjeri ako on ne pomogne istrijebiti krivovjerstvo iz Bosne i bana čim prije od njeg odvrati. Ovo je sve urodilo time, da je ban Kulin poslao u Rim svoje ljude i preko njih se opravdavao, tražeći kao vješt političar nekog izlaza. Kulinovi ljudi su papi ponudili, da on u Bosnu pošalje sposobnog čovjeka, koji bi se osvjedočio o pravom stanju u pogledu vjere. Papa 1202. pošalje splitskog arcibiskupa Bernarda i svog dvorskog kapelana Ivana de Casamaris u Bosnu. U Bosnu je stigao sam Ivan de Casamaris i uspio da su se mnogi prvaci ispred sebe i drugih 1203. pismeno odrekli krivovjerstva. U ovoj svojoj ispovijedi, koju je u cjelosti preveo Rački, obećaju spomenuti prvaci, da će u svim mjestima imati bogomolje, a u crkvama da će imati oltare i križe, da će čitati i knjige Staroga zavjeta, da će imati svećenike, koji će čitati mise i vršiti ispovijedi, da će najmanje sedam puta na godinu primati tijelo gospodnje, da će obdržavati poste, svetkovati srca, da neće među se primati manikeje, da će se zvati braćom, a ne samo kršćanima kao dosad, da se ne bi tim imenom nanijela uvreda drugim kršćanima (jer se iz tog imena razumije da drugi osim njih nijesu kršćani). Kako se vidi, iz ove ispovijedi jasno bije bogomilsko učenje. Inkvizitor Ivan de Casamaris u svome izvještaju spominje da je u Bosni imao posla sa patarenima. Iz ovog se svega vidi, da bosanski krivovjernici nijesu članovi pravoslavne crkve.

Poslije Kulina Bosna je postala veoma ozloglašena na papskoj kuriji radi uspjeha bogomilskog učenja. Pape u mnogo mahova ljutito pišu kako tamo heretici javno ispovijedaju svoju vjeru i traže protiv njih prave krstaške ratove u dva tri maha. O tome postoji sva sila sačuvanih dokumenata, koje je Rački pomno i opširno obradio.

Bogumili

Kada je u Italiji i južnoj Francuskoj oslabila ova sekta, Bosna joj je bila glavno uporište i zapravo najjača zemlja u partnerstvu. U Bosnu su slali svoje ljude “da ondje savršeno i potpuno nauče nauku od učitelja koji stanuju u mjestu, koje se zove Bosna”. Jakov Bech iz Chieria je oko 1378. u ovu svrhu bio poslan. Kada ga je 1387. god. inkvizitor pitao, da li mu je poznato da je u ovu svrhu još kogod u Bosnu slat, on je odgovorio, da su u ovu svrhu u Bosnu slati: Moreto Rabellator iz Chieria prije 40 godina po prilici, oko 1347. Ivan Narro i Granoni Bencio oko 1360. Petar Patrizi oko 1377. Berardo Roscherio oko 1380. i Petrov brat Jacobini oko godine 1382. Jakov je izjavio, da je ovo sve iz njihovih usta neposredno slušao i saznao.

Bosanski kralj Stjepan Tomaš (1444-1461.) živo je radio na tome da pristaše bogomilske sekte povrati katoličkoj vjeri.

Među ostalim nastojanjima u ovom pravcu pošalje malo prije smrti g. 1461. tri ugledna bogomila iz Bosne u Rim, da ih papa Pijo II. pouči i obrati, ili, ako ostanu tvrdokorni, da ih kazni. Papa ih preda trojici kardinala koji ih uistinu obrate nakon mnogog razlaganja i nagovaranja. Nato im po papinu nalogu kardinal Ivan de Torquemada, stric poznatog velikog inkvizitora Tome Torquemade, napiše u pedeset tačaka objuraciju (odricanje), u kojoj izloži sve glavne tačke manihejskog vjerovanja pobivši ih katoličkom naukom. Znadu se i imena spomenute trojice bogomila; to su bili: Đuro Kućinić, Stojišan Tvrtković i Radmilo Voćinić. Ovaj dokumenat je u cijelosti štampao dodavši mu značajan i vrijedan uvod dr. Dragutin Kamber pod naslovom ”Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila”.

Može da bude u ovim izvorima pretjeranosti, koja je došla iz opreznosti katoličkih učitelja vjere i iz želje da isprave svako po njihovu mišljenju krivo vjerovanje, ali potpuno proglasiti ove i druge slične latinske izvore bezvrijednim ne odgovara uslovima objektivnog naučnog istraživanja. Osim toga ti izvori nijesu osamljeni; njih potvrđuju mnogi domaći izvori i drugi, koji su nikli u pravoslavnim sredinama. U svim tim izvorima se osuđuje vjerovanje Bošnjaka kao krivo. Ovo je najjači dokaz da bosanska crkva ni u kom slučaju nije bila pravoslavna.

Važan je dokumenat u ovom pogledu poslanica carigradskog patrijarha Genadija II Skolarija (1453.-1459.) sinajskim kaluđerima. U toj poslanici Genadi kaže, da je pravoslavni vladika u zemlji Hercega Stjepana obratio mnoge od ”kudugera” u pravoslavnu crkvu. Za Hercega kaže, da je u duši pravoslavni, ali to javno ne ispovijeda, jer ima u državi mnogobrojne ”kudugere”. Kudugerima grčka vrela nazivaju bogomile. O ovom nazivu je napisao lijep članakV. Skarić pod naslovom ”Kudigeri”. Poslanica je kao odgovor na upit sinajskih kaluđera, da li mogu primati priloge i milostinju Hercega Stjepana Kosače i spominjati ga javno u crkvi na liturgiji. U odgovoru se izričito za Hercega kaže: ”Ako pošalje milostinju, primite je, jer je i njemu na korist da se održi u hrišćanstvu. Ali ga ne spominjite u crkvi, pošto javno ne ispovijeda hrišćanstvo; nego u vašoj trpezariji, u molitvi i blagodarenju”. Ovo nije latinski izvor, a jasno potvrđuje, da crkva Hercegove zemlje nije pravoslavna nego bogomilska.

Dubrovački arhiv obiluje dokumentima o vjeri u Bosni. Doduše tamo se nigdje ne spominje naziv ”bogomili” nego ”patareni”. Iz dubrovačkog arhiva objavio je i obradio dr. Ćiro Truhelka ”Testamenat gosta Radina”. Radin je bio u časti gosta t.j. biskupa kod bosanskih krstjana. Svoj testamenat je napisao 5. januara 1466. Ovaj je dokumenat u ovom pitanju vrlo važan, jer potječe od predstavnika bosanske crkve, gosta Radina. Iz ovog se dokumenta vidi da su bosanski patareni u mnogo čemu popustili u svom nauku. Pod utjecajem drugih kršćana blijedi nauk njihove sekte. Velike i oštre prepreke između njih i drugih kršćana se nekako izglađuju i ublažuju. To je u ostalom prirodni zakon kod svake sekte. Tokom vremena svaka sekta gubi svoju oštrinu i prema većini čini ustupke i popuste. Među islamskim sektama mi za ovo imamo jasnih primjera. Ko bi, npr., mogao reći, da su današnji ibazije potomci nekadašnjih energičnih, ustrajnih i žilavih haridžija. Ili još bliži primjer: zar su današnji vehabije oni isti prije stotinu godina? Iz Radinova testamenta vidimo, da je on, iako viši vjerski starješina, bio oženjen i imao djece. Na početku testamenta stoji krst. Ali pored toga vjernici se dijele na: 1) krštene, koji su prave vjere apostolske, prave krstjane, kmete i prave kmetice krstjanice i 2) mrsne ljude. Pravi bogomili su bili nemrsni ljudi, dakle vegetarijanci. Ostali obični svijet jesu mrsni, koji trebaju nastojati da jedanput postanu pravim i nemrsnim krstjanima. Dr Pilar drži, da je običaj mnogo sušenja voća, osobito bosanske suhe šljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime hranili su se bogomili kruhom i suhim voćem. Iz testamenta gosta Radina vidi se da su patareni slavili uz nedjelju i petak.

Vrijedan je i ovaj argumenat koji iznosi Truhelka na temelju dubrovačkog arhiva: Roblje iz Bosne dovodilo se u Dubrovnik i prodavalo. O tome postoji sva sila dokumenata. Katalonski trgovac Petar Dujo predao je Dubrovčaninu Tomku Milkoviću jedan zamot skupocjena sukna da ga ponese u trgovište Bršlanik na Neretvi i tamo proda, a za novce kupi nekoliko bosanskih robinja patarenka. Tomko je kupio dvije robinje za 36 dukata. 14.aprila 1393. spomenute dvije robinje idu pred dubrovačkog rektora Šimuna Gučetića i izjavljuju, da su krštene kršćanke, rođene od kršćana i traže da se na temelju toga prema postojećim zakonima oslobode. Petar se brani, da ih je kupio kao patarenke. Kad se ustanovilo da su kršćanke, a ne patarenke sud ih oslobađa. Prema tome svo bosansko roblje, koje se prodavalo u Dubrovniku mora da je patarensko. Iz ovog Truhelka zaključuje da patareni nijesu bili kršteni; oni su bili abaptisti. Međutim nama izgleda da su i patareni ipak imali neku vrstu krštenja.

Među čisto domaće izvore, koji utvrđuju, da je u Bosni bilo rašireno patarenstvo, a ne pravoslavlje možemo spomenuti slijedeće:

Srpski historik Vladimir Ćorović u svojoj knjizi ”Bosna i Hercegovina” citira glagolski dokumenat iz početka 16. vijeka pod naslovom:”Dialog pape Grgura Velikog”, koji govori ovo: ”O nesrićno kraljevstvo bosansko na koga ni rosa ni dažd ne padi, pokle rodi i shrani i brani tolike i takove jeretike, ki govore, da gospodin Isuhrist ni imel pravoga tela človičaskoga i da je blažena diva Marija bila anjel i mnoge ine bludnje protivu veri katoličaskoj govore”. Dakle prigovaraju im se posve nepravoslavne i bogomilske zablude. Isti historik na istoj stranici navodi rukopisni tipik manastira Krušedola, koji spominje ”sluge đavolove”, bogomile, koji ”kao tati noću idu” i ”prevraćaju hrišćane od prave vjere Božije”. U raškim izvorima imaju dva-tri prokletstva na babune i nekolika pomena o borbi s njima. Nemanja je da bi utvrdio pravoslavlje u svojoj državi energično iskorjenjivao bogomile. Gonio ih je nemilosrdno; plijenio im je imanja, kažnjavao ih je, čak i spaljivao; njihovom učitelju je dao odrezati jezik. Uništavao je i njihove knjige. Gonjeni bogomili bježali su iz Srbije na sve strane, a najviše ih se spasilo u susjednoj Bosni. Za kralja Dragutina kazuje Danilo, kako ”ot toje zemlje bosanskije mnogije od jeretik obrati v veru hristijanskuju.” U Glasniku Srp. Učenog društva iznosi se jedan stari ćirilski srpski dokumenat u kojem se pripovijeda, kako je za vremena Stevana Lazarevića povraćena Srebrenica od Bosne. Za njezine stanovnike se veli: ”… Se zevsi jeresi bogomilskie sut”.

Pa i kada je nestalo u Bosni bogumila sačuvalo im se u narodu ime. Neki franjevački izvori govore o ”starovircima” u Bosni, a naš pjesnik Hasan Kaimija (umro oko 1690.) u svojoj pjesmi protiv duhana kaže: ”… mi smo ga pili, i u smradu bili kao bogumili. Ostante se tutuna”!

Sve ovo nepobitno dokazuje da je u Bosni prije dolaza Turaka vladalo bogomilstvo, a ne pravoslavlje. Mišljenje da je bosanska crkva bila pravoslavna nema nikakva temelja osim želje pojedinaca, koji se služe čim bilo da dokažu svoju želju.

Kako je poznato kolijevka bogomilstva je Bugarska. To je za nas kršćanska sekta, jer je nikla medu kršćanima i javila se od kršćanskih učitelja. Sva naša djela pripisuju bogomilima dualističko vjerovanje. To jest da bogomili, pored vjerovanja da je Bog jedan, vjeruju da tvorac svijeta nije jedan. Bog je samo stvorio duh i nevidljivi svijet, a đavo je stvorio materiju i vidljiv svijet. Prema našim piscima bogomili su vjerovali i u trojstvo iako su ga tumačili drugačije nego mnoge druge kršćanske sekte.

Historici su mišljenja, da se bogomilstvo razvilo pod raznim stranim utjecajima, napose pod utjecajem pavlićanske i masalijanske sekte. Bizantijski car Konstantin Kopronim (741.-775.) preselio je iz Azije više hiljada sirskih i jermenskih pavlićana u Trakiju da mu čuvaju granice? Odatle su se oni raširili po Makedoniji i Bugarskoj. Na sličan su način došli i masalijani (ili drugim imenom euhiti). Osim toga na razvitak bogomilstva su utjecale i druge vjere, koje su tada postojale u Bugarskoj. To su židovstvo i islam. Možda će nekom čudno biti da se spominje među faktorima, koji su djelovali na razvitak bogomilstva i islam, ali to je historijski fakat. Židovi su od starijih vremena imali svoju općinu u Solunu, gdje su trgovali i odakle su prolazili kroz Balkanski poluotok i tako dolazili u Bugarsku. Ovdje su oni već pod kraljem Bogor-Mihajlom kušali svoju vjeru širiti. Isto se veli o Arapima i kaže se, da su dijeljenjem knjiga nastojali islam rasprostraniti. Dr. Lujo Thaller u svojoj knjizi ”Od vrača i čarobnjaka do modernog liječnika” spominje da je nekako oko ovih doba Bugarska bila puna muslimana i da su jednom čak palili muslimanske knjige u Bugarskoj. Pisac velikog arapskog geografskog rječnika ”Mu’džemu-l-buldana”, Jakut govoreći o bašgirdima, muslimanima u Mađarskoj (ismailijama) kaže, da je razgovarao sa nekim od njih u Halebu (Aleppo) i da ih je pitao, odakle im je došao islam. Jedan između njih, inače razborit čovjek, rekao je: ”Ja sam slušao mnogo naših starih da pričaju, da su davno još u našu zemlju došla semorica muslimana iz zemlje Bulgara i da su se među nama nastanili. Zatim su nas na lijep način upoznali o zabludi, u kojoj smo bili i uputili nas na pravi islamski put. Bog nas je tome – Njemu hvala! – naputio, te smo postali muslimani i primili pravo vjerovanje. Mi dolazimo u ove krajeve i učimo svoju vjeru, a kada se povratimo poštuju nas tamošnji ljudi i predaju nama vjerske službe. Ovdje postoji pitanje, što se misli od zemlje Bulgara? Bugarska ili grad Bulgar na Volgi? Ovdje nam se čini sada mnogo vjerojatnijim da se baš misli današnja Bugarska.

Rački spominje da je u ovim krajevima bilo još od ranije muslimana, i to na dolnjem Vardaru, u solunskoj pokrajini. Ovamo je naime car Teofil (829.-841.) preselio bio odjel Turaka iz Azije; s toga su i prozvani bili vardarski Turci. Oni su se kasnije pokrstili i pripadali posebnoj eparhiji; ali prvobitno su, po mišljenju Račkog, jamačno muslimani bili.

Iz ovog svega se dade zaključiti, da je u Bugarskoj i u njenu susjedstvu bilo muslimana, koji su mogli djelovati na razvoj bogomilske sekte.

Kako sam ranije istakao, historici su mišljenja, da su na bogomilstvo najviše utjecali pavličani i masalijani, koji su se opet razvijali pod utjecajem azijskog manihejstva. Odavde drže, da je u bogomilstvo došao rečeni dualizam. Ja o ovom ne bih imao šta novo iznijeti. Jedino bih primijetio da možda dualizam bogomilske sekte nije bio onaki kakvim ga kršćani prikazuju. Možda je to bio blagi i umjereni dualizam, koji se u mnogim monoteističkim vjerama zapaža i koji se zapravo i ne može nazvati dualizmom. Mnoge monoteističke vjere kažu: dobro je od Boga (ili od anđela), a zlo od vraga ili sotone. I islam priznaje da šejtan čovjeka na zlo navodi i da mu je Bog do Sudnjeg Dana podijelio tu moć. Osim toga ovdje bih još želio upozoriti na prijateljski stav islamskih učenjaka prema pavlićanima, sekti koju je zasnovao antiohijski episkop Pavle Samostatski, koji je god, 265. bio isključen iz crkve. Ibni Hazm (umro 456./1064.) u svom djelu ”Vjere i sekte” piše o Pavlu doslovce ovo: ”Između kršćanskih sekta su i sljedbenici Pavla iz Samostata. On je bio patrijarh u Antiohiji prije nego što se je kršćanstvo posve raširilo. Njegovo vjerovanje je bilo čisto i pravo Božije jedinstvo i da je Isa (Isus) Božiji rob i Božiji poslanik kao i drugi Božiji poslanici, Božiji mir s njima! Bog ga je stvorio u utrobi Merjeme (Marije) bez muškarca. On je čovjek, a u njemu nema nikakva božanstva. Pavle bi govorio: Ja ne znam šta je riječ (logos) ni šta je sveti duh. Slično spominje i arapski pisac Šehristani (umro 548./1153.) u svom djelu, koje nosi isto ime kao i gornje djelo Ibn Hazmovo. Još prije njih arapski historik, kršćanin Seid ibn Bitrik (umro 328./940.) iznosi učenje Pavla iz Samostata i ne spominje u njemu nikakva dualizma. I prema ovom arapskom piscu, iako je bio kršćanin, vjerovanje pavlićana o Isusu mnogo je bliže islamu nego vjerovanje drugih kršćana. I po njemu je Pavle bio monoteista i priznavao je, da je Bog samo jedno lice.

Svi su ovi podaci za naše pitanje od velike važnosti. Oni nam otkrivaju jednu stranu zagonetke, u kojoj se pitamo, zašto se bogomili u Bosni i Hercegovini tako brzo pretopiše u dobre muslimane. Kad još objasnimo neke dodirne tačke između bogomilstva i islama, onda ćemo potpuno shvatiti jedan od nekoliko glavnih uzroka njihova brzog, grupnog i svojevoljnog prelaza na islam.

Naime tezu da je jedan uzrok prelazu bogomila na islam i to što je između te dvije vjere bilo dodirnih i sličnih tačaka usvajaju mnogi kako naši tako i strani historici. Tako npr. engleski učenjak profesor londonskog univerziteta Sir Thomas W. Arnold u svom djelu ”Historija širenja islama” nakon što je naveo pretpostavku nekih evropejaca, da je mnogobrojni prelaz bogomila na islam bio u početku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju vjeru čim im se u budućnosti prilika pruži, te budući da im se kasnije nije pružala očekivana prilika, te je namjera pređa u zaborav pala – Arnold nakon toga izričito kaže: ”Obično je ovakva pretpostavka samo nagađanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne može osloniti. Mi smatramo jačim razlogom to, što su bogomili pomiješani sa muslimanima bili skloni islamu radi mnogih tačaka u njihovom vjerovanju, koje su slične s islamskim učenjem. Bogomili su zabacivali obožavanje Marije, ustanovu krštenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upućivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama. Protivno katoličkim crkvama, koje su nedostojno ukrašene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani imali su hrđavo mišljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali satanske trube. Vjerovali su, da Isus nije lično razapet, nego da je to bio neki iluzomi lik, te su se u ovom pogledu djelomično slagali sa Kur’anom. Osuđivanje alkohola i sklonost asketskom životu i jednostavnosti spadaju u one okolnosti koje su poslužile zbližavanju bogomila sa islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Često su puta padali na koljena i izražavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitivi u džamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.” To su doslovno riječi učenjaka svjetskog glasa, profesora londonskog univerziteta Arnolda. Između naših historika ovo mišljenje zastupa poznati poznavalac prošlosti Bosne dr. Ćiro Truhelka. On to mišljenje iznosi u nekoliko svojih radova, napose u ”Testamentu gosta Radina” i ”O porijeklu bosanskih muslimana”. Između muslimana zastupao je ovo mišljenje dr. Bašagić i drugi. Ovdje bismo mogli usput napomenuti, da se ne možemo složiti sa svim pojedinostima, koje navodi Arnold, jer, iako one odgovaraju vjerovanju bogomila u Bugarskoj ili negdje u drugoj zemlji, ipak ne odgovaraju vjerovanju bogomila u Bosni i Hercegovini. Tako ne možemo usvojiti da su bosanski bogomili prezirali krst kao znamen vjere, jer se krstovi nalaze i u nekim njihovim spisima. Ovo možemo objasniti tim što je tokom vremena popustila prva bogomilska gorljivost kod bogomila u Bosni. Oni su u nekim pitanjima napravili neki kompromis s druge dvije kršćanske vjere. O ovome smo i ranije dali jednu napomenu. Ako se u pojedinostima ne možemo složiti sa Arnoldom to ne znači da njegovo mišljenje treba potpuno odbaciti.

Ranije smo iznijeli dva mišljenja o vjeri u Bosni prije Turaka. Jedni drže, da je glavna vjera bila bogomilska ili patarenska, a Bošnjaci su sebe nazivali krstjanima smatrajuci da je njihova vjera jedina prava apostolska i Isusova vjera. Petranović i Glušac drže, da je u Bosni u glavnom vladalo pravoslavlje. Ovdje ćemo iznijeti usput i treće mišljenje, koje je nastojao poduprijeti Jaroslav Šidak, katolik Hrvat u svojoj raspravi ”Problem bosanske crkve u našoj historiografiji od Petrovića do Glušca.” Šidak je donekle pobio Gluščevu tezu. On smatra da bosanska crkva nije bila pravoslavna, a ne priznaje ni da je bila bogomilska. Po njegovom mišljenju bosanska je crkva prava kršćanska crkva, a ne heretička. Ona je u prvim vremenima bosanske državne samostalnosti pripadala rimokatoličkoj crkvi. Ta je veza sa rimokatoličkom crkvom bila slaba, te nije mogla izdržati vjersko-narodni pokret u 12. i 13. vijeku; stoga je bosanska crkva postala potpuno nezavisna narodna crkva bez ikakva stranog uticaja. Dakle po mišljenju Šidaka bosanska crkva je ipak nešto samo bosansko; nije to ni pravoslavlje ni katoličanstvo, iako je u početku bila ogranak rimokatoličke vjere. Prota Svetislav Davidović je nastojao pobiti Šidakovu tvrdnju i potvrditi Glušćevo mišljenje, ali bez stvamih argumenata.

Nastavit će se…

Piše: Mehmed Handžić

Related Articles

Close
Close