Četiri osnovne dužnosti države prema Adamu Smithu

U izvjesnoj mjeri država je oblik dobrovoljne kooperacije, način koji ljudi biraju da ostvare svoje ciljeve posredstvom državnih službi, jer vjeruju da je to najdjelotvornije sredstvo da ih postignu.

Najjasniji primjer je lokalna vlada pod uslovima da su ljudi slobodni da biraju gdje će da žive. Možete odlučiti da živite u jednoj zajednici radije nego u drugoj, djelomično i zbog vrsta usluga koje nudi država. Ako ona obavlja poslove koje odobravate ili su neisplativi, a sve to prevazilazi aktivnosti kojima ste naklonjeni i koje su isplative, možete na to reagovati „nogama“ – seleći se negdje drugo. Takmičenje postoji, ograničeno ili stvarno, sve dok postoje i alternative.

Ali, država je više od toga. To je i sila za koju se najšire misli da posjeduje monopol nad zakonitom upotrebom prinude ili nad prijetnjom prinudom, kao o sredstvu kojim neki od nas legitimno nameću ograničenja drugim ljudima. Uloga države u ovom, više osnovnom smislu tokom vremena drastično se promijenila u mnogim društvima, a razlikovala se znatno među društvima i u bilo kom datom momentu. Dobar dio ove knjige bavi se time kako se njena uloga mijenjala posljednjih nekoliko decenija u Sjedinjenim Državama i efektima njenih aktivnosti.

U ovom, početnom dijelu, želimo da razmotrimo neko drugo pitanje. Koju ulogu treba dodijeliti državi u društvu čiji članovi žele da ostvare najveću moguću slobodu izbora kao pojedinci, kao porodice, kao članovi dobrovoljnih grupa, kao građani organizovane vlade?

Teško je bilo šta dodati odgovoru koji je na to pitanje dao Adam Smith prije dvije stotine godina:

„Ako se, dakle, tako uklone sistemi davanja prednosti i uzdržavanja, uspostavlja se sam po sebi očigledan i jednostavan sistem prirodne slobode. Svaki čovjek, sve dok ne krši zakone pravde, potpuno je slobodan da ostvaruje svoj lični interes na svoj način, i da svoju radinost i svoj kapital unese u takmičenje sa nekim od drugih ljudi ili drugog reda ljudi. Suveren je potpuno oslobođen dužnosti, jer bi u slučaju njihovog obavljanja uvijek morao da bude izložen bezbrojnim zabludama, a za čije dolično obavljanje nikakva ljudska mudrost ili znanje nikada ne mogu da budu dovoljni; dužnost nadgledanja radinosti privatnih ljudi i njeno usmjeravanje ka poslovima koji su najpogodniji za interes društva. Prema sistemu prirodne slobode, suveren ima da se posveti samo trima dužnostima; trima dužnostima od velike važnosti, doista, ali jednostavnim i shvatljivim zdravom razumu: prvo, dužnost da se društvo zaštiti od nasilja i invazije drugih nezavisnih društava; drugo, dužnost da se, ukoliko je moguće, svaki član društva zaštiti od nepravde ili tlačenja nekog drugog njegovog člana, ili dužnost uspostavljanja precizne primjene pravde; i treće, dužnost obavljanja i održavanja izvjesnih javnih radova i podizanja izvjesnih javnih institucija, koje nikada ne mogu biti u interesu bilo kog pojedinca ili malog broja pojedinaca, jer dobit nikada neće moći da vrati troškove bilo kom pojedincu ili maloj grupi pojedinaca, mada često može da učini mnogo više u pogledu vraćanja širem društvu.“

Prve dvije dužnosti su jasne i nedvosmilene: zaštita pojedinca u društvu od prinude, bilo da ona dolazi spolja ili od sugrađana. Ako nema takve zaštite, mi nismo stvarno sposobni da biramo. Rečenica „pare ili život“ koju izgovora naoružan napadač nudi mi izbor, ali ga niko ne bi opisao kao slobodan izbor niti potonju razmjenu kao dobrovoljnu.

Naravno, kao što će se često ponavljati u ovoj knjizi, jedno je istaći svrhu kojoj jedna institucija, posebno državna institucija, „treba“ da služi: sasvim je drugo opisati svrhu kojoj institucija stvarno služi. Namjere osoba odgovornih za uspostavljanje institucije i osoba koje njome upravljaju često se bitno razlikuju. Podjednako je važno to što se ostvareni rezultati često veoma razlikuju od planiranih.

Vojna i policijska sila treba da spriječe prinudu spolja i iznutra. One ne uspijevaju u tome uvijek i moć kojom raspolažu ponekad se koristi u sasvim drugačije svrhe. Jedan od najvažnijih problema u stvaranju i očuvanju slobodnog društva je baš to kako osigurati da moć prinude kojom je ovlašćena država da bi sačuvala slobodu, bude ograničena na tu funkciju i kako je spriječiti da postane prijetnja slobodi. Osnivači naše zemlje hrvali su se s tim problemom pišući Ustav. Mi smo skloni da to zaboravljamo.

Druga dužnost Adama Smitha prevazilazi usku policijsku funkciju zaštite ljudi od fizičke prinude; ona uključuje „preciznu primjenu pravde“. Ne postoji dobrovoljna razmjena koja je makar malo komplikovana ili se proteže tokom izvjesnog vremena, a da je oslobođena dvosmislenosti. Nema dovoljno mastila na svijetu da bi se unaprijed predvidio svaki splet okolnosti koji može da nastane i da bi se potanko opisale obaveze različitih strana razmjene, u svakom pojedinačnom slučaju. Mora postojati neki način da se posreduje u sporovima. Takvo posredovanje može biti dobrovoljno i ne mora da uključuje vladu. Danas se u Sjedinjenim Državama najveći broj nesporazuma u vezi sa komercijalnim ugovorima rješava oslanjanjem na privatne arbitre koji se biraju unaprijed određenom procedurom. Kao odgovor na takve potrebe, nastao je širok privatni školski sistem. Međutim, sud posljednje instance obezbjeđuje državni pravni sistem.

Ova uloga država obuhvata i olakšavanje dobrovoljne razmjene usvajanjem opštih pravila – pravila ekonomske i društvene igre koju igraju građani slobodnog društva. Najočitiji primjer je značenje koje se pridaje privatnoj svojini. Ja posjedujem kuću. Da li bespravno „ulazite“ na moj privatni posjed ako svojim privatnim avionom nadlijećete moju kuću na 18 m od krova? Ili 300 m? Ili 9000 m. Nema ničeg „prirodnog“ u tome gdje moja vlasnička prava prestaju a vaša počinju. Najznačajniji put kojim je društvo došlo do sporazuma o pravilima vlasništva jeste razvoj običajnog prava, mada je odnedavno zakonodavstvo počelo da igra važniju ulogu.

Treća dužnost Adam Smitha pokreće najteža pitanja. On sam je smatrao da ona ima usku primjenu. Od tada je upotrebljavana za opravdavanje širokog opsega aktivnosti države. Po našem gledanju, ona opisuje valjanu dužnost države usmjerenu ka očuvanju i jačanju slobodnog društva. Međutim, ona se može protumačiti tako da opravda neograničeno širenje moći države.

Element valjanosti nastaje zbog troškova proizvodnje nekih dobara i usluga posredstvom strogo dobrovoljne razmjene. Uzet ćemo jedan prost primjer koji nepsoredno nudi Smithov opis treće dužnosti: gradske ulice i prilazni putevi mogu se izgraditi privatnom dobrovoljnom razmjenom, a troškovi podmiriti naplaćivanjem putarine. Međutim, cijena naplaćivanja putarine bila bi često previsoka u odnosu na troškove građenja i održavanja ulica i puteva. To su „javni radovi“ koji i ne moraju „biti u interesu bilo kog pojedinca… ako se podižu i održavaju… mada oni mogu biti korisni za „šire društvo“.

Jedan mnogo direktniji primjer tiče se „trećeg lica“, ljudi koji ne predstavljaju strane određene razmjene – klasični slučaj „ometanja dimom“. Vaša peć izbacuje čađavi dim koji prlja okovratnik trećem licu. Vi ste nenamjerno nametnuli troškove trećem licu. Ono bi možda bilo spremno da vam uz određenu naknadu dopusti da mu prljate okovratnik – ali vi ne možete da identifikujete sve ljude koje oštećujete, a ni oni da otkriju ko je sve zaprljao njihove okovratnike i da zahtijevaju da se pojedinačno obeštete ili da postignu pojedinačne sporazume s njima.

Djelovanje vašeg čina na treće lice može biti donošenje koristi prije nego nanošenje štete. Vi predivno uklapate svoju kuću u pejsaž, a svi prolaznici uživaju u prizoru. Oni bi bili spremni da plate nešto za tu privilegiju ali nije moguće naplaćivati im gledanje vašeg lijepog cvijeća.

Rečeno tehničkim žargonom, postoji „tržišni propust“ zbog „spoljnih“ ili „susjedskih“ utjecaja koji ljudima nije moguće nadoknaditi (koštalo bi previše) ili naplatiti; trećim licima je dobrovoljna razmjena nametnuta.

Skoro sve što činimo ima utjecaja na treća lica, koliko god su ona mala i udaljena. Na prvi pogled, treća dužnost Adama Smitha izgleda i da opravdava bilo koju predloženu vladinu mjeru. Ali, to je zabluda. Državne mjere također imaju utjecaj na treća lica. „Državni propust“ ne manje nego „tržišni propust“, potiče od „spoljnih“ ili „susjedskih“ utjecaja. I, ako su takvi utjecaji važni za tržišne transakcije, oni će vjerovatno biti važni i za državne mjere koje treba da isprave „tržišni propust“. Osnovni izvor važnih utjecaja privatnih činova na treća lica je teškoća da se identifikuju spoljni troškovi ili koristi. Kad je lako ustanoviti ko je oštećen a ko je ušićario i koliko, onda je prilično lako i nevoljnu razmjenu zamijenti dobrovoljnom ili bar zahtijevati individualnu kompenzaciju. Ako vaša kola udare u nečija tuđa zbog vaše nemarnosti, vi ćete biti primorani da platite odštetu mada razmjena nije bila dobrovoljna. Kada bi bilo lako znati čiji će okovratnici biti zaprljani, bilo bi moguće da obeštetite oštećene ljude ili da vam oni plate rasipanje manje dima.

Ako je teško za privatnu stranu da ustanovi ko nameće troškove ili ko stiče korist nad kime, onda će to biti teško i državi. Kao rezultat, pokušaj države da ispravi situaciju može vrlo lako da se završi tako što će pogoršati stvari – namečući troškove nedužnim trećim stranama ili donoseći korist slučajnim prolaznicima. Da bi finansirala svoje aktivnosti, ona mora da ubire porez, koji utječe na ono što rade poreski obveznici – još jedan utjecaj na treće lice. Pored toga, svaki rast moći države u bilo koju svrhu povećava opasnost da država, umjesto da služi velikoj većini građana, postane sredstvo kojim neki građani mogu da steknu prednost nad drugima. Svaka državna mjera nosi, kako bi se reklo, fabrički dimnjak na svojim leđima.

Dobrovoljno dogovoranje može utjecati na treće lice u mnogo većoj mjeri nego što se to isprva može činiti. Uzmimo trivijalni primjer: primanje bakšiša u restoranima je društveni običaj koji obezbjeđuje bolje usluge ljudima koje ne morate da poznajete i koje nećete nikada više sresti; zauzvrat, obezbijedit ćete sebi bolju uslugu  postupcima jedne različite grupe anonimnih trećih lica. Ipak, dovoljno važni utjecaji privatnih akcija na treća lica se dešavaju tako da je opravdano miješanje države. Pouka koja se može izvući iz zloupotrebe Smithove treće dužnosti nije da intervencija vlade nije nikad opravdana, nego prije da teret dokaza treba da se stavi na leđa predlagača. Trebalo bi da razvijemo praksu ispitivanja koristi i troškova predloženih vladinih intervencija i da zahtijevamo vrlo preciznu ravnotežu koristi nad troškovima prije nego što ih usvojimo.Ovaj pravac akcije se preporučuje ne samo zbog teškoća da se procijene skriveni troškovi državne intervencije nego i iz drugih razloga. Iskustvo pokazuje da se neka aktivnost rijetko okončava kad se država toga prihvati. Ta aktivnost ne mora da zadovolji očekivanja, ali će to najvjerovatnije dovesti do njenog proširivanja i do odobravanja većeg budžeta nego do njenog skraćivanja i uklanjanja.

Četvrta dužnost države, koju Adam Smith nije eksplicitno pomenuo, jeste obaveza da se zaštite članovi zajednice koji se ne mogu smatrati „odgovornim“ pojedincima. Kao i treća dužnost Adama Smitha, i ova je podložna velikim zloupotrebama. Ipak, ona se ne može izbjeći.

Sloboda je osvojiv cilj samo za odgovorne pojedince. Mi ne vjerujemo u slobodu za luđake i djecu. Moramo nekako povući granicu između odgovornih pojedinaca i drugih, mada upravo to uvodi fundamentalnu dvosmislenost u naš krajnji cilj slobode. Ne možemo kategorički odbaciti starateljstvo nad onima koje smatramo neodgovornima.

Za djecu, starateljstvo pripada prevashodno roditeljima. Porodica, prije nego pojedinac, uvijek je bila, a ostaje i danas, temeljna jedinica našeg društva, mada njen utjecaj očigledno slabi – to je jedna od najnesretnijih posljedica rasta državnog starateljstva. Ipak, prihvatanje činjenice da roditelji treba budu odgovorni za svoju djecu prije je pitanje svrsishodnosti nego principa. Vjerujemo, i to s dobrim razlogom, da roditelji imaju više interesa za svoju djeco nego iko drugi i da se na njih može osloniti u tome da će djeca biti zaštićena i da će odrasti u odgovorne pojedince. Međutim, mi ne vjerujemo u prava roditelja da rade sa svojom djecom što god žele – da ih tuku, da ih ubijaju, da ih prodaju u ropstvo. Djeca su odgovorni pojedinci u povoju. Ona imaju svoja konačna prava i nisu jednostavno igračke svojih roditelja.

Tri dužnosti Adama Smitha, ili četiri naše dužnosti države stvarno su od „velike važnosti“, ali su one manje „jednostavne i shvatljive zdravom razumu“ nego što je to on pretpostavljao. Mada ne možemo da odlučujemo o poželjnosti ili nepoželjnosti bilo koje konkretne državne intervencije mehaničkim obraćanjem na jednu od njih, one obezbjeđuju skup načela koja možemo primijeniti kad donosimo stav o svojim „da“ i svojim „ne“. Čak i u najblažoj formi, ona isključuje većinu postojećih vladinih intervencija – sve te „sisteme davanja prednosti ili uzdržavanja“ protiv kojih se borio Adam Smith, i koji su kasnije bili odbačeni da bi se opet pojavili u obliku današnjih tarifa, vladinih fiksiranih cijena i plata, ograničavanja bavljenjem određenim zanimanjima i brojnih drugih odstupanja od „jednostavnog sistema prirodne slobode“.

Odlomak iz djela: Milton Friedman, Sloboda izbora

Krajem februara 2020. Liberalni forum izdao je knjigu “Sloboda izbora” američkog ekonomiste i nobelovca Miltona Friedmana. Knjigu možete naručiti na: shorturl.at/ajwP5.

Povezani članci

Back to top button