Usvojenje između šerijata i pozitivnog prava

Usvojenje i vrste usvojenja

UNICEF klasifikuje svako dijete koje je ostalo bez barem jednog roditelja kao siroče, a procjenjuje se da u svijetu postoji otprilike oko  143 miliona siročadi.[1]

Postoje dvije vrste usvojenja, „potpuno“ i „nepotpuno“. Pod potpunim usvojenjem podrazumijeva se da dijete ne zna da je usvojeno, niti je moguće saznati ko su njegovi biološki roditelji, a ako usvojeno dijete dolazi iz drugačijeg kulturološkog društva, onda ono u potpunosti biva asimilirano sa kulturom i običajima usvojitelja, a njegov stvarni identitet biva marginaliziran ili u potpunosti odbačen.[2]

Pod nepotpunim usvojenjem se podrazumijeva se da dijete ima pravo da sazna da je usvojeno, ili priliku da eventualno upozna svoje bližnje, pa i da njeguje svoju kulturu, ako dolazi iz drugog kulturnog područja.[3]

U porodičnom zakonu FBiH član 92, stavak 2 također stoji: „Usvojenje se može zasnovati kao nepotpuno i potpuno.“

 „Generalno, nepotpuna adopcija ima pozitivnije djelovanje na psihološku i odgojnu stranu djeteta, što se pokazalo nebrojeno puta“[4], također, „mnoga istraživanja su pokazala da obje majke, biološka i usvojitelj ovu vrstu adopcije smatraju i doživljavaju kao obostrano prihvatljiviju i zadovoljavajuću opciju.“[5]

Izuzimajući Indoneziju, Maleziju, Somaliju, Tunis i Tursku, ostale zemlje u kojima preovladava muslimanska populacija ne dozvoljavaju potpuno usvojenje djece, zauzvrat, zakonski je dozvoljeno štoćeništvo (kefala) nad djecom, čija je uloga da nadopuni tu zabranu i pokazalo se kao mnogo svrsishodnije.

Stoljećima su islamski učenjaci bez ikakvog razilaženja složni u činjenici da predislamski način adopcije nije dozvoljen, na osnovu kur’anskih ajeta (33, 4-5). „U djelima iz klasičnog islamskog perioda nema uopće rasprava o tebenni (posinovljavanju djeteta).“[6] “Učenjaci su smatrali da je obaveza zajednice da siromašnim i djeci bez roditeljskog staranja pronađe staratelje koji će brinuti o njima.“[7]

Tako je kefala nastala kao alternativni sistem čija je uloga da siročetu pruži jednu vrstu porodičnog okruženja, finansijsku i bilo kakvu drugu zaštitu bez potpunog oblika usvojenja i pripisivanja krvnog srodstva koje je Kur’an zabranio.

Iako su islamski pravnici definisali i ograničili adopciju, moguće je pronaći i učenjake koji su odobrili potpunu adopciju, koja je zabranjena, ali u iznimnim slučajevima i to u situacijama uklanjanja sa ulice siročeta koje bi ostankom na ulici i nezbrinjavanjem umrlo o čemu su pisali hanefijski pravnik Burhanuddin al-Farghani al-Marghinani u djelu Al-Hidaya, te šafijski pravnik Yahya b. Sharaf al-Nawawi u djelu Minhaj al-Talibeen.

Islam zabranjuje potpunu adopciju i posinovljavanje djece, što je bio preidslamski običaj, ali dozvoljava nepotpunu adopciju i štićeništvo djece do njihove punoljetnosti i osamostaljivanja.

Potpuna adopcija i njena zabrana u islamu

Kao što Kur’an osuđuje poricanje očinstva nad djetetom, također osuđuje i pripisivanje djeteta ocu, iako se pouzdano zna da mu nije roditelj. Predislamski Arabljani su kao i mnogi drugi narodi poznavali adopciju, pa su kroz insituciju adopcije posinovljavali djecu koja im se svidjela, čime je automatski dijete postajalo članom porodice i dijelilo prava ostalih članova, ali i obaveze.

U Porodičnom zakonu RS-a, stoji:

“Potpunim usvojenjem se između usvojioca i njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao da se radi o krvnom srodstvu.“[8]

Prije nego je Poslanik, s.a.v.s., primio Objavu, osobno je usvojio Zejda b. Harisa, koji je u jednom sukobu kao dječake zarobljen u napadu na njegovo pleme. „Hakim b. Hazim kupio ga je svojoj tetki po ocu Hatidži, a kada se ona udala za Resulullaha – ‘alejhi’s-selam, Hatidža mu je poklonila Zejda. Kada su Zejdov otac i rođak saznali gdje se on nalazi, došli su Resulullahu, ‘alejhi’s-selam, i tražili da se Zejd vrati, Resulullah, ‘alejhi’s-selam, prepusti Zejdu da sam izabere kuda će. Zejd nije mogao da,  pred ocem i amidžom, ne da prednost Muhammedu, ‘alejhi’s-selam, nakon čega ga on oslobodi u usvoji kao sina u prisustvu ostalih. On se već zvao Zejd b. Muhammed i postao je prvi slobodni rob koji je primio islam.“[9]

„Ovu vrstu adopcije islam de facto smatra potiranjem prirodnog reda i stvarnosti. Uvođenje stranaca u familiju kao njezina člana i dopuštanje i dopuštanje da on bude u blizini žena koje mu nisu muharremat, tj. ne postoje šeri’atske smetnje da ih on uzme za ženu, je, ustvari, prijevara – jer čovjekova žena nije majka usvojenom, niti je njegova sestra tome dječaku tetka – pošto sve one njemu nisu muharremat; za sve njih on je samo stranac.“[10]

Jedna od mudrosti zabrane ovog čina jeste u tome da će usvojeni član porodice tražiti pravo na nasljedstvo čovjeka ili žene i na taj način uzurpirat će pravo legitimnih nasljednika, ovakva djela izazivaju bijes zbog uzimanja prava onih koji doista zaslužuju ta prava, a to vodi do sukoba, netrpeljivosti, kidanju rodbinskih veza, što islam itekako osuđuje. Upravo ovakve negativne posljedice su jedan od razloga zbog čega je Kur’an dokinuo ovaj predislamski običaj Arabljana.

Povodom toga, Allah je objavio sljedeći ajet:

„…niti je posinke vaše sinovima vašim učinio. To su samo vaše riječi, iz vaših usta, a  Allah istinu govori i na pravi put izvodi. Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa braća su vaša po vjeri i štićenici vaši…“[11]

Allah je derogirao ovaj predislamski običaj, ali time nikako nije derogirano dobročinstvo i skrbništvo nad siročadima. Poslanik, s.a.v.s., u mnogim hadisima podstiče brigu o siročadima, pokazujući da će on i onaj koji se brine o siročadima biti bliski na Sudnjem danu poput kažiprsta i srednjeg prsta.

Brak između usvojitelja i bivšeg supružnika usvojene osobe

Jedna od oprečnosti između šeri’ata i „pozitivnog prava“ jeste u sklapanu braka u slučaju potpune adopcije. Porodični zakon FBiH i RS gotovo da su istoznačni kada je u pitanju uređenje i prava u domenu porodične zajednice. Ovi zakonici su preopširni i govore detaljno o pravima zagarantovanim konkretno u ovom slučaju usvojenom članu porodice i usvojitelja, pa ću u nekoliko narednih pasusua izložiti samo one članove zakona koji su istoznačni ili oprečni šeri’atskom nauku.

Porodičnu zajednicu definišu kao „životnu zajednicu roditelja i djece i drugih krvnih srodnika, srodnika po tazbini, usvojilaca i usvojenika i osoba iz vanbračne zajednice ako žive u zajedničkom domaćinstvu.“[12]

Prava zgarantovana biološkim članovima porodice također su zagarantovana i usvojenom djetetu, stoga, naredni članovi zakona odnose se i na usvojenu djecu. Tako u domenu bračnog prava stoji sljedeće:

„Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo.“[13]

Ova zabrana braka odnosi se i na zabranu sklapanja braka osobe koja je u potpunosti usvojena, što je i naznačeno u samom zakonu FBiH.

Gledajući odredbe ovih zakonika, supruga potpuno adoptiranog djeteta je zakonski zabranjena usvojitelju, što je u suprotnosti sa šeri’atskim stavom po tom pitanju. O ovome govori brak Poslanika, s.a.v.s., sa suprugom Harisa b. Zejda koji je prije Objave bio posinak Poslanika, s.a.v.s., a nakon ukidanja ovog predislamskog običaja, Poslanik, s.a.v.s., je oženio Zejneb b. Džahš, čime je jasno naznačen stav da nema smetnje oženiti „bivšu ženu stranca koji je bio usvojen kao (njegov) sin.“[14]

Uzvišeni Allah je o ovome objavio sljedeći ajet:

„A kad ti reče onome kome je Allah milost darovao, a kome si ti dobro učinio: „Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!“ – u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti, i ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš. I pošto je Zejd s njom živio i od nje se razveo, mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustručavali više da se žene ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. Kako Allah odredi onako treba da bude.“[15]

U Porodičnom zakonu FBiH član 12. stoji:

 (1) „Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u ravnoj i pobočnoj liniji do četvrtog stepena uključivo.

(2) Odredba iz stava 1. ovog člana primjenjuje se i na odnos nastao potpunim usvojenjem.“[16]

Dok u Porodičnom zakonu RS-a u članu 33. stoji sljedeće:

(1) „Brak ne mogu zaključiti među sobom: krvni srodnici u pravoj liniji, brat i sestra, brat i sestra po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratić, tetka i sestrić i djeca braće i sestara, kao ni djeca braće i sestara po ocu ili majci.

(2) Odredba iz prethodnog stava primjenjuje se i na odnose potpunog usvojenja.“[17]

Vidjeli smo da je ova odredba u već navedenom uvodnom izlaganju u koliziji sa šeri’atskim stanovištem, a to je da usvojena osoba uvijek ima status stranca, jer „puko usmeno izražavanje ili nekakav simbolički govor ne može nečiju krv ubrizgati u vene usvojenoga sina, niti može proizvesti osjećanja u srcu usvojenog djeteta, kao što ne može prenijeti genetske, fizičke, društvene niti mentalne crte.“[18]

Nasljeđivanje usvojitelja u slučaju „potpunog usvojenja“

Jedan od razloga zbog kojih je šeri’at ukinuo potpuno usvojenje jeste i činjenica da usvojeno dijete kao što je ranije navedeno dobija obaveze prema porodici i smatra se ravnopravnim članom porodice, ali i stiče prava koja proizilaze iz potpunog usvojenja. Jedno od stečenih prava i jeste pravo na nasljedstvo, čime se de facto narušava pravni poredak nasljedstva osoba koje putem krvnog srodstva polažu prava na nasljeđivanje. U zakonima FBiH i RS postoje članovi koji ostavljaju mogućnost ograničavanje ili potpunog isključenja iz nasljedstva, pod određenim uvjetima.

U Porodičnom zakonu FBiH stoji:

„Usvojilac može usvojenika ograničiti ili isključiti iz prava nasljeđivanja, pod uvjetima predviđenim u posebnom zakonu.“[19]

U slučaju potpune adopcije usvojeni član ima pravo da traži „nasljedstvo čovjeka ili žene lišavajući time istinske nasljednike u njihovom punom pravu na nasljedstvo. Takva situacija izaziva ljutnju pravih nasljednika protiv stranca koji ih je zloupotrijebio i uzurpirao njihova prava tako što ih je lišio cjelokupnog nasljedstva, miraza.“[20]

Sam čin nasljeđivanja „stranca“ protivan je islamskom principu nasljeđivanja, Kur’an nije uzeo u obzir nijedan dokaz osim onog koji se temelji na srodstvu po krvi u braku:

„…a rođaci su, prema Allahovoj knjizi jedni drugima preči. Allah, zaista, sve zna…“[21][22]

Zaključak

Iz navedenih primjera uočljive su razlike između šeri’ata i Porodičnog zakona FBiH/ RS-a. Začetak ovih razlika počinje u samom činu potpune adopcije, čiju je praksu islam u potpunosti dokinuo, a pohvalio i preporučio štićeništvo. Iz samog čina potpune adopcije proizašle su i ostale razlike, a koje se tiču sklapanja braka i nasljeđivanja usvojitelja.

Prema podacima UNICEF-a, trenutno u svijetu postoji oko 143 miliona siročadi, stalni ratovi , prirodne katastrofe i nesređena društva svakodnevno povećavaju broj ove ugrožene kategorije društva. Kao jedan vid preventive javlja se usvojenje, koje može biti potpuno i nepotpuno. Obje vrste usvojenja poznate su u islamskom porodičnom pravu. Potpuna adopcija koja je derogirana dolaskom islama, kategorički je zabranjena u islamu. Postoji mnoštvo kur’anskih ajeta i hadisa koji ukazuju na to i koji sa prijekorom govore o ovoj paganskoj praksi.

Međutim, dokidanje ove prakse nikako ne znači i sprječavanje dobročinstva i skrbništva nad siročadima i ostalim ugroženim kategorijama. Veliki broj kur’anskih ajeta podstiče nas na dobročinstvo i skrb nad siročadima, pa tako u jednom vjerodostojnom hadisu Poslanik, s.a.v.s., kaže:

„Ja i onaj ko zbrinjava siroče bit ćemo kao ova dvojica u Džennetu“, –  pokazujući svoj srednji prst i kažiprst sa neznatnom razdaljinom.[23]

Ponekad djeluje zbunjujuće za one koji ne poznaju vrste usvojenja i šta one zapravo podrazumijevaju, potrebno je naglasiti da islam dozvoljava nepotpuno usvojenje, brigu o siročetu i njegovom udomljavanju, odgoju i obrazovanju dok ne postane samostalna osoba, iz razloga što usvojitelj tu osobu ne pripisuje sebi niti mu daje prava koja je šeri’at predvidio za rođenu djecu. Ovo je čin koji šeri’at odobrava i podstiče mnoštvom kur’anskih ajeta i iskaza Poslanika, s.a.v.s., štaviše, „ako čovjek nema vlastito dijete, a želi da ovakvo dijete pomogne svojim materijalnim sredstvima, on mu može darovati šta hoće dok je živ, a može mu ostaviti u nasljedstvo jednu trećinu svoje ostavštine prije nego što umre.“[24]

Piše: Resul S. Mehmedović

Bilješke:

[1] UNICEF, “Children on the Brink 2004: A Joint Report of New Orphan Estimates and a Framework of Action,” July 2004. Dostupno na: http://www.unicef.org/publications/index_22212.html.

[2] Ibid, p. 5

[3] Adoption and the Care of Orphan Children: Islam and the Best Interests of the Child, Muslim Women’s Shura Council  (August, 2011), p. 5.

[4] Marianne Berry, “Risks and Benefits of Open Adoption,” The Future of Children: A Collaboration of The Woodrow Wilson School of Public and International Affairs at Princeton University and The Brookings Institution, Adoption Issue, 3.1 (1993): 125- 138. 133. 

[5] Xiaojia Ge, et. al, “Bridging the Divide: Openness in Adoption and Post-adoption Psychosocial Adjustment among Birth and Adoptive Parents,” Journal of Family Psychology, 2008 Aug, 22(4):529-40. 

[6] Ella Landau-Tasseron, “Adoption, Acknowledgement of Paternity and False Genealogical Claims in Arabian and Islamic Societies,” Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London 66. 2 (2003): 169-192  

[7] Wahbat al-Zuhayli, al-Wajiz fi Fiqh al-Islami, vol. 2, Damascus, 2007,  p. 347.  

[8] Porodični zakon RS, član 156.

[9] Yusuf El-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2012., str. 326.

[10] Ibid, str. 326.

[11] Al-Ahzab, 5-6

[12] Porodični zakon FBiH, član 2.

[13] Ibid, član 12.

[14] Ibid, str. 328.

[15] Al-Ahzab, 37

[16] Porodični zakon FBiH, član 12.

[17] Porodični zakon RS, član 33.

[18] Yusuf El-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2012., str. 327.

[19] Porodični zakon FBiH, član 119.

[20] Yusuf El-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2012., str. 326.

[21] Et-Tevbe, 75

[22] Pogledati: Yusuf El-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2012., str. 327.

[23] Bilježe Buhari, Tirmizi i Ebu Davud

[24] Yusuf El-Qaradawi, Halal i haram u islamu, Libris, Sarajevo, 2012., str. 329.

Related Articles

Close
Close