Muhammed Asad: Pitanje koje moramo rješavati – Djelokrug šeri’ata

Kao što je dobro poznato, nisu svi propisi čija je forma predmet konvencionalne muslimanske pravne nauke (fiqh) nastali na propisima koji su vrlo jasno izraženi u vidu zapovijedi ili zabrana u Kur’anu i sunnetu. Veći dio fikhskih propisa rezultat je raznovrsnih deduktivnih metoda razmišljanja od kojih je qijas (zaključivanje uz pomoć analogije) najprominentniji. Veliki muslimanski pravnici, fekihi, u prošlosti su dolazili do svojih pravnih rješenja nakon temeljitog studiranja Kur’ana i sunneta, i nema nikakve sumnje da su, u prvom redu oni najistaknutiji eksponenti fikha, ovaj studij    obavili na krajnje dubok, ozbiljan i savjestan način. Pa ipak, rezultati ovih proučavanja vrlo često su previše subjektivni, tj. ta su proučavanja determinirana personalnim pristupom svakog ovog eksperta u njegovoj interpretaciji pravnih izvora islama kao i društvenim i intelektualnim okolnostima njegova doba. I zato što su te okolnosti u mnogim stvarima jako različite od naših, neki od ovih «deduktivnih» zaključaka, po prirodi stvari, razlikuju se od zaključaka do kojih mi dolazimo u naše vrijeme, i to je jedan od razloga zašto se mnogi moderni Muslimani protive primjeni tih propisa koje nam je u naslijeđe ostavio konvencionalni fikh u promišljanju savremenih problema politike i ekonomije.

Originalno, sve takve propise njihovi autori su donijeli kako bi olakšali primjenu šeri’atskih principa u specifičnim pitanjima. Međutim, tokom vremena, ovi su propisi u popularnom razumijevanju počeli da se smatraju sakrosanktnim (nepovredivim) u njihovoj validnosti pa su ih mnogi Muslimani smatrali integralnim dijelom samog šeri’ata, Božijeg zakonodavstva. Da bi se osnažila ova popularna gledišta, dokazivano je kako eksplicitne pravne formulacije, naredbe i zabrane sadržane u Kur’anu i u autentičnim Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi we selleme, predajama (ahadith) – koje su sačuvane kao njegove izreke i djela- same po sebi nisu dovoljne da bi izrazile sve moguće pravne situacije pa su ovakvi propisi dolazili kao upotpunjenje corpus juris-a sredstvima neophodnog deduktivnog promišljanja. Međutim, sasvim daleko od činjenice da ni Kur’an ni sunnet ne nude ni najmanje jamstvo za takvo proizvoljno proširivanje šeri’ata, čovjek mora na pravedan način dokazati (kako su uviđavni muslimanski učenjaci činili stoljećima) da ograničavanje djelokruga eksplicitnih propisa koji se nahode u Kur’anu i sunnetu nije došlo kao rezultat nekog eventualnog nedostatka Bogomdanog zakonodavstva, već obrnuto: tim ograničenjem se priskrbljuje ona suštinska, promišljena zaštita od pravne i društvene krutosti; ukratko, razumljivo je prihvatiti da Onaj koji nam je darovao Svoje zakonodavstvo nikada nije imao namjeru da šeri’atom do u detalje pokrije sve životne situacije; On nije namjeravao ništa drugo osim da, što bi se reklo, samo iskolča pravne granice unutar kojih društvo treba da se razvija prepustivši da se o enormno velikom broju mogućih pravnih situacija odlučuje od slučaja do slučaja u skladu sa zahtjevima vremena i promjenljivih društvenih uvjeta.

Tako da se može reći da je šeri’at mnogo sažetiji i mnogo manji po svome opsegu od pravne strukture koja je evoluirala kroz fikh u različitim školama islamskoga mišljenja. Kao Allahovo zakonodavstvo, nemoguće je da šeri’at bude ovisan od naučničkih dedukcija ili zaključivanja subjektivne prirode, nego on mora biti shvaćen na takav način da je, u svome savršenstvu, položen u definitivne propise Kur’ana i sunneta, propise koji su izraženi u pozitivnim zakonskim pojmovima: «Učini ovo», «Ne čini to», «Ova i ova stvar je dobra i poželjna», «Ova i ova stvar je loša i mora se izbjegavati», itd. Ovi propisi se tehnički imenuju kao nusus (sing. nass). Sami po sebi, ti propisi nisu predmet nikakvih konfliktnih interpretacija; ustvari, njima nije potrebna nikakva interpretacija pošto su oni apsolutno kompletni i jasni u svojim formulacijama. Svi arapski filolozi saglasni su da se «nass Kur’ana i sunneta odnosi na propise (ahkam) koji se izvode iz jasne, vidljive (zahir) formulacije u kojoj su izraženi».[1] Svaki propis nass-a formuliran je na takav način da on može biti primijenjen u svakoj fazi čovjekova društvenog i intelektualnog razvoja; s druge strane, mnogi od subjektivnih zaključaka fekiha su refleksije na određeno vrijeme i mentalitet i, prema tome, ne mogu imati vječitu validnost. Samo nusus Kur’ana i sunneta zajednički uspostavljaju istinski, vječiti šeri’at islama. Šeri’at se odnosi isključivo na zakonodavstvo koje nam je podario Bog, dželle šanuhu, koji je Svoje propise dao u nepogrešivim terminima kao obavezu ili je dokinuo neka ograničenja kao nezakonita; ali ovdje se nalazi široka arena stvari i aktivnosti koje je Zakonodavac ostavio nespecificiranim – ne naređujući ih niti ih zabranjujući u nass – terminima – a na koje se mora gledati kao na dozvoljene (mubah) sa šeri’atske tačke gledišta.

Uvaženi čitalac ne treba da pretpostavi da su naprijed izložena gledišta neka inovacija u islamskoj misli. Dapače, njih su iznijeli Poslanikovi, sallallahu ‘alejhi we selleme, ashabi i, kasnije, neki od najvećih učenjaka islama, posebno učenjak koji se smatra jednim od najbrilijantnijih fekiha u čitavoj povijesti: Ibn Hazm iz Kurtube / Kordobe (384–456. po Hidžri/ 994–1064. po Isau). Ništa bolje ne može ilustrirati pitanje o kome raspravljamo kao slijedeći pasaži iz uvodnika njegove znamenite knjige pod naslovom Al‑Muhalla:

«Šeri’at se u svojoj potpunosti odnosi na obavezne čine (fard), čije izostavljanje vodi u grijeh, ili na zabranjena djela (haram), čije činjenje vodi u grijeh, ili na dozvoljena djela (mubah), čije činjenje ili izostavljanje od čovjeka ne čini grješnika. Imamo tri vrste mubah djela: prva, ona koja mogu biti preporučena (mandub), pa ako se čine, onda čovjek za njih ima nagradu, a ako se ispuštaju, to nije grijeh; druga, ona koja su nepoželjna (makruh), ako se odustane od njih, ima nagrada za to, a ako se počine, to nije grijeh; treća, ona koja su ostavljena nespecificiranim (mutlaq), nema ni grijeha ni nagrade ako se budu ili ne budu činila…

Allahov poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, je rekao: «Nemojte me pitati o onome što je ostavljeno nespecificiranim, jer, pazite, bili su oni prije vas koji su propali zato što su postavljali mnoga pitanja svojim vjerovjesnicima pa su se zbog toga dali u neslogu (u vezi sa svojim učenjima)! Ako vam nešto naredim, to činite koliko god ste u stanju, a ako vam nešto zabranim, klonite se toga!»[2]

Navedeni hadis omeđuje sve principe vjerskog prava (din) od prvog do posljednjeg. On pokazuje da je sve ono što je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, ostavio nespecificiranim – svejedno bilo to u oblasti naređenog činjenja ili u oblasti zabranjenog – dozvoljeno (mubah), tj. niti je zabranjeno niti obavezno činiti. Što god je on naredio, to je obavezno činiti (fard), a što god je zabranio, to je zabranjeno (haram); a ono što nam je on preporučio da činimo vezuje nas za široko polje naših vlastitih sposobnosti.»[3]

I zato što je naredbe i zabrane, izražene na najjasniji način u Kur’anu i sunnetu, tako ograničio, stvarni šeri’at je krajnje sažet i, zbog toga, vrlo lahko shvatljiv; zato što je tako malehan po obimu, šeri’at nije – i, kao što sam upravo istakao, on nije ni imao takvu namjeru – donio detaljnu legislativu (zakonodavstvo) za ama baš sve životne situacije. Konsekventno, Zakonodavac je ostavio nama da donesemo ono što je potrebno dopunjujući legislativu svojim idžtihadom (samostalnim promišljanjem) koji će biti u saglasnosti sa duhom islama. Naravno da se ovdje mora podrazumijevati da će svaka idžtihadska legislativa koju ćemo razvijati inspirirani Kur’anom i sunnetom (povremeno i po potrebi i uz pomoć idžtihada prošlih generacija) uvijek biti predmet poboljšavanja idžtihada onih koji će doći poslije nas, što će reći da se idžtihad nikad ne može tretirati drukčije osim kao temporalno, promjenljivo zakonodavstvo podvrgnuto autoritetu neizmijenjenog i nepromjenljivog šeri’ata, izraženog u jasnom nusus-u Kur’ana i sunneta.

Šeri’at ne može biti promjenljiv zato što je on Allahovo, dželle šanuhu, zakonodavstvo; njemu promjena nije potrebna zato što su svi njegovi propisi tako formulirani da nijedan od njih nikada nije u sukobu sa stvarnom ljudskom prirodom i autentičnim zahtjevima ljudskog društva u bilo koje vrijeme i jednostavno zato što se ti propisi odnose na samo one aspekte ljudskog života čija priroda ne može biti predmet promjene. Ova posebna karakteristika Allahova, dželle šanuhu, zakonodavstva – tj. njezina primjena u svim fazama i okolnostima ljudskog razvoja – podrazumijeva da njegovi propisi, na prvoj instanci, pokrivaju samo opće principe (otuda je dopušteno da se, u skladu sa vremenskim okolnostima, iznalaze varijacije u pogledu detalja) i, na drugoj instanci, donose detaljne zakonske propise u onim oblastima koje nisu pod utjecajem promjena koje prate razvoj ljudskog društva. Ukoliko se istražuje kontekst nusus-a, vidjet će se da je ova teza ispravna. Kad god je riječ o detaljnom nas – propisu, on se na nepromjenljiv način odnosi na one aspekte našeg pojedinačnog i društvenog postojanja, aspekte koji su neovisni od bilo kakvih vremenski uvjetovanih promjena (npr., mislimo na osnovne elemente ljudske prirode i međuljudskih odnosa). S druge strane, gdje god su promjene prijeko potrebne u ljudskom progresu (npr. u području vlasti, tehnologije, ekonomske legislative itd.), tu šeri’at nije ustanovio nijedan detaljni propis nego je dao samo opći propis ili se uzdržao od donošenja bilo kakve pravne odredbe. E, upravo ovdje do punog izražaja dolazi potreba za idžtihadskom legislativom. Da budemo još precizniji, legitimno polje društvene zakonodavne aktivnosti obuhvata:

detalje u slučajevima i situacijama gdje šeri’at donosi opće principe ali ne i detaljne propise, i

principe i detalje u onom području koje se smatra mubah-om, tj. koje uopće nije obuhvaćeno šeri’atskim propisima. Na ovaj metod se odnose slijedeće kur’anske riječi:

« لِكُلٍّ جَعَلْنَا مِنْكُمْ شِرْعَةً وَمِنْهَاجًا »

‘Svakome od vas Mi smo odredili Allahovo zakonodavstvo i otvoren put.’[4]

Prema tome, dok Allahovo zakonodavstvo (shari’a) skicira područje u kome se razvija muslimanski život, Zakonodavac je nama, unutar tog područja, ostavio «otvoren put» (minhadž) za vremenski uvjetovanu legislativu koja treba da obuhvati one situacije koje su, promišljeno, ostale netaknute nusus-om Kur’ana i sunneta.

Piše: Muhammed Asad

/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /


Bilješke:

[1] Lisan al-‘Arab, Bejrut, 1375.h../1957., VII, str. 98.

[2] Muslim, od Ebu Hurejrea.

[3] Abu Muhammad Ali ibn Hazm, Al-Muhalla , Kairo, 1347. h., I, str. 62‑64.

[4] Qur’an, 5:48.

Related Articles

Close
Close