Mehmed Handžić: Dokle toliki nemir i zavaravanje

Dokle taj toliki nemir i zavaravanje! Dokle taj dubki san bez buđenja! Propada život, čiji se jedan časak ne može kupiti za punu zemaljsku kuglu suhog zlata; propada život itekako propada! I taj skupocjeni život ti trošiš za ljubav ovog prolaznog svijeta, koji u stvarnosti kod Boga na tezuljama vrijednosti ne teži ni koliko krilo sićušne komarice. Zar si ti zadovoljan da mjesto udobnoga života u višem svijetu u časnim krugovima proživiš kao životinja?

O biseru bačeni na đubrište, o dragulju prodat za najmizernjiju cijenu! Zar ćeš ludo prodati vječnost za prolaznost, Božije zadovoljstvo za Njegovu mržnju i Raj za Pakao. Ja ne znam da li si ti neprijatelj svojoj duši ili prijatelj, jer je ti zaista bacaš u svaku nesreću. Kada bi otvoreni neprijatelj prema tvojoj duši učinili jedan dio onoga, što joj ti činiš, i kod njih bi se prema njoj pojavila samilost. Ti si je prodao nisko i jeftino, a ona od tebe to nije zaslužila.

Jadniče, otrijezni se! Nemoj svoju dušu osramotiti pred cijelim svijetom, ako si sin čestite majke. Tebe čeka strašan prizor: knnjiga u kojoj je popisano svako i najsićušnije djelo tvoje.

Ti si se zaljubio u prolazni svijet pun zavaravanja, koji nas vara i onda, kada nas iskreno savjetuje, koji čim prema tebi pođe, dadne se u bijeg, čim ti dobročinstvo učini, pokaže i svoju zlobu, a kada te prihvati svojom tjeskobom, vjeruj da neće briga i muka lahko prestati. Kad bi ti stekao Karunovo blago, ne bi se mogao okoristiti ničim osim zalogaja, koji bi pojeo i komada platna, kojim bi se odio. Pretpostavimo da si na ovom svijetu postigao carstvo, zar ga od tebe neće iščupati ruka smrti? Mahni se zavaravanja ovakvim svijetom! Ostavi njegovo društvo, a sa svojom dušom pođi i drugoj strani! U tome je prava dobit. Nek te ne veseli časak ovosvjetskog veselja, koji će ti donijet duge i duge žalosti i tuge. Sve kad bi živio hiljadu godina, sve bi to prolazno bilo kao dan i noć.

Drži se bogobojaznosti, od koje je prava korist, jer ja vidim da si ti u velikom nemaru i zaboravu! Slabo uvjerenje tebi ne da da pristupiš sjednicama gdje se Bog spominje i o Njemu govori. Čim ljudi o tome započnu, ti ustaješ. Reci mi, ovo tvoje ustajanje kojemu je prokletstvu? Kada bi to bila kakva igra ili zabavan razgovor, ti bi tamo skočio kao lav prema svojoj žrtvi.

Ti i klanjaš, ali namaz  bez srca i duha, namaz, kojim čovjek zaslužuje kaznu. Klanjaš i završiš,  a ne znaš koliko si klanjao; stoga iz opreznosti dodaješ rek’at po rek’at. Klanjaš takav namaz, koji je bogzna više grijeh negoli pokornost. I što je još čudnije, ti si ohol na taj namaz, koji je pun lažnog prikazivanja i licemjerstva. Teško tebi, da li znadeš s kim u namazu razgovaraš okrećući glavu od Njega, pred kim se saginješ i klanjaš bez skrušenosti? Tu njemu upućuješ riječi: „Samo se tebi klanjamo“, okrećući svoju pažnju bez nužde drugome.

A kada bi onaj ko s tobom razgovara okom na drugog trenuo, ti bi se raspadao od srdžbe i ljubomore. Zar se ne stidiš od onoga čije je sve carstvo da ne vidi tvoje okretanje, o ti koji imaš malo odgoja i ljudstva! Tvoji grijesi u samim ibadetima i pokornostima toliko su mnogobrojni da ti ih je dosta kada ne bi imao drugih pogrješaka. Poslije ovakvih ibadeta ti trebaš oprosta tražiti i predsusresti grijehe u njima i samim pokajanjem.

Griješniče, koji svaki čas zarađuješ kaznu vatre, tvoje je tijelo slabašno. Okušaj može li golo podnositi ljetnu žegu u podne, okušaj, može li podnositi ubode osova, a ti se odvažan praviš pred ubadanjima, onosvjetskih strašnih zmija. Ako ne možeš da podnosiš spomenute stvari, pa zašto onda da na se navlačiš srdžbu Stvoritelja svijeta? Uvečer izlaziš vršeći grijehe u otvorenu borbu s njim, a ujutro osvaneš u odijelu pobožnosti i poštenja! Onda si ti protiv sebe gori od čitava ostala svijeta, a to je sve zbog neznanja i truhle unutrice.

Ti griješeći govoriš: „Bog je onaj koji prašta.“ Istinu kažeš, ali prašta kome on hoće. Bog i nafaku daje kao što i prašta, pa zašto mu jednako u obje stvari ne vjeruješ? Kako se možeš nadati oprostu bez pokajanja, a ne nadaš se nafaki bez truda i nastojanja? Ti znadeš da je Bog nafaku zajamčio, a nije zajamčio ljudima Džennet. Pa pored toga, neprestano se trudiš o onome, što ti je zajamčio, a napuštaš ono, što je tvoja dužnost. Jedanput o Bogu misliš dobro, a drugi put zlo i to sve prema onome kako zahtijeva tvoja strast i prohtjev.

Odlomak iz djela: Mehmed Handžić, Eseji, rasprave, članci, Ogledalo, Sarajevo, 1999., str. 65-67.

Priredio: Resul S. Mehmedović

Related Articles

Close
Close