Lenjinova krvava revolucija – Kako su “časni komunisti” došli na vlast u Rusiji

Predvođeni Lenjinom i njegovim najbližim saradnikom Leonom Trockim, komunistički militanti su prvo zauzeli Petrograd, gdje je bila smještena centralna vlada, a potom i Moskvu. U ishodu sukoba u oba ova grada formiran je prvi komunistički režim na svijetu.

1091

Karl Marx nije bio lider političke partije. Bio je samo teoretičar. Bavio se postavljanjem historije čovječanstva u zakone koji su u skladu s dijalektičkim materijalizmom i, shodno tome načinio određene komentare i predskazanja vezana za budućnost. Najveće Marxovo predskazanje je bila revolucija. Obećao je da će kapitalistički sistem biti uništen od strane

pobunjenih radnika i da će se, zajedno sa ovom revolucijom, roditi “besklasno društvo”.

Godine 1883. Marx je umro. Unatoč tome što su nakon toga prošle godine, čak decenije, nikako da se dogodi revolucija koju je Marx predskazao. Na stranu revolucija, u kapitalističkim zemljama Evrope su se, iako neznatno, dogodila određena poboljšanja u uvjetima života i rada radnika te je došlo i do smanjenja zategnutosti između radnika i buržoazije. Nije bilo revolucije, a niti naznaka da bi moglo doći do njezine realizacije.

U ovakvom okruženju, skoro dvadeset godina nakon Marxove smrti, u Rusiji se javlja drugo značajno ime Vladimir Ilič Lenjin, čiji je ugled vremenom porastao u Socijaldemokratskoj partiji, koja je u Rusiji formirana od strane marksista, donio je novu interpretaciju marksističke misli. Prema Lenjinu, nemoguće je da se revolucija desi sama od sebe pošto je radnička klasa Evrope opijena olakšavajućim uvjetima koje im je pružila buržoazija. Što se tiče ostalih zemalja, one inače nemaju radničku klasu vrijednu pažnje. Za ovaj problem Lenjin je predložio militantno rješenje: revoluciju ne bi trebali izvesti radnici, kako je to Marx predvidio, već bi ona trebala biti realizirana od strane Komunističke partije, koja posjeduje vojnu disciplinu koju čine profesionalni revolucionari i koja će djelovati u ime radnika (odnosno, u ime “proleterijata”, prema marksističkoj literaturi). Koristeći oružanu borbu i metode propagande, Komunistička partija će izvesti jednu političku revoluciju, od trenutka preuzimanja vlasti bit će uspostavljena autoritativna vlast, koju Lenjin naziva “proleterskom diktaturom”, opozicionari režima će biti uklonjeni, ukinut će se privatno vlasništvo i osigurat će se napredovanje zajednice ka komunističkom uređenju. Zajedno sa ovom Lenjinovom teorijom, komunizam je došao u poziciju ideologije naoružanih terorističkih grupa.

Poslije Lenjina se širom svijeta pojavilo na desetine komunističkih ili radničkih partija koje su se zavjetovale na izvođenje revolucije uz prolivanje krvi.

Dobro, koje metode bi Komunistička partija trebala slijediti prilikom izvođenja revolucije? Na ovo pitanje Lenjin je odgovorio i teoretski i praktično: Komunistička partija bi trebala proliti što je moguće više krvi!!!

Još 1906. g., dakle jedanaest godina prije Boljševičke revolucije, Lenjin je, u časopisu Proletari, pisao slijedeće: Djelo za koje se mi zanimamo je oružana borba; ova borba se realizira od strane pojedinaca i malih grupa. Dok jedan dio pripada revolucionarnim organizacijama, ostali dijelovi (većina u određenim dijelovima Rusije) nisu vezani ni za koju revolucionarnu organizaciju. Oružana borba je usmjerena ka dva različita cilja, koji se apsolutno moraju odvojiti jedan od drugog: kao prvo, ova borba ima za cilj izvršavanje atentata na pojedince, lidere, vojne i policijske službenike, a kao drugo, konfiskovati vladin izvor prihoda, a i izvore prihoda privatnih lica. Dio konfiskovanog novca će ići u partijsku kasu, dio za cilj specijalnog naoružavanja i priprema za ustanak, a dio za životne troškove učesnika u borbi koju definiramo.(1)

Velike konfiskacije (kao one u Kavkazu koje iznose 200.000 rubalja i Moskvi od 875.000 rubalja) doista su i otišle prvenstveno revolucionarnim partijama, a veći dio malih, a ponekad i u cijelosti su išle za životne troškove konfiskatora.

U Socijaldemokratskoj partiji Rusije, u čijoj upravi se nalazio i Lenjin, početkom 1900-tih godina desilo se jedno veoma značajno idejno razilaženje. Dok je grupa pod vodstvom Lenjina zagovarala podizanje revolucije uz upotrebu sile, druga grupa je, u kontekstu uvođenja marksizma u Rusiji, zastupala demokratičnije metode. Unatoč tome što su u stvarnosti brojčano bili manji, raznim metodama pritisaka lenjinisti su došli u položaj “većine” i počeli se spominjati kao “boljševici”, što je pak ruski izraz za “većinu”. Druga grupa je nazvana “menjševici”, riječju koja znači “manjina”.

U skladu sa prethodno navedenim Lenjinovim citatom, boljševici su krenuli sa organiziranjem atentata, konfiskacijom vladinog novca, pljačkanjem zvaničnih ustanova i sl. Nakon godina koje su većinom prošle u izgnanstvu, planiranu revoluciju boljševici su izveli 1917. g. Te godine su se dogodile dvije različite revolucije. Prilikom prve, koja je realizirana u februaru, sa prijestolja je skinut car Nikola Drugi, zatvoren je zajedno sa članovima porodice i formirana je demokratska vlada. Boljševici su, međutim, bili odlučni u formiranju ne demokracije, već “diktature proleterijata”.

Oktobra iste, 1917. g., dogodila se planirana revolucija. Predvođeni Lenjinom i njegovim najbližim saradnikom Leonom Trockim, komunistički militanti su prvo zauzeli Petrograd, gdje je bila smještena centralna vlada, a potom i Moskvu. U ishodu sukoba u oba ova grada formiran je prvi komunistički režim na svijetu. Nakon Oktobarske revolucije Rusija je postala poprište velikog građanskog rata. Rat, koji je vo|en između “Bijele armije”, koju su oko sebe okupili generali vjerni caru, i Crvene armije pod komandom Trockog, trajao je pune tri godine. Jula 1918., naredbom Lenjina, od strane boljševičkih militanata strijeljanjem je izvršena smrtna kazna nad carem Nikolom Drugim i cijelom njegovom porodicom (zajedno sa troje maloljetne djece). Tokom cijelog građanskog rata boljševici se nisu ustezali da nad opozicionarima režima provode najkrvavije zločine, pokolje i mučenja. I jedinice Crvene armije, a i tajna policijska organizacija, “Čeka”, koja je osnovana na Lenjinovu inicijativu, primjenjivali su veliki teror prema svim grupama koje su vidjeli kao moguću opasnost po režim. Boljpevički teror je na slijedeći način opisan u Crnoj knjizi komunizma, poznatom djelu o svjetskom komunističkom teroru:

Boljševici su odlučili eliminirati, legalno ali i fizički, svaku opoziciju i svaki, čak i pasivni otpor njihovoj hegemoniji, i to ne samo kada se radilo o grupi političkih opozicionara, nego i o društvenim grupama kao što su plemići, buržoazija, inteligencija, Crkva itd., i profesionalnim kategorijama (oficiri, žandarmerija…), a ponekad su tome davali i genocidnu dimenziju.

Već od 1920., “dekozakizacija” u mnogo čemu odgovara definiciji genocida: cijela populacija jake teritorijalne determinacije, Kozaci, istrijebljena je kao takva, muškarci strijeljani, žene, djeca i starci deportirani, sela sravnjena ili predata novim okupatorima koji nisu Kozaci.

Lenjin je držao Kozake u istoj ravni kao što su bili Vandeji u vrijeme Francuske revolucije i namjeravao je na njima primijeniti tretman koji je Gracchus Babeuf, “izumitelj” modernog komunizma, već 1975. kvalificirao kao populicide (narodoubistvo).(2)

Nakon ulaska u svaki grad boljševici su činili masakre nad svim grupama koje se nisu blagonaklono odnosile prema njihovom režimu, provodili su pretjeranu brutalnost s ciljem ulivanja straha u narodu. U istom izvoru se na slijedeći način opisuju brutalnosti koje su boljševici proveli na Krimu:

Identična nasilja desila su se u većini krimskih gradova koje su okupirali boljševici: Sevastopol, Jalta, Alušta, Simferopol. Isti užasi, od aprila do maja 1918. g., dogodili su se u velikim kozačkim varošima koje su se bile pobunile. Vrlo precizni dosjei Denikinove komisije opisuju “leševe svezanih ruku, slomljenih kostiju, razbijenih glava i vilica, odrezanih genitalnih organa”.(3)

I S. P. Melgunov je, također, u svom djelu La Terreur rouge en Russie, 1918-1924 (Crveni teror u Rusiji, 1918.-1924.) pisao da je u ishodu “akcije suzbijanja svjedočenja preživjelih” grad Sevastopolj pretvoren u “grad povješanih”:

Ulica Nahimovski bila je načičkana povješanim tijelima oficira, vojnika i civila uhapšenih na ulici. Grad je bio mrtav, narod se skrivao po podrumima i u hambarima. Svi stubovi ograda, svi zidovi kuća, telegrafski stubovi, izlozi trgovina bili su prekriveni plakatima sa natpisom ‘smrt izdajicama’. Radi upozorenja drugima, ljude su vješali po ulicama.

Sve one koje su namjeravali likvidirati boljševici su `igosali određenim kategorijama. Naprimjer, “buržoazija” ili “menjševici”, koji su branili pristup socijalizmu različitom od boljševičkog, bili su glavni neprijatelji novoformiranog režima. Brojčano najveća i ona koja je ciljala na najviše mete bila je kategorija “kulak”. Riječ kulak je ruski izraz za bogate zemljoposjednike. Tokom Revolucije i građanskog rata, Lenjin je izdao na stotine naređenja o primjeni bespoštednog terora nad kulacima. Ilustracije radi, u jednom telegrafu, koga je poslao Upravnom komitetu sovjeta Penze, pisao je slijedeće:

Drugovi! Ustanci kulaka u vaših pet distrikta moraju biti nemilosrdo ugušeni! Interesi čitave Revolucije to zahtijevaju, jer “posljednja borba” sa kulacima posvuda je otpočeta. Potrebno je formirati jedan model: objesiti (kažem objesiti tako da ljudi to vide) kulake, bogataše i krvopije čiji broj ne smije biti manji od 100, objaviti njihova imena i dočepati se sveg njihovog žita… Ućinite to tako da na okolnih stotine milja ljudi vide, drhte, znaju i da u sebi kažu: Oni ubijaju i nastavit će ubijati kulake žedne krvi. Pošaljite mi telegraf da ste primili i izvršili ove instrukcije. Vaš Lenjin.(4)

Lenjinove direktive su, uz veliko zadovoljstvo, izvršavane od strane boljševičkih militanata. Čak su razvili i specijalne stilove brutalnosti i iživljavanja. Poznati ruski pisac, Maxim Gorki, na slijedeći način opisuje odre|ene metode čiji je i sam bio očevidac:

U Tambovu, na visini od jednog metra iznad zemlje, komunisti su u lijeve ruke i noge zatvorenika zakucavali velike eksere, koji se koriste na prugama, i svjesno posmatrali patnje ovih ljudi. Razrezali su stomak jednog zatvorenika, izvadili tanko crijevo, prikovali ga za jedno drvo i sve to posmatrali. Sa nekih su, pak, skidali odjeću i, počevši od ramena, gulili im kožu.(5)

Boljševici su započeli čistku svih onih koji nisu htjeli prihvatiti komunizam. U ishodu prethodno navedenih, a i mnogih drugih Lenjinovih naredbi i prakse, na desetine hiljada ljudi je strijeljano i to bez ikakvog sudskog postupka. Veliki broj opozicionara režimu je, također, otpremljeno u “gulage”, koncentracione logore gdje su, pod nepodnošljivim uvjetima, bivali nasmrt upošljavani. Većina njih se nije uspjelo spasiti iz ovih kampova. Na kraju, pobijeno je na stotine hiljada radnika i seljaka, koji su se, u periodu između 1918. i 1922. g., pobunili protiv boljševičkog režima.

U svojoj knjizi The Unknown Lenin (Nepoznati Lenjin), koju je napisao pozivajući se na tajnu sovjetsku arhivu, historičar Richard Pipes iznosi nebrojeno mnogo primjera naredbi za izvršenje zločina, pokolja i mučenja, koje je Lenjin izdao boljševicima, te na kraju daje slijedeći komentar:

Nakon navedenih dokaza postaje nemoguće negirati da je Lenjin, ne idealist, nego masovni ubica koji vjeruje da najbolji put za rješavanje bilo stvarnih ili imaginarnih problema leži u ubijanju ljudi koji ih prouzrokuju. On je prvi donio/započeo praksu političkog i socijalnog istrebljenja, uništenja na desetine miliona života u XX stoljeću.(6)

Bilješke:

(1) Vladimir I. Lenjin, 30. septembar 1906, Proletari, str. 5.

(2) N. Werth, “Le Pouvoir sovi_tique et l’Eglise ortnodoxe de la collectivisation  la Constitution de 1936”, Revue d’tudes comparatives Est-Quest, 1993, str. 3-4, str. 41-49.

(3) Stephane Courtois, Nicolas Werth, Jean-Louis Panne, Andrzej Paczkowski, Karel Bartosek, Jean-Louis Margolin, Crna knjiga komunizma, Dogan Kitapcilik A.S., str. 84

(4) RTHIDNI (Rossiyskiy Tsentr Hraneniya i Izuceniya Dokumentov Noveysey Istorii – Ruski Centar za pohranjivanje i izu~avanje dokumenata nove historije), 2/1/6/898

(5) Orlando Figes, A People’s Tragedy, A History Of The Russian Revolution, Penguin Books Ltd, 1997, USA, str. 775

(6) Richard Pipes, The Unknown Lenin: From the Secret Archive, Yale University Press, New Haven, London, str. 181

PODIJELI