Arheološki nalazi o uništenom narodu Ad

Uzvišeni Allah na nekoliko mjesta spominje narod Ad, njegova tragična sudbina spomenuta je kao pouka narodima koji dolaze poslije. Ibn Kesir, poznati mufessir (tumač) Kur’ana spominje da se radi o precima Ada, o prvim pripadnicima Ada, potomcima Ad b. Irema b. Us b. Sam b. Nuh, a.s., kojima je Uzvišeni poslao Huda, a.s., koga su u laž ugonili i prema njemu bili neposlušni, pa ga je Allah, sa onima između njih koji su sa njim vjerovali, spasio, a ostale uništio silovitim, ledenim vjetrom. (1)

„Zar ne znaš šta je Gospodar tvoj sa Adom uradio, sa stanovnicima Irema, puna palata na stubovima, kojima ravna ni u jednoj zemlji nije bilo…“ (2)

Es-Sudi i Katade navode da je Irem, zapravo bila dinastija kraljevine Ad, koja se spominje u kur’anskim ajetima. Međutim, o mjestu i preciznom datiranju vremena u kojemu je živio ovaj narod, u Kur’anu nema spomena.

Ono što je poznati u tradiciji islama o ovom narodu je da im je poslan Hud, a.s., kojega su u laž ugonili, a zatim i odbili, osim nekolicine koji su se odazvali njegovoj poslaničkoj misiji. Gradili su raskošne palate, sa ogromnim stubovima i na kraju su uništeni olujom, tj. ledenim vjetrom.

Početkom devedesetih godina proteklog stoljeća svjetski mediji su izvještavali o nevjerovatnom arheološkom otkriću raskošnog arapskog grada na jugu Arapskog poluotoka, za koje je dio naučnika tvrdio da se radi o gradu Irem, spomenutom u Kur’anu.

Ruševine grada pronašao je arheolog amater, Nicholas Clapp, koji je uz pomoć NASA-inih satelitskih snimaka uspio da pronađe tragove puteva, koje je bilo nemoguće uočiti sa Zemlje. „Od samog početka otkopavanja ruševina, postalo je jasno da je taj grad pripadao narodu Ad i da su pronađeni stubovi pripadali gradu Irem, pošto su se među zdanjima otkrivenim tokom iskopina nalazili dugi stubovi, na čije se stubove skreće pažnja u Kur’anu.“ (3)

Washington Report on Middle East Affairs, u martu 1992. godine navodi da je grad koji je pronašao arheolog Nicholas Clapp izgradio Shaddad b. Ad, kao imitaciju Dženneta (Raja), a neki historičari smatraju da je pronađeni grad zapravo Irem, koji je opisan u Kur’anu. Potaknut knjigom istraživača Bertrama Thomasa pod nazivom Arabia Felix, koju je napisao 1932. godine, Nicholas Clapp je krenuo u potragu za „izgubljenim gradom“, no, ono što je arheolog Clapp uz pomoć beduina pronašao, bilo je svega nekoliko beznačajnih ruševina. Tek 1984. godine nakon NASA-ine pomoći, ispod pijeska je pronađeno je čvorište puteva koji su se križali iz cijelog Arapskog poluostrva, povezujući Jemen i Oman.

Nicholas Clapp, pomognut profesorom Juris Zarinsom, sa Southwest Missouri State University-a, otkrio je ruševine oktagonalnih zidova i osam tornjeva. Dr.Ronald G. Bloom, koji je također učestvovao u istraživanjima kaže da se radi o velikom otkriću i gradu koji je igrao važnu ulogu u drevnim vremenima. (4) Također, profesor Muhammed Bakalla sa Univerziteta Kralj Saud, komentarišući spomenuto arheološko otkriće kaže da je veoma moguće da se radi o gradu Irem.

Muhammed b. Ishak navodi da je narod Ad živio između Omana i Hadremeuta (5), međutim, postavlja se pitanje na koji način protumačiti ovakvu tvrdnju, obzirom da su se granice ovih područja kroz historiju mijenjale. Na nekim kartama Hadremeut je cijelo područje južnog dijela Arapskog poluotoka, obuhvatajući Jemen i Oman,  dok na drugim kartama predstavlja područje između Jemena i Omana. Arheološko nalazište Nicholasa Clappa, nalazi se u današnjem Omanu u blizni sela Al-Shisar, što je svakako područje između Omana i Hadremeuta i nije u suprotnosti sa tvrdnjom Ibn Ishaka, štaviše, Ibn Ishak navodi da se narod Ad uzoholio, pa je usljed oholosti počeo da gradi raskošne palate na uzvišicama, a ono što su otkrili arheolozi na nalazištu Ubar je činjenica da je grad zatrpan naslagam pijeska i bez nekog posebnog objašnjenja „propao u zemlju“.

Šta se zapravo desilo sa gradom koji je otkrio arheolog Nicholas Clapp, na koji način je skončao svoj, po svemu sudeći raskošni život?

Grad koji su otkrili nije uništen prirodnom katastrofom poput zemljotresa, niti poplave, kao niti nekom vulkanskom erupcijom. Naime, grad je pronađen dvanaest metara ispod površine, zatrpan golemim naslagama pijeska.

Uzvišeni Allah uništenje ovog naroda opisuje riječima: „A Ad je uništen vjetrom ledenim, silovitim.“ (6) Također: „I kada ugledaše na obzorju oblak, koji se prema dolinama njihovim kretao, povikaše: „Ovaj nam oblak kišu donosi!“ – ‘Ne, to je ono što ste požurivali: vjetar koji vam bolnu patnju nosi.’“ (7)

Iz kur’anskih kazivanja očigledno je da su stanovnici ovoga grada ugledali „oblak“, koji im se učinio kao oblak koji donosi kišu, međutim, općepoznato je da pustinjske oluje sa sobom nose pijesak, koji izdaleka izgleda kao kiša. „Snažna pješčana oluja je u potpunom skladu s arheološkim otkrićima. Prvi znak pješčane oluje jeste pješčani oblak, koji se pokreće snažnim vjetrom i koji se uzdiže na visine od nekoliko stotina metara. Upravo, u ajetu se kaže da je narod Ad primijetio ovaj oblak, ali da je mislio da je to kišni oblak.“ (8)

„Arheološka iskopina, za koju se smatra da predstavlja ostatke grada naroda Ad, pronađena je ispod dvanaest metara debelog sloja pijeska. A najbitniji dokaz da je narod Ad uništen i pokopan u zemlju pješčanom olujom jeste kur’ansko upozorenje na pješčana brda radi određivanja njihovog mjesta.“ Ajet u kojem se to ističe glasi:

„I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj na pješčanim brežuljcima (Ahkaf) opominjao – a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: ‘Klanjajte se samo Allahu, ja zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikom danu!’“ (9)

Riječ koju smo preveli kao „pješčani brežuljci“ jeste arapska riječ „ahkaf“. Ta riječ je množina arapske riječi „hikf“, koja znači „pješčani brežuljak“. Smatrajući da predstavlja naziv za područja u kome je živio narod Ad, pojedini prevodioci su tu riječ navodili bez prevođenja, u njenom originalnom obliku – ahkaf. Ako je i to tačno, to ne mijenja činjenicu da ta riječ ima značenje „pješčanih brežuljaka“ i da je to ime dobilo zbog mnogobrojnih pješčanih brežuljaka koji su se nalazili na tom području.“ (10)

Na kraju, postoji velika historijska i arheološka sličnost između nedavno otkrivenog grada i kur’anskih kazivanja o gradu Irem i narodu Ad, no, ne možemo sa sto postotnom sigurnošću reći da je pronađeni grad između Omana i Hadremeuta doista Irem. Neke sličnosti su doista intrigantne, obzirom da arheološka istraživanja pokazuju da je grad živio u raskošu, gradili su palate sa ogromnim stubovima, o čemu zapravo govori i Kur’an. Shodno kur’anskim kazivanjima, stanovnici ovoga grada uništeni su „ledenim vjetrom“, za koji su mislili da je kiša, pa je vrlo moguće da je to bila jedna vrsta pješćane oluje, koja iz daleka izgleda kao kiša, što bi bio još jedan argument da se radi o istom gradu, obzirom da je nedavno pronađeni grad doslovno propao u zemlju, prekriven debelim slojem otprilike dvanaest metara pijeska. U djelima islamskih učenjaka i historičara poput Ibn Ishaka, grad Irem se nalazi između Hadremeuta i Omana, što je itekako zanimljiva tvrdnja, obzirom da se otkriveni grad nalazi zapadno od Hadremeuta, u blizini današnje granice Omana i Jemena. Za nadati se da će nam nauka i stručnjaci iz oblasti historije i arheologije ponuditi više detalja o ovom  nadasve zanimljivom arheološkom otkriću.

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

1) Caner Taslaman, Kur’an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 219.Sura Al-Fadžr, 6-8.

2) Sura Al-Fadžr, 6-8.

3)  Pogledati: Ibn Kesir, Tefsir, str. 1549.

4) Washington Report on Middle East Affairs, March 1992, str. 51.

5) Pogledati: Ibn Kesir, Tefsir, str. 486.

6) Sura Al-Haqqa, 6.

7) Sura Al-Ahkaf, 24.

8) Caner Taslaman, Kur’an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 220.

9) Sura Al-Ahkaf, 21.

10) Caner Taslaman, Kur’an nenadmašni fenomen, Dobra knjiga, Sarajevo, 2013., str. 221.

Related Articles

Close
Close